Banjaluka naše mladosti

Jedan kratak komentar nećaka pokojnog Tomislava Dugonjića mi je vratio sjećanja na Banja Luku u kojoj sam odrastala do 23. godine i dolazila nebrojeno pute do zadnjeg rata tj agresije.

Naš poznati akademik profesor Muhamed Filipović -Tunjo, je najčešći lik koji se pojavljuje na našim TV-stanicama. Te su emisije najgledanije i mnogi smatramo da je živa istorija BiH. Toliko toga nepoznatog u njegovim intrvjuima i kolumnama u našim novinama koji svakom gledaocu i čitaocu ostaje u "pameti".

Mene je ovo podsjetilo da je, među raznim krajevima bivše domovine, Banja Luka zauzimala mjesto u vrhu gradova koji su svakog posjetioca oduševljavali svojom ljepotom prirode, gostoljubivosti ljudi i tolerancijom naroda koji su u njoj živjeli.

Onda sam odlučila da na ovom blogu, koji će preživjeti zbog svojih tekstova i komentara njegovih blogera, a zahvaljujući velikom trudu i znanju našeg Milana, ostane jos jedna priča o našem gradu.
Možda će zamjeniti današnju vrhunsku memoriju gosp. Filipovica koji se bliži devedesetim godinama.

Moja sestra je od osmog razreda znala šta će biti njena budućnost. Tako sam ja s njom često bila u društvu tog umjetničkog svijeta. I sama iznenadjena, kad su sjećanja počela da naviru, koliko je umjetnosti, duha i kulture bilo u tom gradu.

Tako u likovnoj umjetnosti počeše da se pojavljuju mladi i tad jos neafirmisani slikari.
Alojz Curić, Bekir Misirlić, Mersad Berber i brat mu Omerica (naziv od milja za Omera),
Josip Granić, Tomislav Dugonjić, Štaljo (mislim Enver), Viktor Mejdandžić, Dušan Simić (vrlo mlad digao ruku na sebe).
Svi oni su i danas ostavili tragove u regionalnim i svjetskim galerijama.
Onda dolaze pjesnici Kolja Mićević, Enisa Osmančević - Čurić, Nasiha Kapidžić - Hadžić. Nisam bas sigurna ali mislim da je i Enes Kišević Banjalučanin.
Pa onda Ksenija Erker i Zrinko Tutić vrhunski muzičari.

A Banja Luka je spadale u to vrijeme do zemljotresa u manje gradove.

I onda se kod mene prvo javi ponos pa onda tuga. Zašto se to desilo baš Banja Luci?
Zašto neki ljudi u mozgovima imaju samo želju za uništavanjem? Kakve su to traume, kakva je to zloba? Šta je Banja Luka danas? Možda ima neke ljepote, umjetnosti, ali nema niko od naših sugrađana, školskih kolega koji bi to podijelili s nama na ovom blogu.

Ima li veče tuge nego kad se školski drugovi, s kojima se provelo najljepše vrijeme mladosti, odreknu svojih kolega zbog nekih ljudi koje će istorija jednog dana pamtiti samo po zlu?

Ovih nekoliko dana sam pregledala slike i pronašla jednu snimku iz spavaće sobe u Šibeniku na kojoj je i detalj slike Tomislava Dugonjića. Kad bi ste kod bilo koga istoričara moderne umjetnosti pitali šta je na slici, odgovor od svih je bio "ono sto želiš vidjeti".
Na ovu sliku ujutro pada sunce, pa je žuta boja još jasnija. Mene je asocirala na čovjeka kao ako počnem da gledam od "repa" pa idem ka velikom krugu, vidim snagu velikog čovjeka koji to uvijek ostaje, a ako krenem obrnuto, onda prepoznam velikog čovjeka  koji sa svojom glupošću nestaje.

Pozdrav svim blogerima koji prolaskom vremena sve više prihvataju novu sredinu i žive sretno u njoj. Djeca koja su odlazila iz ovog grada su već zreli ljudi, srodila su se sa svojim novim sredinama i želim im da uživaju u svakom danu svojih uspješnih zivota.
Možda će nekad poželjeti da saznaju nešto o svojim korijenima  i otkud oni tamo, (a za to uvijek dođe vrijeme) pa će se pronaći i Coova knjiga (nadam se da će ubrzati a i imamo i CD-ove).

Pozdrav svima - Saima