S Radom i Jaskom
Stari se, zaboravlja se, pa tako i nastavak priloga o Cviji
ne ugleda svjetlo dana onda kad je planirano. Mislio sam da sve imam spremno i
da ću prvi nastavak objaviti još prije par dana ali vrlo brzo shvatih
da materijal nemam spreman. Na putu sam već par
dana a fotografije koje sam skenirao za prilog su ostale kod kuće. Zbog toga, nastavka neće bit dok se ne vratim kući a u međuvremenu pripremih kratak
prilog o jednom susretu u Los Angelesu.
Sreli smo se sa Huzbašićima, Radom, našom sugrađankom i
njenim mužem Jaskom, banjalučkim zetom, inače rođenim
Sarajlijom.
S Radom i Jaskom smo se zadnji put vidjeli jako davno,
prilikom naše prve posjete Los Angelesu,
one godine kada je Sanja tek završila
koledž. Od tada se dosta toga izdogađalo i teško bi stalo u desetak priloga.
S Radom i Jaskom smo se sreli na pola puta, u Santa Monici,
turističkoj destinaciji mnogih koji
posjećuju Los Angeles. Mi smo
stigli iz Playa Del Rey, južnog
predgrađa Los Angelesa a oni iz Santa
Clarite, gradića na sjeveru grada gdje žive od onog dana kada su odlučili da istočnu obalu zamijene zapadnom. Obaveze i ubitačan saobraćaj u Los Angelesu su bili odlučujući
faktor da se nismo mogli naći ni
kod njih ni u Sanjinom stanu. Santa Monica je bila rješenje iako smo zapravo mi profitirali.
Rada i Jasko se odlično , ne
mijenjaju se, iako se oboje polako približavaju
penziji. Na prvi pogled je očigledno
da im ova klima odgovara. Još
godina-dvije i oboje će
uploviti u mirnije vode. Tako je to s našom
rajom koja u sve većem broju posao i svakodnevnu
frku zamjenjuju penzijom i životom
s manje stresa. Sreća pa nas je većina završila na „trulom
zapadu“ te nas očekuju sigurne penzije za razliku od
onih koji su ostali u starom kraju u kojem se ne zna šta donosi sutra. Vidim da je tamo trenutno najvažnija tema revizija tužbe protiv Srbije pa sada raja ima
novu zanimaciju koja im odvlači pažnju od stvarnih problema. Slične teme se pojavljaju ciklično i izgleda da im nema kraja. A raja
se hvata na tu udicu i onda ne misli ni na mizerne plate i još mizernije penzije. Čini mi se da se ipak nacionalizam i
mržnja ipak mogu mazati na kruh jer da
nije tako mnogi bi već odavno
pomrli.
Par sati druženja je
prošlo u živom
razgovoru a onda smo morali svako na svoju stranu. Mi, srećom, nismo imali problema sa saobraćajem a kako je bilo Radi i Jasku
nisam se raspitivao. A kada ćemo se
ponovo sresti, ko zna? Možda to
ipak bude češće nego do sada jer se Sanja konačno smjestila pa ćemo
imati razloga da LA posjećujemo
redovitije.
S našeg
kratkog susreta imam samo jedan fotosa na kojem, kako se iz priloženog može
vidjeti, žmirim. Ali, šta je, tu je. Slijedeći put će biti
bolje.
Labels: susreti
1 Comments:
Zahvaljujuci blogu, cesto se vratimo u proslost, dane nese mladosti. Rada je bila uvijek, kako bi mi rekli .... fina raja. Citajuci prilog o njoj sjetim se lijepog druzenja, kao i sportskog zivota. Sa njenim Savom sam jedno vrijeme igrao rukomet (vise ne znam koliko godina). Posto ne znam gdje je on, Rado ...ako ovo budes citala, napisi mi nesto o njemu, bice mi drago da znam gdje je i kako je?
Tebi i tvome Jasku zelim dobro zdravlje i sve najbolje !!
Pozdrav od Sege ! (svim blogerima takodje)
Post a Comment
<< Home