Cvijo - nastavak

S Cvijom sam sredinom sedamdesetrpve stigao do Zeltweg-a u Austriji, na trke formule jedan.  U to doba sam već prilično dobro zarađivao jer sam za svirke u Domu kulture, i kasnije sali i bašti hotela Rudi Čajavec, primao platu a uz to je svaki mjesec redovito stizala stipendija iz Profesionale. Bilo je to lijepo doba kada se na fakultet nije odlazilo redovito (mnoga predavanja smo preskakali a odlazili samo na ona na kojima su profesori vodili evidenciju u prisustvu) a mnogo više s rajom. Po danu smo obilazili gradske bašte i restorane, a večeri provodili na nezaobilaznom korzu. Novaca se imalo, kupovala se garderoba, ganjala moda.

Trka samo što nije počela

Na Cvijin prijedlog da idemo u Zeltweg pristah iz prve. Trke su se odžavale ljeti, poslije ispitnih rokova. U to vrijeme nismo imali puno obaveza i mogli smo putovati a kako smo obojica odrasli u familiji željezničara, karte za voz su bile jeftine. Na povrtaku smo planirali svratiti do Graza da si kupimo levisice, originalne američke farmerke koje su u to vrijeme samo rijetki imali. Par mjeseci ranije je Bajalica, naš kolega s faksa, bio u Grazu i kupio nekoliko komada tako da smo imali adresu trgovine u kojoj smo ih mogli kupiti. U to doba je većina mladih u Banjaluci nosila Super Rifle, italijanske farmerke po koje se išlo u Trstu. Levisice su bile nešto posebno i do njih se teško dolazilo.

Na put smo krenuli jednog lijepog ljetnjeg dana vozom sa željezničke stanice u Predgrađu. Preko Zagreba, Ljubljane,  Jesenica i Bruck an der Mur, stigli smo do Zeltweg-a, malog ali lijepog austrijskog mjestašca u čijoj blizini se nalazila pista formule jedan. Uz moje siromašno znanje njemačkog (ono što sam naučio u osnovnoj školi sam gotovo zaboravio u srednjoj i na fakultetu) i Cvijin engleski, uspjeli smo si naći mjesto gdje ćemo prespavati. Momak, kojeg smo sreli na stanici u Zeltweg-u, nam reče da za nas ima sobu nedaleko od stranice. Ponudi se da nas, jednog po jednog, motorom prebaci do kuće, na što bez razmišljanja pristasmo. Na naše iznenađenje nije nam naplatio ništa za uslugu.  Ostavili smo svoje stvari u sobi i odlučili da prije spavanja odemo do piste kako sutra ne bi gubili vrijeme raspitujući se za put. Hodajući, došli smo do velikog vojnog hangara u blizini piste u kojem je treštala muzika. Bilo je to mjesto na kojem se okupljala mlađa raja iz cijele Evrope, zaljubljenici u trke formule jedan, koji su putovali od trke do trke, zabavljajući se do ranih jutarnjih sati. Mnogi od njih su spavali u šatorima razapetim na sve strane u blizini piste.

Hangar smo napustili nešto poslije ponoći jer je pred nama bilo prilično dugo pješačenje do kuće u kojoj smo našli prenočište. Ni san nije dolazio na oči jer smo bili uzbuđeni zbog događaja koji nas očekuju. Ujutro smo, nakon doručka, požurili ka pisti, nadajući se da ćemo naći dobro mjesto s kojeg ćemo moći pratiti trku. Prema trkalištu se otegla duga kolona gledalaca koja je imala isti cilji: uživati u majstorijama najboljih vozača svijeta formule jedan koji su na svakoj trci stavljali svoje živote na kocku. Tih godina su glavnu riječ vodili Jackie Stewart, Graham Hill, Emerson Fittipaldi, Jacky Icks…

Smjestili smo se na blagoj padini u neposrednoj blizini starta i cilja. Dan je bio prekrasan, sunčan, čak malo pretopal. Izležavali smo se na travi ispijajući pivo iz limenke, nešto o čemu smo kod nas mogli samo maštati. Pomalo smo se pravili važni razmišljajući kako će naša raja biti ljubomorna na nas kada im budemo pričali kako smo cugali pivo iz limenki, taj proizvod kapitalističkog zapada koji još nije stigao u naše krajeve. Tek mnogo godina kasnije ćemo shvatiti da je pivo iz boce mnogo ukusnije od onog iz limenke ali tih godina za nas je to bilo nešto novo, nešto što su si mogli priuštiti samo stanovnici zapadnoevropskih zemalja.

