Cvijo - treći dio

Davor i Marko u bezbrižnoj igri

Nakon završetka fakulteta zaposlio sam se u Profesionali a Cvijo je, godinu dana kasnije, dobio posao u drugom dijelu Čajaveca, odjeljenju Pogona III smještenom u skloništu u neposrednoj blizini pogona Televizije. Došlo je i vrijeme osnivanja familija. Cvijo je oženio Gogu, sitnu, simpatičnu djevojku iz našeg šireg društva. Nekako u isto vrijeme dobismo sinove. Posjećivali smo se redovito, roštiljalo se, ostajalo do kasno u noć uz ugodne razgovore dok su se Marko i Davor bezbrižno igrali. Ljeti smo išli na more, fićama, koje smo i Cvijo i ja kupili nekako u isto vrijeme. Bio je to mali, jeftin ali veoma pouzdan auto kojim se moglo stići svuda. Sva ona bijesna auta o kojima smo nekada čitali i maštali su i dalje bila samo mašta. Realnost je bila drugačija. Ali, bili smo zadovoljni životom, imali solidne plate, nije nam ništa nedostajalo. Naše prijateljstvo je bilo kao i stotine i hiljade prijateljstava u našem gradu za koje smo mislili da će vječno trajati i da ne postoji ništa što ga može ugroziti.

S odlaskom Tita s političke scene (umro je 4. maja 1980. godine), pojavom Miloševića, pojavile su se prve nesuglasice, prve pukotine u našem prijateljstvu. Naši razgovori su se sve češće okretali politici jer su to događaji u zemlji diktirali. Cvijo je od samog početka prigrlio Miloševića i njegovu politiku. Ne znam kada i zbog čega je postao njegov veliki poštovalac ali se dobro sjećam kada jednom prilikom, dok smo raspravljali o situaciji u zemlji, reče kako će Milošević biti drugi Tito. U tom trenutku nisam razumio šta to zapravo znači. Tito je umro, zemljom je upravljalo predsjedništvo i taj njegov zaključak da će ga Milošević zamijeniti mi se činio neobičnim, čak pomalo naivnim. U zemlji su nastali problemi, pojavile su se prve nesuglasice između republika ali niko nije spominjao da nam treba novi Tito. Istina je da su neki žalili što ga nema jer za njegovog života nije bilo nikakvih sukoba, bar javnih. Uzalud sam pokušavao da mu objasnim da Miloševićeva politika ne vodi dobru, da čovjek koji gazi preko tijela svojih dojučerasnjih partijskih suradnika ne može biti dobar, da dizanje nacionalnih tenzija neće izići na dobro.

Spremni za polazak na more

Kako su nesuglasice među republikama rasle, a nesporazumi među komunistima bivše Juge postajali sve vidljiviji, Cvijo je sve više gubio kompas. Kada su se Slovenci otvoreno pobunili protiv Miloševića i njegove politike, a Srbija uvela bojkot slovenačke robe, Cvijo je to objeručke prihvatio. Govorio je kako Slovenija godinama pljačka druge republike prodavajući im svoju robu i da bi i mi u Bosni trebali uraditi isto. Uzalud sam mu pokušavao objasniti da nije greška Slovenaca što su poslovniji od drugih i što su stvarali klimu koja je stimulirala otvaranje novih firmi a rezultat je bila dominacija slovenačke robe u državi. Svi smo kupovali slovenački namještaj, kuhinje, frižidere, televizore, odjeću jer su bili moderni, lijepo dizajnirani i kvalitetni. Niko nije branio drugim republikama da uradi isto. Sjećam se kada su se na tržištu pojavili frižideri Obodin, Cetinje. Zbog loše kvalitete i čestih kvarova slabo su se prodavali. Nisu mogli konkurirati frižiderima Gorenja iz Velenja i za to niko nije mogao kriviti Slovence. Slično je bilo i sa mnogim drugim proizvodima koji se nisu proizvodili u Sloveniji. Rijetke su bile fabrike u Bosni, Srbiji ili Crnoj Gori čiji su proizvodi stekli povjerenje kupaca. Moji argumenti kod Cvije nisu nalazili plodno tlo. Mrzio je Slovence i podržavao srbijanski bojkot ma šta mu postavio kao kontra argument. Pomišljao sam da je takav njegov stav posljedica okruženja u kojem je rođen i odrastao. Mi u Bosni nismo dijelili njegovo mišljenje, mislio sam. Bar ne većina.

