Ludnica

U starom kraju ludnica traje već godinama i protiv nje se bori zanemariva nekolicina koja nema nikakve šanse da išta promijeni. Ludnica je počela s demokratskim promjenama krajem osamdesetih kada su nacionalisti dobili priliku da se dočepaju vlasti koristeći ugroženost (svih od svih) i na tu istu kartu igraju sve ove godine. Narodu ludnica očigledno odgovara jer ništa ne poduzima. Biraju iste iz godine u godinu što je indkacija da im je sve potaman. Bogaćenje pojedinaca, velika nezaposlenost, plate (onih koji ih dobijaju) i penzije nedovoljne za puko preživljavanje, mladost bez budućnosti i mnogo što-šta drugog nisu bitni. Bitno je da je „moj“ na vlasti, da su oni drugi moji neprijatelji koji mi stalno rade o glavi i tu sva priča prestaje. Takvo je moje viđenje iz daljine, prateći šta se piše na Internetu, te zaključujući po nekim prilozima koje mi šalje školska kolegica Saima koja je još uvijek bez dlake na jeziku kao što je to bilo onih godina kada smo sticali znanja koja su nam pomogla da preživimo sve ovo vrijeme.

Ludnica je zahvatila i Ameriku i čini mi se da neće skoro stati. Poučen našim iskustvom bojim se da se ni kod nas neće završiti dobrim. Narod (barem onaj koji je izašao na izbore), je izabrao lažova i pokvarenog čovjeka koji se okružio isto takvim ljudima pa sada laži proglašavaju istinama (čuli ste za alternativne činjenice, najnoviju kovanicu Trumpovih glasnogovornika) a sve one koji pokušavaju da ukažu na stvarno stanje napadaju iz svih oružja. Iz dosadašnjeg razvoja situacije očigledno je da je Rusija doboko umiješala prste u amričke izbore i da Trump zbog samo njemu znanih razloga (špekulacije o čemu se radi naravno postoje) napada dosadašnje prijateljske države a odnosi se blagonaklonski rema Putinu i Rusiji. Zapaljive vijesti se javljuju jedna za drugom, nezavisne medijske kuće iznose argumente koji raskrinkavaju Trumpa i njegove namjere ali zavedeni (a ja bih rekao i priglupi) mu i dalje bespogovorno vjeruju. Slično je tako bilo i u našim krajevima (a i sada je) i to je ono što me brine.

Amerika je puna prikrivenog rasizma, isto kao što se kod nas nacionalizam skrivao godinama prikriven plaštvom bratstva i jedinstva (sjetite se svojih komšija, radnih kolega, poznanika i prijatelja koje su svoje pravo lice pokazali kada se za to ukazala prilika). Kod nas je taj prikriveni nacionalizam eskalirao u ratni sukob koji je odnio mnoge žrtve a šta će se desiti ovdje teško je predvdjeti. Puno je ovdje oružja po kućama (pojedinci, i to u većini slučajeva oni priglupi i zatucani, imaju čitave arsenale) i potrebna je samo mala iskra pa da bukne vatra. Ovdje više nikakvi argumenti ne vrijede. Trump je svojim lažima i pogubnom retorikom uzrokovao da mržnja prema imigrantima izbije na površinu. Na meti su posebno muslimani ali ni Meksikanci nisu u boljem položaju. Crnce mnogi nikada nisu ni voljeli (bio sam šokiran kada je jedne večeri, naš američki prijatelj, nakon nekoliko piva, izjavio da Obamu treba ubiti a povod je bio njegov izbor za američkog predsjednika) i sada, kada je u Bijelu kuću zasjeo „njihov“, mnogi pokazuju svoje pravo lice. „Svoji“ nisu donijeli sreću „svojima“ kod nas a siguran sam da se to neće ni vdje dogoditi.

Možda će se neki zapitati zašto sve ovo pišem? Kakve to veze ima sa ovim blogom, Banjalukom i ljudima koji su vezani za nju? Razloga ima više. Jedan je, da iskažem moju bojazan da se historija ne ponovi jer sam kroz nešto slično već prošao. U USA ima jako puno Banjalučana koji su uznemireni i koji se, posebno oni koji pripadaju grupi koja je sada na tapetu kao što je to bila u Banjaluci, boje da će opet morati pakovati kofere, tražeći mjesto gdje bi se mogli skrasiti. Drugi razlog je moja želja da onima koji žele da čuju mišljenje nekoga s lica mjesta to omogućim, jer na Internetu kruže mnoge informacije (a među njima je mnogo lažnih). Treći razlog je želja da dignem svoj glas protiv laži i diskriminacije jer se u ovim vremenima ne smije ćutati. Jer, ako svi budemo ćutali, zlo će zavladati, kao što se to desilo kod nas.

Ovdje, za razliku od onoga što se desilo kod nas, ipak postoji izvjesna doza nade. Broj onih koji dižu svoj glas protiv zla oličenog u Donaldu Trampu je svaki dan sve veći. A ni svi mediji nisu pod kontrolom vlasti, kao što je to bilo kod nas, pa se glas razuma ipak čuje i svakim danom jača.