Zgodne mace su obavezni dio spektakla

Ispijali smo pivo polako, jedno za drugim i uživali u sunčanom popodnevu. Alkohol i toplo vrijeme su nas gotovo uspavali. Trka je počela u rano poslije podne a mi smo već bili poprilično umorni od popijenih piva i slabog spavanja. Pred sam start smo se uspjeli primaknuti ogradi u blizini piste i napraviti par snimaka. Desetak minuta kasnije bolidi formule jedan su jurili ispred naših očiju a mi smo to pratili prilično mirno, bez pretjeranog oduševljenja jer je alkohol učinio svoje. Uzbuđenje koje nas je držalo cijelim putem se rasplinulo a razlog su bile popijena piva. Pobijedio je Joe Siffert, jedan od austrajdera a najbolji vozač te godine, Jackie Stewart, je bio drugi. Sjećam se da je to bila prva trka Austrijanca Niki Laude koji će kasnije postati najbolji vozač formule jedan. Trku je završio među posljednjim ali su Austrijanci, bez obzira na loš plasman, bili oduševljeni što se među elitu formule jedan probio i jedan njihov zemljak.

Po završetku trke smo se pridružili koloni gledalaca koja je žurila prema mjestu. Većina je to isti popodne putovala nazad kući kao i nas dvojica pa je lokalna željeznička stanica vrvila od mladog svijeta. Jedva smo našli mjesto u restoranu željezničke stanice gdje sam pojeo, čini mi se, najbolju bečku šniclu u svom životu. Naravno, uz puno pomfrita i odlično pivo. Voz smo uhvatili negdje poslije deset uveče. Ponovo smo presijedali u Bruck an der Mur-u a voz za Graz smo imali tek nekoliko sati kasnije. Tu, na stanici u Brucku, sam osjetio život gastarbajtera, kako smo zvali naše ljude koji su radili po Njemačkoj, Austriji i nekim drugim državama zapadne Evrope. U restoranu željezničke stanice zatekli smo grupu naših radnika koja je ubijala vrijeme ispijajući pivo do ranih jutarnjih sati, pjevajući glasno, praveći buku i nered u inače mirnom i uređenom objektu. Bilo nam je nelagodno. Osjećali smo izvjesnu dozu sramote zbog njihovog ponašanja ali istovremen suosjećali nad njihovom sudbinom. Bili su to naši zemljaci koji su u zapadne zemlje odlazili trbuhom za kruhom, ostavljajući familije iza sebe, nadajući se da će to biti samo kratko, par godina. A realnost je bila drugačija. Obično bi u pečalbi ostajali godinama, vraćajući se kući tek pred starost. Alkohol im je bio jedini izlaz, jedini način da zaborave na sudbinu koja ih je zatekla.

Graz - čekanje da se trgovina otvori

U Graz smo stigli oko pet sati ujutro, mnogo ranije nego što su se trgovine otvarale. Po pričanju našeg kolege znali smo gdje se trgovina otprilike nalazi. Ulica Schmiedgasse se odvajala od glavnog trga do kojeg nam je trebalo pješačiti nešto više od pola sata. Ulicu i trgovinu smo lako našli. Vrijeme do otvaranja trgovine smo ubili sjedeći uz rijeku, dremuckajući, jer nas je umor od prošlog dana i neprospavane noći dobrano uhvatio.

Obojica smo kupili po nekoliko farmerki jer smo znali da uskoro nećemo imati šansu da ovdje ponovo navratimo. Bilo nam je drago što ćemo se i nas dvojica naći u grupu banjalučke “kreme” koja se na korzu šepurila u leviskama. Bila je to privilegija nekolicine a sada smo se i mi našli u toj skupini.

Taj naš put u Austriju nas je još više zbližio. Provodili smo dosta vremena zajedno, ne žureći da diplomiramo. Bilo je to doba kada se studiralo mnogo duže od četiri godine i samo su oni ambiciozni žurili da diplomiraju i da se zaposle. Većina nas je apsolvirala (zvanično odslušala sve predmete četvrte godine) i odugovlačila s polaganjem preostalih ispita jer nam se moglo. Mi, Banjalučani, smo imali krov nad glavomi i nismo brinuli da ćemo biti gladni jer su se naše majke brinule da im djeca imaju šta jesti a Cvijo i njegovi prijatelji iz Vojvodine očigledno nisu imali problema s novcem. Tako se nekoliko godina uglavnom provodilo po kavanama i baštama restorana a samo bi pred ispite uzimali skripta u ruke i učili, nadajući se da ćemo poneki položiti.

nastavak slijedi...