Raja

Posljedica rata u onim našim krajevima nije samo veliki broj protjeranih ( dijaspora, kako nas sada nazivaju) koji su se skrasili na svim stranama svijeta, već se njihovo selenje nastavilo i kasnije i ne vidi mu se kraja. To se posebno odnosi na nas u Americi gdje je pomjeranje ljudi iz grada u grad način života pa nije rijedak slučaj da djeca ne žive s roditeljima u istom gradu. Ide se, što naš narod kaže, trbuhom za kruhom, živi se životom jako različitim od onog kojim smo mi živjeli, da ne pravim poređenje sa životima naših roditelja.

I moja djeca su otišla za poslom. Sin se, nakon Hjustona i Dablina, skrasio u Rozendalu, malom mjestu na jugu Nizozemske. Tu se rodila i naša prva unuka, Famke, Emina, Roisin koju smo, zbog velike daljine, do sada vidjeli samo dva puta. A da su vremena kao nekada, Emina bi živjela u istom gradu i mogli bi smo je viđati svaki dan. Ovako, tehnologija (skype) donekle pomaže da se želja da je vidimo zadovolji ali nije to to. I snaha se svojski trudi da nam tu daljinu "smanji" pa tako svaki dan stižu fotografije (ponekad i više od dvadeset) i pokoji video. One nam ponažu da, bar na ovaj način, pratimo Eminino odrastanje i promjene koje ono donosi.

Priča o unuci se ovdje ne završava. Ona tamo,  u (za nas dalekoj)  Nizozemskoj, ima drugara. Armin se zove. Stariji je nekoliko mjeseci od nje a druže se veoma često.

A druženje je započelo prije pet-šest mjeseci sasvim slučajno.

Emina s familijom živi u strogom centru mjesta, u zgradi na tri sprata

koja gleda na omanji trg prepun trgovina i malih restorana. U prizemlju zgrade je restoran a s lijeve strane je omanji hotel. Dvadesetak metara od ulaza u zgradu s zadnje strane je moderan šoping centar kroz koji se dolazi do ulice slične našoj Godspodskoj. Kada s mamom ide u šetnju, Emina obično prolazi kroz šoping centar, prošeta „Gospodskom“, prođe kroz drugi šoping centar i nađe se na povećem trgu na kojem se, između mnogih drugih stvari, nalazi i kutak za dječiju igru. Tu se djeca iz komšiluka igraju jer nemaju livada kao što su neki od nas imali.

Jednog dana, dok se Emina igrala, mama je zovnu njenim bosanskim imenom i u tom trenutku je jedna mlađa žena, koja je dovela svoje djete da se igra, na bosanskom upita da li je ona iz Bosne. Snaha odgovori da nije ali da joj je suprug Bosanac. „Ja sam Azra“, predstavi se mlađa žena, „a moj suprug je Nizozemac“. „A ono je moj sin Armin“ reče žena, pokazujući na plavokosog dječaka koji se igrao s drugom djecom.

I tako Emina dobi drugara. Mješanca kao što je i ona jer to u normalnom svijetu i nije neka posebnost. Od tog dana Azra i snaha se često viđaju, posjećuju, a Emina i Armin provode dosta vremena zajedno. Ponekad snaha pripazi Armina a isto tako i Azra priskoči da pripazi Eminu ako je potrebno. A Emina i Armin se druže, igraju se, i postali su već prava raja. Odlazi se na trg, ide se u biblioteku gdje se nalazi kutak namijenjen samo za malu djecu, igraju se u šoping centru koji također ima kutak za djecu. Slike njihovog druženja stižu često a već sam sakupio i priličnu kolekciju zajedničkih video klipova.

Emina i Armin još ne govore, već se sporazumijevaju na svom dječijem „jeziku“. Bit će interesantno posmatrati šta će se desiti kada oboje progovore. Emina je cijelo vrijeme okružena s četiri jezika: frizijskim, na kojem mama komunicira s njoj, bosanskim, na kojem joj se obraća tata, engleskim, jer mama i tata tako komuniciraju između sebe, i holandskim, koji čuje na ulici. Armin je bolje sreće. Njegova mama dobro govori holandski a i tata mu odlično zna bosanski. Kako će izgledati sporazumijevanje između njih dvoje samo onaj „ozgora“ zna jer on, kako kažu, zna sve i o svemu vodi računa.

Eminu redovito viđamo preko skypea i već se navikla da tako komunicira s nama. Zadnjih dana s nestrapljenjem čeka da se nana i dido pojave na televiziji i onda nam pokazuje šta je sve naučila.

Kada je upitam gdje je Armin, ona se prvo osvrće po sobi a onda se okrene ekranu televizora i raširi ruke kao da nam daje na znanje da ga nema i da ne zna gdje se nalazi. Iz njene reakcije se vidi da su njih dvoje već veliki drugari, prava raja, kako smo mi to zvali u starom kraju. Drago mi je da je to tako i da njih dvoje žive u okruženju gdje nacija i vjera ne znače puno i gdje se prijateljstva stvaraju ne na nacionalnoj ili religijskoj osnovi, kao što je to sada kod nas u starom kraju već su kriteriji drugačiji. 

Nadam se da će njihovo druženje trajati dugo i da ga neće prekinuti neki glupi rat kao što se to desilo mnogoj djeci našeg grada koja sada žive razdvojeni od svoje nekadašnje raje. Bogatstvo je to koje je, zbog glupih i zadrtih nacionalista, zauvijek proćerdano. Znaju to oni koji su to osjetili na svojoj koži. A takvih nije malo.

Uz Natašin komentar