Umjesto komentara
Od postavljanja na blog teksta Borisa Potočnika ja skoro da ne dolazim sebi. Hvala anonimusu banjalučkom. Posebno me emotivno dotaklo pisanje o spoju ljudi i vode.
Odrasla sam na Vrbasu, samo, kratko spuštanje iz bašte već sam bila u vodi. U našoj ulici se govorilo da mi djeca prije naučimo plivati nego hodati. Početak je uvijek bio sa "cementa" na Studencu pa onda metar po metar dalje.
Pokušala sam da dam komentar na taj prilog ali nije isti sistem kao kod Co-a , pa nije otišlo . Kroz ovaj članak prošlo mi je kompletno moje djetinjstvo i mladost, sve do 23 godine kad sam napustila svoj lijepi grad,
Slike zelenog Vrbasa na kojem smo od juna do septembra bili redovni. Samo se prekidalo odlascima na ručak i ostajalo do zalaska sunca.
Kad sam završila čitanje odmah sam ga dala mom Vici da ga pročita. Nakon 10-tak minuta čitanja vratio mi je tablet i rekao da je predugačko i da ne razumije baš sve.
Onda sam shvatila to kad se rodiš i živiš u gradu koji ima lijepu rijeku, postaješ bistriji, plahovitiji, iskreniji.
Zato se često kaže za ljude koji su odrasli u kršu i bez rijeke da su kamenjari.
Zbog toga se ljudi vrlo često tako opredjeljuju kad pričaju o ljudima koji su došli sa brda, kamenjara, Zagora, zapuštenih i siromašnih sela.
Zato su valjda u ovom članku pravili razliku samo izmedju plemenitih duša koje su dolazile sa sela u grad i lako se uklapali sa svojom velikom željom da ga naprave boljim i da svakom gradjaninu ostane u srcu za sva vremena.
Jutros sam se čula s bratom iz Berlina i o ovom smo razgovarali.
Ja sam se onda sjetila jednog dogadjaji iz njegovog djetinjstva. Bilo je predveče kad je naša komšinica ušla u kuću i rekla da je Seju uhvatila Milicija i da se nalazi u zgradi SUP- a. Ta je zgrada bila na početku nase ulice, poslije je bila studentski dom. Poslije zemljotresa je srušena. Sada je na tom mjestu pravoslavna crkva (preko puta Kastela).
Moj otac je odmah otišao tamo da vidi o čemu se radi.
Ni ja ni Sejo nismo se mogli sjetiti ko je šbio s njim. Da li Asko ili Zlaja.
Dežurni je rekao mom ocu da ih je priveo milicioner. Razlog: u travnjaku Kastela bilo je tek posađeno cvijeće. Onako u krug i šareno, lijepo kako samo cvijeće i može biti.
Oni su ubrali nekoliko komada i htjeli donijeti kući da posadimo u baštu. To su danas takozvani pelceri koji se prodaju u cvjećarama.
Naš otac je našao dežurnog i rekao pred njima da ih zadrže cijelu noc da shvate da se ništa ne smije "krasti". A kad je izišao rekao je dežurnom da ih zadrže jedno dva sata. Mi djevojčice iz ulice smo došle pod prozor prostorije u kojoj su bili. To je bilo prizemno ali sa malo višim prozorom. Da bi smo mogle pogledati unutra morali smo poskakivati.
Njih dvojica su sjedili na onim drvenim klupama, dužine jedno metar i pol sa uskim drvenim daščicama. Poslije dva sata su pušteni. Otac to više uopste nije spomenuo.
Zahvaljujući Borisu i Anonimusu banjalučkom Sejo i ja smo se možda prvi put u životu sjetili toga. Sejo se sjetio da se nikad u životu nije tako bio prepao i to mu je bio prvi i zadnji susret sa policijom.
Takvi su bili naši roditelji kao i otac Srdjana Sušnice, dodajem plemeniti gospodin Mićo.
Danas sam imala prilogu prošitati i komentare za tekst Plivač.
Nisam možda tada još bila na blogu i nisam naišla na to klikajući razne datume od početka ovog bloga. Ovoliko komentara u zaštiti i branjenju oca bez mogućnosti da se sagleda i prizna istina o svemu užasnom sto se u Banjaluci dešavalo, bez obzira ko je učestvovao a ko nije, podsjetilo me na jednu "narodnu" kojom me je nana vaspitavala.
Kad bi nesto skrivila ili razbila, onda sam znala početi priču u svoju odbranu, pokušavala objasniti da nisam ja kriva.
Onda bi me ona prekinula i rekla da "prazna tikva sama zveči". Nisam odmah razumjela ali sam se kasnije uvjerila.