Naše neslaganje je raslo svakom novom diskusijom. Sjećam se razgovora onih dana kada se odlučivalo ko će biti premijer jugoslavenske vlade. Kandidati su bili Ante Marković, koji je kod većine moje raje uživao povjerenje i ulivao nadu da ćemo se izvući iz krize, i Borisav Jović, bliski Miloševićev suradnik, očigledni zastupnik Miloševićeve politike. Cvijo je imao hiljadu primjedbi na Antu, nikako ga nije volio. Ali Cvijo nije bio jedini kojemu Ante nije odgovarao. Isti odnos prema njemu su imali i mnogi moji poznanici Srbi koji su gotovo svi podržavali Jovića.

U Orebiću, jedne godine...

Usprkos ovih razlika naša druženja su nastavljena. Ja sam s dolaskom Ante Markovića na političku scenu odlučio da se okrenem privatnom biznisu, ostavljajući siguran, dobro plaćen posao u Profesionali. Vjerovao sam da s idejama koje sam imao imam šansu da radim ono što volim a za što nisu postojale mogućnosti u dosta krutoj organizaciji kao što je u to doba to bila Profesionala.

Privatni posao je napredovao, istina malim koracima, ali ja sam bio zadovoljan. Uspostavio sam poslovne kontakte sa dvije slovenačke firme od kojih sam nabaljao računarsku opremu koja se dobro prodavala. Slovenački partneri su bili veoma poslovni, suradnja se odvijala bez ikakvih problema. Počeo sam praviti planove kako da proširim biznis, prvenstveno u oblasti izrade programa za vođenje poslovanja malih preduzeća. Zaposlio sam prvog inžinjera, momka koji nije mogao naći posao nakon završetka fakulteta iako je bio odličan student. Kasnije su došli još neki. Firma je rasla unatoč nestabilnoj političkoj situaciji u zemlji.

Jo malo Orebića

Vremena postadoše neizvjesnija. Komunistička partija se nakon četrnaestog kongresa rasturi zbog upornog nastojanja Miloševića i njegove klike da preuzmu vlast u svoje ruke. Slovenci i Hrvati se odvojiše od Juge. Zbog rata u Sloveniji izgubih pouzdane dobaljače računara i raučnarske opreme. Morao sam tražiti druge. Uspostavih kontakt s jednom firmom iz Zagreba i tako nastavih s poslom. U Bosni smo u to vrijeme još naivno vjerovali da će nas rat mimoići. Ljudi su još uvijek ulagali u nove biznise nadajući se da će se situacija uskoro smiriti. Bila su to čudna vremena kada su privredni tokovi još uvijek funkcionirali a već se ratovalo. Prvu pošiljku robe iz Hrvatske sam uspio dobiti bez problema a već s drugom su nastale teškoće. Srbi su osnovali svoje autonomne ‘republike’ i Hrvatska nije imala kontrolu nad njima. Sjećam se da je druga pošiljlka putovala podravskom magistralom, zaobilazeći srpska područja. Robu sam dobio redovnom autobuskom linijom a sav posao se obavljao na uzajamno povjerenje.

Iz tog perioda mi je u sjećnju ostao razgovor u prostorijama moje firme u porodičnoj kući na Predgrađu. Sjedili smo za malim stolićem namijenjenim za razgovor s mušterijama i ispijali pivo. Na njegovo pitanje od kuda dobijam robu, rekoh mu da je sada dobijam iz Zagreba i da je sve više problema za normalno poslovanje. Iznenadi me kada reče:

“Što ne naručiš dosta robe dok još možeš. Ko ih jebe, uzmi im robu i nemoj im platiti.”

