Cvijo

Odlomak iz knjige koja se još uvijek piše i možda će jednog dana biti završena...

Raja s faksa: Cvijo, Višo, Boro i Co

Stigao je Cvijo u Banjaluku u jesen 1967., one iste godine kada sam pošao na Tehnički fakultet. Te godine se na banjalučki fakultet upisalo nekoliko studenata iz Vojvodine, simpatičnih momaka koji su donijeli duh vojvođanske ravnice u grad na Vrbasu. Jedan od njih je bio i Cvijo. Momci su bili dobro odgojeni, većina iz bolje stojećih familija. Vidjelo se to po garderobi koju su nosili i količini novca koju su trošili po kavanama i restoranima. Od prvog dana su bili prihvaćeni od starosjedilaca jer mi, Banjalučani, smo svakoga prihvaćali otvorene ruke. Sjećam se priča moje starije braće i drugih koji su odlazili na studije u Zagreb. Bio je to za njih drugi svijet, grad koji nije lako prihvaćao došljake, sredina koja je pravila razliku između rođenih Zagrepčana i onih drugih, pristiglih iz provincije. Odnos prema došljacima, iako korektan, uvijek je sadržavao izvjesnu dozu nepovjerenja. Postojala je distanca koju je malo ko mogao prevladati. Kod nas toga nije bilo. Momci iz Vojvodine, iako su dolazili iz manjih mjesta, su se vrlo brzo uklopili u novu sredinu i stekli prijatelje među banjalučkom rajom, kao da su se tu rodili. Prigrlili smo ih kao dio nas i niko od njih nije ostavljen po strani. Vjerujem da su i oni Banjaluku prihvatili kao svoj grad, mjesto gdje su stekli prijatelje, gdje će se neki od njih zaljubiti, osnovati familije i provesti ostatak svog života.

Tako je i Cviju ušao u našu raju i postao njen ravnopravan član, provodeći s nama većinu svog slobodnog vremena. Zajedno smo iši na kave kod Alije u Ferhadpašinoj ili u baraku kod penzionera, ljeti se dosta vremena provodilo u bašti hotela Bosna gdje bi po cijeli dan ispijali jednu bocu piva, a uveče se odlazilo na korzo na kojem se okupljala sva banjalučka raja. Zimi bi se povukli u kavane, a naše omiljeno mjesto je bio snek u Martićevoj . Na Cvijinu preporuku smo počeli piti župski Rubin koji je zamijenio konjak Zvečevo, naše omiljeno piće koje smo cugali kada bi temperature pale ispod nule a mi tražili topli kutak za naše druženje i beskrajne bezazlene priče.

Sa Cvijom i njegovim zemljakom Rudlom smo znali navratiti i u pokoju kavanu s pjevaljkom. Bilo ih je par u Banjaluci a neki naši prijatelji iz Vojvodine su ih češće posjećivali. Rudle, momak iz bogate vojvođanske familije, ih je posjećivao redovito, trošeći novac na piće i pjevaljke. Moja raja nije imala običaj posjećivati mjesta u kojima su oskudno odjevene pjevaljke zabavljale pripite goste. Nismo bili u tom fazonu. Slušali smo Beatles-e, Rollingstones-e i ostale popularne rok grupe i osjećali averziju prema novokomponiranoj muzici koja je polako hvatala korijene u gradu na Vrbasu. A nismo se ni opijali, ne zbog toga što to možda nismo htjeli već za to, jednostavno, nismo imali dovoljno novca. Većina nas je poticala iz familija sa skromnim prihodima i džeparac koji smo dobijali je jedva bio dovoljan za jedno pivo dnevno. Rudle je poticao iz bogate familije, imao dovoljno novca za česte posjete kavanama s pjevaljkama gdje je znao ostajati do kasno u noć. Sjećam se kako smo jedno veče zaglavili u kavani na Tranzitu, gdje nas je Rudle cijelo veče čašćavao. Praznili smo čašice vinjaka, jednu za drugom, a pjevaljka je gotovo cijelo veče pjevala za nas jer je Rudle stalno potezao za džep i naručivao pjesme po svojoj želji. Ostalo smo u kavani dobrano poslije ponoći a onda smo se, dobro pijani, odvezli do podstanarske sobe u blizini pravoslavnog groblja u kojoj je Rudle stanovao. Tu smo se povaljali po podu i odspavali do jutra, boreći se s vrtoglavicom uzrokovanom pretjeranom količinom alkohola koje smo to veče popili. Nije to bio naš uobičajeni način života ali smo, družeći se s rajom iz Vojvodine, polako počeli prihvatati neke od njihovih običaja.