Ranije su se tikve držale cijelu zimu i služile za pite "tikvenjače." Kad bi već došlo proljeće, one koje su ostale su s vana izgledale zdrave i čitave. Ona bi ih uzela u ruke i protresla. Unutra se čuo zvuk kao kod dječijih zvečki.
Takva tikva je morala na smeće.
Čini mi se da su u našim karakterima vise učestvovale naše majke. nane i bake, nego danas kod mnogih Dr. Mr. Prrrr.
Uz ovaj prilog šaljem i video iz Sarajeva i Berlina Od DW snimljenog 94-te u decembru.
Nadam se da ce Co uspjeti nešto od toga postaviti imajući u vidu njegov talenat za svašta.
Neki djelovi su neispravni jer je snimljeno preko stare video kasete, pa je negdje dobro izbrisano a negdje ne.
P.S
Čisti anonimni Banjalučanin je učini, sa svojom iskrenošću i talentom za pisanje, da blog oživi. (Dugo je bio skoro na samrti) i da ipak LJUDI žele i hoće učiniti šta mogu.
Kad u Bosni počnu vicevi počne i radost da bi moglo poći na bolje.
Pita novinar na ulici Muju:
"Mujo je si li ti da udjemo u NATO.?
Mujo: "Nisam"
Novinar: "Je si li Mujo da udjemo u EU?.
Mujo: "Nisam"
Novinar: "A je si li ti da budeš s Rusima"
Mujo: " Nisam"
Novinar: "Pa zašto si ti Mujo?
Mujo: "Ja sam za to da neko sad naidje i dadne mi malo para, pa da udjem u samoposlugu."
Pozdrav Saima
Odrasla sam na Vrbasu, samo, kratko spuštanje iz bašte već sam bila u vodi. U našoj ulici se govorilo da mi djeca prije naučimo plivati nego hodati. Početak je uvijek bio sa "cementa" na Studencu pa onda metar po metar dalje.
Pokušala sam da dam komentar na taj prilog ali nije isti sistem kao kod Co-a , pa nije otišlo . Kroz ovaj članak prošlo mi je kompletno moje djetinjstvo i mladost, sve do 23 godine kad sam napustila svoj lijepi grad,
Slike zelenog Vrbasa na kojem smo od juna do septembra bili redovni. Samo se prekidalo odlascima na ručak i ostajalo do zalaska sunca.
Kad sam završila čitanje odmah sam ga dala mom Vici da ga pročita. Nakon 10-tak minuta čitanja vratio mi je tablet i rekao da je predugačko i da ne razumije baš sve.
Onda sam shvatila to kad se rodiš i živiš u gradu koji ima lijepu rijeku, postaješ bistriji, plahovitiji, iskreniji.
Zato se često kaže za ljude koji su odrasli u kršu i bez rijeke da su kamenjari.
Zbog toga se ljudi vrlo često tako opredjeljuju kad pričaju o ljudima koji su došli sa brda, kamenjara, Zagora, zapuštenih i siromašnih sela.
Zato su valjda u ovom članku pravili razliku samo izmedju plemenitih duša koje su dolazile sa sela u grad i lako se uklapali sa svojom velikom željom da ga naprave boljim i da svakom gradjaninu ostane u srcu za sva vremena.
Jutros sam se čula s bratom iz Berlina i o ovom smo razgovarali.
Ja sam se onda sjetila jednog dogadjaji iz njegovog djetinjstva. Bilo je predveče kad je naša komšinica ušla u kuću i rekla da je Seju uhvatila Milicija i da se nalazi u zgradi SUP- a. Ta je zgrada bila na početku nase ulice, poslije je bila studentski dom. Poslije zemljotresa je srušena. Sada je na tom mjestu pravoslavna crkva (preko puta Kastela).Moj otac je odmah otišao tamo da vidi o čemu se radi.
Ni ja ni Sejo nismo se mogli sjetiti ko je šbio s njim. Da li Asko ili Zlaja.
Dežurni je rekao mom ocu da ih je priveo milicioner. Razlog: u travnjaku Kastela bilo je tek posađeno cvijeće. Onako u krug i šareno, lijepo kako samo cvijeće i može biti.
Oni su ubrali nekoliko komada i htjeli donijeti kući da posadimo u baštu. To su danas takozvani pelceri koji se prodaju u cvjećarama.
Naš otac je našao dežurnog i rekao pred njima da ih zadrže cijelu noc da shvate da se ništa ne smije "krasti". A kad je izišao rekao je dežurnom da ih zadrže jedno dva sata. Mi djevojčice iz ulice smo došle pod prozor prostorije u kojoj su bili. To je bilo prizemno ali sa malo višim prozorom. Da bi smo mogle pogledati unutra morali smo poskakivati.
Njih dvojica su sjedili na onim drvenim klupama, dužine jedno metar i pol sa uskim drvenim daščicama. Poslije dva sata su pušteni. Otac to više uopste nije spomenuo.