Bio sam iznenađen. Nisam tako nešto očekivao od svog prijatelja koji nikada ranije nije pokazivao ni najmanji znak da je nepošten. Nije to bio Cvijo kojeg sam poznavao, koji je na obale Vrbasa donio okus vojvođanskih ravnica, momak koji je volio auta i obožavao formulu jedan.

“Kako to misliš da naručim robu i ne platim? Ja se nisam za privatluk odlučio da se bavim lopovlukom. Namjera mi je da svojim poštenim odnosom prema kupcima i poslovnim partnerima steknem povjerenje koje će mi omogućiti da se biznis širi kako bi moja djeca jednog dana nastavila tamo gdje ja stanem. Kako ću sutra pogledati u oči ljudima koje sam prevario?”

“Ko ih jebe”, ponovi još jednom. “To su zaslužili”, nastavi Cvijo ne objašnjavajući dalje zbog čega tako misli.

Ovaj njegov čudan prijedlog mi je polako počeo otvarati oči. Mora da se iza njega kriju neki drugi razlozi, pomislio sam. Nije se tu radilo samo o Cvijinom rodoljublju. Podržavati Miloševića zbog toga što su obojica iz Srbije je jedna stvar ali sugerirati da prevarim poslovne partnere samo zbog toga što su iz Zagreba je nešto sasvim drugo. Sinu mi pomisao da Cvijo vjeruje da će se ostvariti planovi o velikoj Srbiji o kojima se već izvjesno vrijeme priča. Zapadne granice velike Srbije bi se protezale na liniji Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitice, a Zagreb bi bio dio druge države, Hrvatske, odnosno, onog dijela koji bi od nje ostao. To je, pomislio sam, razlog zašto mi Cvijo govori da naručim robu i da je ne platim jer će moj poslovni partner biti u drugoj državi s kojom neće biti nikakve suradnje. Niko me neće moći tužiti što sam robu uzao a nisam platio.

Zašutio sam. Ne rekoh mu ništa, nije vrijedilo. Ali, bio sam strašno razočaran.  Shvatio sam da je moj prijatelj Cvijo, kojeg smo svi prihvatili kao ravnopravnog člana naše raje, nacionalista. I to prilično zadrt. Jer, nisu svi srpski nacionalisti zagovarali veliku Srbiju. A Cvijo je, sada je to bilo očogledno, smatrao kako je to nešto sasvim prirodno i kako će se to jednog dana i desiti. A tih dana se činilo da nije puno pogriješio. Trenutno stanje u Hrvatskoj mu je davalo za pravo da tako misli. Pobunjeni Srbi su pod svojom kontrolom držali veliki dio teritorije koji je trebao biti u sastavu velike Srbije a uz snažnu podršku dobro naoružane JNA ostvarenje plana je izgledalo izvjesno.

Nakon ovog našeg zadnjeg razgovora Cviju nisam vidio prilično dugo. U gradu se stanje pogoršavalo, počele su prve provokacije i zastrašivanja. Noću bi, tu i tamo, odjekivale ekspozije ispred lokala neSrba. Ja sam još uvijek odlazio u Ident, nadajući se da će se situacija smiriti. Kupaca je bilo sve manje jer su mnogi muslimani i Hrvati, oni koji su imali private biznise, napustili grad bojeći se za svoju sudbinu. Oni su bili prva meta etničkog čišćenja a kasnije su na red došli i ostali.

Iz Hrvatske, većinom iz onih dijelova koji su ostali pod kontrolom Hrvatske vlasti, u Banjaluku su počeli stizati Srbi. Stigao je u Banjaluku i veliki broj srpskih “biznismena” koji su odmah počeli otvarati privatne firme i preuzimati poslove u svoje ruke. Dozvole za otvaranje firmi su se izdavale u veoma kratkom roku a meni je trebalo nekoliko mjeseci da prikupim sve potrebne potvrde.

