Banjaluka naše mladosti - Duško Simić

Segino javljanje povodom Saiminog priloga “Banjaluka naše mladosti” me podsjeti na jednog od slikara kojeg je Saima spomenula. Radi se o Dušku Simiću, mom nastavniku likovnog vaspitanja (“crtanja”, kako smo ga mi đaci zvali) u osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” u Budžaku.

Duško je bio simpatičan mladi čovjek koji nas je pokušao uvesti u svijet umjetnosti u kojej je živio i koji ga je privlačio. Voljeli smo časove “crtanja” i nastavnika Duška iako smo ponekad strepili kako će Duško reagirati na naše radove. Imao je zdravstvene problem, hodao je uz pomoć štapa i tokom časa je obilazio klupe da pogleda kako naše “mazanje” napreduje, da nam da savjete i ponekad pohvali. A njegove pohvale su bile ono čega smo se bojali. Ako bi mu se svidjelo ono što radimo, koristio je svoj štap kojim bi “mladog umjetnika” “potapšao” po leđima. A to nije bilo bezbolno, ali niko se nije žalio.

Tako sam i ja nekoliko puta zaradio “pohvalu” a posebno se sjećam one kada smo kao temu imali da nacrtamo pijetla (horoza). Taj dan mi je slikanje išlo od ruke, pijetao je bio interesantan, pun veselih boja (i danas ga imam pred očima), i Dušku se svidio. Nekoliko puta je navraćao do moje klupe i “hvalio” me. Sjećas se da je tu moju sliku, između nekolicine drugih, slao na nekakvo takmičenje ali moja “umjetnina” nije dobila nikakvu nagradu. Ali zato je skulptura majke s djetetom u glini mog razrednog kolege i komšije Pere Josipovića osvojila prvu nagradu na tom istom takmičenju, na što smo svi bili ponosni.

Al' smo se prepali!

Duško je bio uključen i u druge kulturne aktivnosti u školi. Tako je aktivno učestvovao u pripremi predstave “Ivica i Marica” koju smo pripremili u školi. Bilo je to na samom početku moga školovanja, kada sam, kao najbolji đak u generaciji, bio odabran da igram ulogu Ivice. Izgleda da je to bio glavni kriterij pri izboru jer niko od nas nije imao nikakvog iskustva u glumi. Jer, trebalo je podugačak tekst naučiti napamet a za mene to nije bio problem. Ta predstava mi je i do današnjeg dana ostala u sjećanju. Igrali smo u velikom hodniku škole u kojoj je bina bila napravljena od školskih klupa. Za kulise je bio zadužen Duško (tada mi još nije predavao jer sam tada išao u drugi razred osnovne škole) i bile su veoma profesionalno urađene. Šuma je bila napravljena od borova koje je Duško nacrtao na izrezbarenim šperpločama, tu se našla i pokoja pečurka, a posebno je interesantna bila kuća stare vještice na kojoj su bili nacrtani mnogi kolači, uz nekoliko pravih, onih koje su se zvali licitarska srca, koji su bili obješeni o končiće. I kavez u koji me je vještica zatvorila je bio Duškovo djelo. Scena je izgledala veoma profesionalno zahvaljujući upravo Dušku koji se kao mladi nastavnik likovnog vaspitanja od prvog dana isticao svojim idejama.

Dok sam ja zatover u kavez, Marica place

Naša priredba je pobudila prilično interesovanje u gradu pa smo je igrali i za đake drugih osnovnih škola koji su dolazili u našu školu da je vide. Kada sada razmišljam o njoj, uvjeren sam da to nije bilo bez razloga jer je cijeli projekat urađen veoam profesionalno što je za ono doba (sredina pedesetih prošlog stoljeća) bila rijetkost u našem gradu. Ne sjećam se da smo nakon “Ivice i Marice” pripremili išta slično, iako sam, valjda opet zbog toga što sam bio najbolji đak (ili je u meni čučao talenat a ja toga nisam bio svjestan) jedno vrijeme vježbao balet s Jacom, kćerkom našeg direktora Ličine. Vježbali smo u zbornici u prisustvu nastavnog osoblja i ja sam se osjećao veoma nelagodno. Priredba na kojoj sam trebao nastupiti kao baletan, na moju sreću, nije nikada održana. Razlog ne znam ali meni je bilo drago da je ispalo tako jer sam se bojao zadirkivanja drugara iz razreda kada me vide kako plešem balet. Ovako, to moje vježbanje baleta je za većinu zauvijek ostalo tajna, inače ko zna kako bih prošao u svom društvu.

Pozornica u skolskom hodniku

Duško je život završio naglo i tragično: izvršio je saubojstvo. Razlog nikada nismo saznali. Imao je tek 31 godinu. Sjećam se kolektivnog odlaska na njegovu sahranu koja je polazila od kuće u kojoj je živio, čini mi se u ulici Pave Radana u Rosuljama.

Slike s priredbe koje sam zakačio za ovaj prilog sam već jednom objavio na blogu ali činilo mi se da su prikladne jer se na njima može vidjeti scenografija čiji je autor bio Duško Simić. A uz to prilažem i link na Internet stranicu na kojoj se može pročitati malo više o Dušku, našem sugrađaninu, koji je u svojih 31 godina života ostavio više traga u našem gradu nego mnogi koji u njemu doživješe duboku starost.

Glumci pozdravljaju publiku