Zahvaljujući Borisu i Anonimusu banjalučkom Sejo i ja smo se možda prvi put u životu sjetili toga. Sejo se sjetio da se nikad u životu nije tako bio prepao i to mu je bio prvi i zadnji susret sa policijom.
Takvi su bili naši roditelji kao i otac Srdjana Sušnice, dodajem plemeniti gospodin Mićo.
Danas sam imala prilogu prošitati i komentare za tekst Plivač.
Nisam možda tada još bila na blogu i nisam naišla na to klikajući razne datume od početka ovog bloga. Ovoliko komentara u zaštiti i branjenju oca bez mogućnosti da se sagleda i prizna istina o svemu užasnom sto se u Banjaluci dešavalo, bez obzira ko je učestvovao a ko nije, podsjetilo me na jednu "narodnu" kojom me je nana vaspitavala.
Kad bi nesto skrivila ili razbila, onda sam znala početi priču u svoju odbranu, pokušavala objasniti da nisam ja kriva.
Onda bi me ona prekinula i rekla da "prazna tikva sama zveči". Nisam odmah razumjela ali sam se kasnije uvjerila.
Ranije su se tikve držale cijelu zimu i služile za pite "tikvenjače." Kad bi već došlo proljeće, one koje su ostale su s vana izgledale zdrave i čitave. Ona bi ih uzela u ruke i protresla. Unutra se čuo zvuk kao kod dječijih zvečki.
Takva tikva je morala na smeće.
Čini mi se da su u našim karakterima vise učestvovale naše majke. nane i bake, nego danas kod mnogih Dr. Mr. Prrrr.
Uz ovaj prilog šaljem i video iz Sarajeva i Berlina Od DW snimljenog 94-te u decembru.
Nadam se da ce Co uspjeti nešto od toga postaviti imajući u vidu njegov talenat za svašta.
Neki djelovi su neispravni jer je snimljeno preko stare video kasete, pa je negdje dobro izbrisano a negdje ne.
P.S
Čisti anonimni Banjalučanin je učini, sa svojom iskrenošću i talentom za pisanje, da blog oživi. (Dugo je bio skoro na samrti) i da ipak LJUDI žele i hoće učiniti šta mogu.
Kad u Bosni počnu vicevi počne i radost da bi moglo poći na bolje.
Pita novinar na ulici Muju:
"Mujo je si li ti da udjemo u NATO.?
Mujo: "Nisam"
Novinar: "Je si li Mujo da udjemo u EU?.
Mujo: "Nisam"
Novinar: "A je si li ti da budeš s Rusima"
Mujo: " Nisam"
Novinar: "Pa zašto si ti Mujo?
Mujo: "Ja sam za to da neko sad naidje i dadne mi malo para, pa da udjem u samoposlugu."
Pozdrav Saima
Labels: saima
posted by co | 4:32 PM
1 Comments:
Velika zahvalnost za tvoje umijeće u ovoj savremenoj raboti. Ovaj prilog to TV 99 mi je presnimio ranije jos jedan školski kolega na CD , kojem sam zauvijek zahvalna. Ovaj prilog od DW je dobro oštećen , kao sto si vidio i sam ali ipak si uspjelo da izvučeš smisao da se moze vidjeti bar samo jedan djelić onoga " sto smo sami sebi radili"
Posebno sam radosna sto si imao ovu sliku zgrade koju u sjecanju nisam imala bas u pravom izgledu.
Na desnoj strani prvi prozor je bio iz te prostorije u kojoj su bili navedeni sudionici.
Druga uspomena se pojavila gledajuci sliku.
Na istoj strani ispodi prozora je bio zid za kojeg nismo znali od kojeg je materijala.
Kupali smo se u Vrbasu skoro do zalaska sunca na plazi. Ovaj zid je cijeli dan bio izložen suncu. Kad bi smo smrznuti Izišli iz vode trčali smo gore i prilijepili bi se na zid raširenih ruku i nogu i uzivali u njegovoj vrelini.
Ovo je sve istorija zlog vremena koje mnogi nisu prezivjeli.Danas se od mnogi iz naseg susjedstva pokusava dokazivati da se u Sarajevu nisu desavali nikakvi zločini ni napadi na grad.
Ja sam ovu kasetu prije desetak godina davala jednoj komsinice koja je radila na državnoj televiziji , pred izbore, da prikazu. ( držim se pametnog Natasinog savjeta) da minimalno spominjem imena)Ona je uzela i vratila jer je njen urednik rekao, nije zgodno pred izbore. U ovoj nasoj Bosni godinama spriječavaju bilo kakve pozitivne price iz rata pogotovo ako su ucesnici " multi-kulti" i remete mir i uspavanosti jednonacionalnih torova.om
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home