Jednog dana pred Identom se zaustavi auto i iz njega iziđoše Cvijo i meni nepoznata osoba. Bilo je to u doba velike nestašice benzina i samo rijetki su imali privilegiju da ga dobiju. Obična raja si to nije mogla priuštiti a i sama vožnja auta je bila rizik. Ja sam već odavno na posao dolazio biciklom, Ponijem, koji smo prije par godina kupili za djecu. Sada nam je on bio glavno prevozno sredstvo. S njim se išlo u kupovinu, obilazili roditelji, čak donosila drva za grijanje. Cvijo je bio u uniformi bivse JNA kao i mnogi koji su tada radili. Pozdravismo se. Osjetih zadah rakija, što me iznenadi. Još nije bilo podne a ne sjećam se da smo ikada u rano jutro pili žestoka alkoholna pića. Obično bi to radili uveče kada se svi poslovi obave. Predstavi mi svog kolegu. Reče da se radi o njegovom prijatelju koji je nedavno preselio u Banjaluku, da taj njegov prijatelj ima privatni biznis i da mu treba računar. Kako ja, između ostalog, prodajem računare, doveo ga je kod mene da izabere jedan koji mu odgovara.

Bilo mi je drago što me se Cvijo sjetio u ona gadna vremena kada mi je biznis gotovo potpuno stao. Nešto malo sam zarađivao od prodaje programa za financijska poslovanja a računarsku opremu, ono što mi je još ostalo od zadnje nabavke, gotovo niko nije kupovao. Pokazah im šta od računara imam i njegov prijatelj izabra jedan. Odštampah račun i dadoh ga Cvijinom prijatelju. Cvijo pogleda račun pa reče: “Prijatelj mi nije baš pri parama. Danas će ti dati pola novca a drugu polovinu uskoro. Ne treba ništa da brineš. Ja garantiram za njega”.

Ovo me malo iznenadi ali se ne usprotivih. Bio sam doveden u nezgodnu situaciju iz koje se nisam mogao lako izvući. Cvijo i ja smo se poznavali već više od dvadeset godina i nisam imao razloga da mu ne vjerujem iako su se u zadnjih par godina pojavila razmimoilaženja koja su, sa svakim novim sastankom, postajala sve veća. U to vrijeme nisam pomišljao da ću morati napustiti rodni grad i da se u njega više neću vratiti. Još uvijek sam vjerovao da će razum prevladati i da rata, bar kod nas u Bosni, neće biti. Uzeh ponuđene pare, pozdravih se sa posjetiocima i oni odoše svojim poslom. 

Bio je to naš posljednji susret. Cvijo više nikada nije svratio u moju firmu niti je njegov poslovni prijatelj donio drugu polovinu novca. Nije me čak nikada nazvao da mi se izvini. Ident je nakon nekoliko mjeseci prestao s radom. Nera i ja smo trošili zadnje uštede da se prehranimo, često ručajući kod moje majke na Predgrađu gdje se okupljala cijela familija jer niko nije radio. Majka je umrla u martu 93. i tada smo donijeli odluku da idemo. Nismo radili, nismo imali novca za život, pojedine komšije su nam okrenule leđa, djeca su doživljavala nelagodnosti u školi i u komšiluku, nisam se smio slobodno kretati po gradu jer nisam imao nikakve papire. Jedini izlaz je bio napuštanje grada.

Banjaluku smo napustili u junu 93. Nakon godinu dana izbjeglištva u Zagrebu, završili smo u Americi. Veze s prijateljima koji su ostali u gradu su dugo ostale pokidane. Tek par godina po dolasku u USA sam uspostavio kontakt s par prijatelja. Bila su to rijetka pisma iz kojih sam saznavao šta se u gradu događa. O Cviji nisam znao ništa. Ni kako je, ni šta radi, ni kako mu je familija.