Ista ekipa ispred srušenog Titanika

Kako je vrijeme prolazilo, s Cvijom sam provodio sve više vremena. Zbližili smo se, viđali često. Bio je miran po prirodi, prijatan u društvu, a imali smo i neke zajedničke teme koje su nas zanimale. Cvijo je volio auta, kupovao jedini časopis za ljubitelje automobila u to vrijeme,  pratio novosti na tržištu, poznavao karakteristike različitih modela, bio strastveni obožavalac trka formule jedan. I ja sam volio formulu jedan. Gledao sam sve trke za prvenstvo svijeta na televiziji, znao sve najbolje vozače, pratio trenutno stanje u borbi za prvaka svijeta. Međutim, tih godina sam bio više zaokupljen muzikom i svojom grupom Usamljeni, akasnije nastupima u Domu kulture i bašti hotela Rudi Čajavec sa sastavima Pro at Contra i Eight Band. Volio sam nogomet koji je, za mene, oduvijek bio sport broj jedan ali sam zbog Cvije zavolio i svijet auta i polako počeo pratiti novitete na tržištu, oduševljavajući se novim modelima, naučio o karakteristike različitih motora, iako sam znao da si nikada u životu neću moći priuštiti kupovinu nekog boljeg auta. U to vrijeme je za većinu čak i fićo bio nedostižan a o nečem boljem se nije moglo ni sanjati. Ali, maštati nam niko nije mogao zabraniti. Bili smo mladi, zdravi, puni mladalačkog elana i bez nekih većih životnih problema, a i budućnost koja je bila pred nama se činila svijetlom. Poslije završetka fakulteta nas je čekao posao i solidna primanja u državi u kojoj je život za većinu njenih stanovnika bio relativno dobar.

Cvijo me jedne godine odveo u Beograd na poznati sajam automobila. U glavnom gradu Jugoslavije sam prije toga bio samo jednom i to prilično davno. Išao sam u posjetu bivšem komšiji Slavku Sačeku koji se jedne godine preselio u Beograd tako da sam proveo par dana u njegovom podstanarskom stanu u prizemnoj kućici na Batajnici. Ni sada mi nije jasno zašto me je Slavko pozvao da ga posjetim, niti kako su me roditelji pustili da sam putujem tako daleko. Išao sam u osnovnu školu i prije toga nikada nisam putovao vozom sam, a na putu za Beograd sam čak morao presjedati u Doboju. Beograda, osim željezničke stanice, gotovo nisam ni vidio tako da mi je odlazak s Cvijom na sajam bila prilika da bar na kratko osjetim atmosferu velegrada.

Na proputovanju smo svratili kod njega kući u Šid, gdje nas je lijepo ugostila njegova mati. Cvijim otac je bio željezničar pa je i njihova kuća bila u blizini željezničke stanice kao što je to bio slučaj s većinom onih koji su radili na željeznici. Živjelo se blizu posla jer je glavno prevozno sredstvo u to doba bio bicikl. Cvijin otac je umro par godina ranije tako da je majka, nakon njegovog odlaska na studij u Banjaluku, živjela sama. Zbog toga joj je svaki dolazak sina jedinca značio mnogo. Nakon posjete sajmu, na kojem su bili izloženi najnoviji modeli auta te godine, ponovo smo svratili u Šid da prespavamo. Mati nas je, kao i po dolasku iz Banjaluke, dobro ugostila, kao što je to običaj u svim vojvođanskim domaćinstvima gdje se uvijek dobro jeli i pilo.

nastavit će se...