Zeltweg - još jednom

Prije par dana dobih email od Saida iz Finske i prilog pa ga objavljujem, uz pare "ukradenih" slika.

Tvoj post o Cviji a i moja ljubav prema F1 me ponuka da napišem par riječi o mom putešestviju.

Godina 1973, upravo napunio 20 godina i kao nagradu odlučio da odem na F1 u Zeltweg u Austriju na utrke. Saznao sam da "Generalturist" Zagreb organizuje put u Austriju. Stupio sa njima u kontakt, uplatio u to vrijeme Bogami, pozamašnu cifru i nakon izvjesnog vremena dođe koverta s ulaznicama za trku i uputstvom. 

Približi se dan polaska, ja na noćni voz za Zagreb, autobus "Generalturista" kretao iz Zagreba u 4,00. Stigao na vakat, smjestio se i sretno stigoh u Zeltweg. U to vrijeme F1 u Austriji se održavala druge nedelje u mjesecu avgustu. U Banja Luci toplo, pravo ljetno vrijeme, mislim ne trebam puno garderobe, ali eto ponesoh i Levis jaknu da se nadje. Kad smo stigli, tamo hladno, kiša, pravi kijamet. 

Zeltweg - pista formule 1

Zeltweg se nalazi na velikoj nadmorskoj visini tako da i ljeti temperature nisu visoke. Grad, u stvari selo, veličine kao naši Laktaši nekih 80-ih. Autobus parkirao na neku livadu pitaj Boga koliko od staze tako da se imalo pješačiti dobar komad da se dodje do ringa. Gledam gdje ostali idu i ja s njima, tako u hodu neko me počne prozivati po nadimku. Krenem se okretati ko jazavac al nigdje nikoga (u to doba bilo popularno nekoga prozvati na ulici a on da ne primjeti). Nisam obraćao pažnju, kontam ko će mene ovdje poznati u tolikoj masi, sigurno sam krivo čuo. Međutim, još nekoliko puta čujem svoj nadimak, okrenem se i ugledam tri poznanika iz Banja Luke. Pozdravismo se i ja upitah otkud oni ovdje, jesu li i oni došli na trku F1. Kažu da su poslom i ako hoću mogu biti s njima. 

Kiša pada, hladno, te mi oni kupiše plastične kabanice da ne kisnem. Odvedoše me da jedem, vidim puni love, ne štede. Elem, ušli u ring, smjestili se i uskoro trka pođe. Oni se rastrkaše i nigdje ih, ali malo - malo eto ih kod mene, nešto daju jedan drugome. E onda se meni upali lampica, pa oni su đeparoši. Ja se prestravio, molim Boga da se trka što prije završi. Samo mislim ako ih uhvate eto i mene u neprilici a ni luk jeo ni luk mirisao. Ne znam kako sam dočekao kraju utrke. 

Čim se završilo ja kažem da žurim na autobus jer uskoro kreće, mada sam imao dosla slobodnog vremena, ali dragi strah. Pitam njih gdje će oni, kazu još će malo "raditi" a poslije toga odoše za Amterdam. Pozdravismo se i ja da krenem kad jedan od njih iz đepa izvadi povelik svežanj love i dade mi 250 DEM. Ja upitah čemu to, a on odgovori da sam im mnogo pomogao jer sam im bio orijentir i da su se kod mene skupljali i predavali jedni drugim ukradene novčanike. 

Tek sam odahnuo kad sam se smjestio u autobus. I za kraj, mene taj put izađe besplatan. Mislim da sam sve platio manje od 250 DEM, ali onaj strah, e to mi niko nije mogao platiti. 

Pozdrav Said - Finska