Grad sam prvi put posjetio u ljeto 2001. godine. Bila je to naporna posjeta starom kraju jer je trebalo obići familiju i prijatelje razasute u nekoliko gradova, od juga Bosne, do Ljubljane. U gradu sam se sreo s par prijatelja koji me nisu iznevjerili i koje sam želio vidjeti. Cviju nisam tražio, niti sam ga vidio. U nekom razgovoru mi je rečeno da je direktor u jednom od dijelova Rudi Čajaveca koji su još uvijek radili i da mu je kancelarija u neboderu na Kastelovom ćošku. Nisam se raspitivao šta je sve ove godine radio niti kako se ponašao. Više mi to nije bilo bitno. Znao sam da se u rodni grad više nikada neću vratiti i da je naša sudbina i sudbina naše djece odlučena onog dana kada smo sjeli u izbjeglički autobus koji nas je odveo u pravcu Gradiške. Oni koji su me iznevjerili me nisu zanimali. Nisam želio da ih vidim, da popričamo. Za bilo kakva objašnjenja je bilo kasno.

Te iste godine sam se u decembru ponovo našao u rodnom gradu. Došao sam da završim poslove oko otkupa stana. Par puta sam poslovno navraćao u Čajavec jer sam morao srediti neke papire. Tu, ispred kapije Profesionale, sreo sam nekolicinu nekadašnjih kolega s posla. Neki od njih su me izbjegavali praveći se da me ne prepoznaju a s nekolicinom sam izmijenio pokoju riječ. Razgovori su bili krati, suhoparni, uopšteni. Niti oni niti sam ja spominjao prošlost. O njoj, kao da niko nije želio razgovarati. Uglavnom smo se raspitivali za zdravlje a poneko bi upitao kako mi je u Americi. Odgovarao bih da mi je dobro, da Nera i ja radimo u struci, da su djeca uspješna u školi i na fakultetu. Posebno sam se hvalio svojim poslom na fakultetu gdje su me prihvatili otvorenog srca i gdje sam se osjećao članom jedne velike familije koja se brinula o svojim članovima. Na licima mojih bivših radnih kolega se mogla vidjeti zabrinutost jer je fabrika bila u problemima a njihova sudbina neizvjesna. Proizvodnja je gotovo stala a novih projekata nije bilo. Mi smo, suprotno njima, svake godine financijski stajali sve bolje jer je tih godina Amerika bila u usponu a primanja su nam rasla tako da smo vrlo brzo nadoknadili sve ono što smo zbog rata izgubili. U tim trenucima sam osjećao izvjesnu dozu satisfakcije jer sam znao da su mnogi od mojih bivših kolega, neki javno, a neki tajno, prihvatili nacionalističku politiku koja me je otjerala u svijet. Gledajući ih kako se sada prave kao da se ništa nije dogodilo, kako im je “drago” da sam se dobro snašao u novoj sredini, me ispunjavalo zadovoljstvom. Istovremeno, nisam suosjećao u njihovim problemima jer na njih nisam imao nikakvog uticaja. Sami su odabrali stranu onih dana kada se trebalo pokazati ko je čovjek a ko ne.

Pred fabrikom sam sreo i Cvijinu suprugu Gogu. Strašno se iznenadila kada me je vidjela. Nije znala da sam u gradu i naš iznenadni susret ju se posebno dojmio. Primijetio sam joj suze u očima. Goga je uvijek bila jako osjetljiva i ovakva njena reakcija me nije iznenadila. Raspitivala se kako nam je, kako je Nera, kako su djeca. Pokoja vijest bi do nje stizala od par prijatelja s kojima sam uspio uspostaviti kontakt po dolasku u Ameriku ali je bilo jako puno toga što nije znala a željela je čuti. Posebno ju je zanimalo kako su djeca jer ih je jako volila. Upitao sam je za sina Marka. Reče da je završio srednju školu, da nije htio ići na fakultet, da se oženio. Očekuje bebu. O Cviji je nisam pitao. Ni ona ga nije spominjala. Kao da smo obje znali da se nešto između nas dvojice dogodilo. Nije se tu radilo o novcu, već o Cvijinom prihvaćanju zla koje je stiglo u naše krajeve. Goga je znala da Cvijo podržava Miloševića i da smo o tome nekoliko puta raspravljali. Bila je svjesna da su u ime njegove politike počinjeni mnogi zločini i da je mnogo svijeta otjerano s rodnih ognjišta da se na njih nikada ne vrate.

Na rastanku joj rekoh da pozdravi sve kod kuće i nakon toga odosmo svako svojim putem. Ona kući, a ja požurih da završim posao zbog kojeg sam došao.

Nekoliko dana kasnije šetao sam Gospodskom ulicom od zgrade Skupštne opšitne prema Kastelovom ćošku. U trenutku kada sam prolazio neboder, začuh poznati glas iza sebe. Bio je to Cvijo, pričao je s nekim. Prepoznao sam ga, njegovu ekavicu i otegnuti način izgovaranja riječi tipičan za vojvođanske Lale. Nisam se okrenuo. Nastavio sam hodati laganim korakom dalje prema robnoj kući Boska a Cvijin glas me je pratio. Siguran sam da me je prepoznao ali me nije pozvao. Goga mu je sigurno pričala da me je srela pred fabrikom tako da je znao da sam u gradu. Laganim korakom sam se uputio prema ulazu u Bosku a njegov glas se izgubio u mnoštvu zvukova koji su se čuli na Kastelovom ćošku.

Ovaj naš bliski susret me nagnao na razmišljanje. Ponovo sam se vratio u predratno vrijeme, u godine studiranja, naših druženja, zajedničkih putovanja, ljetovanja. Sam sam si postovljao pitanja. Zašto? Zbog čega? Kako? Šta? Zašto je moj prijatelj prihvatio politiku koja je donijela toliko zla svima? Zbog čega je mislio da je to pravi put kojim jedna zemlja na raskršću treba ići? Kako je mislio da će se to ostvariti? Da li je znao da će Miloševićeva politika kao posljedicu imati na desetine i stotine hiljada mrtvih, osakaćenih, mentalno bolesnih. Šta je očekivao kao nagradu za njegovo ponašanje? Da li se možda pokajao ili i dalje misli da je učinio pravu stvar?

Pitanja je bilo mnogo a odgovore nisam imao. A možda sam ih mogao imati da sam se okrenuo. A nisam. A ni on me nije pozvao. A mogao je. Bio sam ispred njega na desetak koraka.

Možda je tako bolje, mislio sam. Možda moja pitanja trebaju ostati bez odgovora jer bi me oni još više dotukli. Možda bi se ponovo otvorile stare rane koje su tokom vremena zacijelile. Ne potpuno, ali ipak dovoljno da je život mogao nastaviti svojim tokom. Do nekog novog razočarenja koje nas čeka nespremne ma koliko mislili da nas je prošlost naučila da nas ništa ne može iznenaditi.

Cviju više nikada nisam vidio. Umro je iznenada, nekoliko godina nakon našeg “susreta” na Kastelovom ćošku. Vijest mi je stigla Skype-om, jedno jutro dok sam provjeravao šta ima novog na Internetu. Javila nam zajednička prijateljica. Otišao je iznenada, nenajavljeno. Ostao sam zatečen. S njim je u grob otišlo i pitanje koje me još uvijek muči i na koje nemam odgovora. Šta je to u ljudskom mozgu što jedne ljude tjera da čini zlo drugima svojim postupcima kojih, ponekad, nisu ni svjesni? Možda odgovor na to pitanje zna onaj gore koji, kako neki kažu, upravlja sudbinama sviju nas. Ali, do njega je teško doći. Posebno za one koji s njim nisu na ti.