Lijepa Holandija

Sin Zlatko ka 27-godišnjak
Danas ima 40 godina i kusur

Čitam ove priloge iz Holandije i radujem se što je i ona moja zemlja i što sam svaki put kad sam boravila tamo uživala u njenoj ljepoti. Uvijek joj dajem epitet "Zemlja kao od Lego kockica".

Iako je naš Zlatko prošao teške trenutke, sve što je danas postigao može zahvaliti toj sreći da je bio u zemlji jednakih mogućnosti.

Nikad nisam pisala kako je teško bilo misliti o njemu i znati da nema tamo nikoga svog. Nikad mu nitko nije "pružio ni času vode" kako se u Bosni kaže za svakog ko je svoj život kreira potpuno sam. Nisam nikad pisala o tome kako smo 98-me godine prvi put poslije šest godina, tuge i brige imali prvi susret s njim i Holandijom.

Te 98-me godine u našu firmu je došla Turkiš banka i nudila bankovne kreditne kartice, ko god je želio . Odmah sam se prijavila i digla kredit, tj odobrenje korištenje na bankomatima i plaćanja prilikom kupovine.

Zlatkov stan prije našeg dolaska

Bili smo bez novca jer su plate bile male a tek je počela da stiže roba, koja je u skoro četiri godine bila misaona imenica. Meni je odmah pala na pamet ideja da sa tim novcem idemo kod Zlatka. Ali kako. Nije bilo vozova ni autobusa za "nigdje i niotkuda”. O avionima da i ne pričam.

Nakon pet - šest dana javi mi prijateljica iz Vojne bolnice da jedan doktor ide na službeni put u Ljubljanu i da će nas povesti.
Još prije rata smo bili bliski sa susjedom Vojkom i njenim bratom Tonetom i snahom. Oni žive u Kranju i iz mog Telekoma samo se dogovorili da će nas dočekati.

Susret je bio predivan i njihova briga prema nama nezaboravna.

Namještaj sav kupljen u IKEA

Onda se počelo rješavati pitanje daljeg odlaska u Hag. Nije bilo direktnih autobusa a željeznica je vozila iz Jesenica, pa Beč pa već ne znam kuda sve i cifra tih karata ogromna.
Onda nam Tone predloži da će nas odvesti do granice i tamo da sačekamo neki autobus koji bi nas odvezao dalje. U razgovoru sa graničarima saznasmo da se u autobus ne može niko primiti na granici, već samo sa kartama polaznih stanica.

Bili smo nesretni i onda nam Tone predloži da budemo na parkingu i probamo stopirati.
Bilo je tu raznih kola iz bivše Juge, ali svi puni.

Onda se pojavi neki stari kombi bosanskih registracija, i unutra mladi par. Mi im pridjemo i pitamo dokle idu. Oni rekoše do Frankfurta. Inače su bili iz Bihaća, kao izbjeglice u Frankfurtu. Vraćaju se kući i prevoze svoje stvari koje su dobivali u Njemačkoj. To im je bio drugi ponovni odlazak. Kombi je imao samo dva mjesta a iza vozača je bio prazan prostor i dvije automobilske gume. To su nam bili jastuci na koje smo stavili jakne.Prešli smo bez problema granicu i stigli do Frankfurta. Onda sam se ja sjetila da odatle idemo za Berlin kod mog brata, pa ću ga ja nekako nazvati.

Sa Zlatkovim susjedima koji su nas odveli u "raj".
To mjesto se zove Kojkenhof (možda neko slovo nije tačno).
Ja i danas, kada me uhvate majčinske brige i nesanica,
zažmirim i brojim, ne ovce, nego tulipane iz ovog raja
i vjerujte mi da pomaže. Ovo je samo 5%
od onog što smo vidjeli.

Ušli smo i prekrasan voz, čist, stjuardese lijepe, a u hodniku voza telefonska govornica.
Znanje njemačkog je olakšalo sve brige i ja sam se javila bratu. Na pitanje odakle se javljam i on se začudio, jer je u Njemačkoj odmah imao kola i nije koristio vozove tako da nije znao za tu novotariju. Javila sam da stižemo na stanicu Berlin ZOO gdje nas je dočekao.

Nakon dva dana kod njega krenuli smo njegovim kolima za Hag, a vrijeme godišnjih odmora se smanjivalo.
Zlatko nam je dao adresu stana, ali moj brat se nije snalazio a mi još manje. Vrtili smo se u krug jer su sve kuće i ulice skoro iste.
Onda smo sa govornice zvali Zlatka. On nas je pitao da opišemo mjesto gdje stojimo. Nije bilo daleko i došao je biciklom do nas. U stanu je imao dva madraca na podu i jedan kauč. Nekako smo se smjestili i umor je učinio svoje da smo i na podu spavali.
On je tada radio u nekoj belgijskoj banci i uštedio novac i sa našim i njegovim smo u Ikei, koja nas je oborila s nogu, kupili sve što je potrebno za jedan normalan život, kakav smo imali prije rata u Sarajevu.

Treći dan su nam pokucali susjedi preko puta Zlatkovog stana, sa zdjelom nekih čajnih kolutića. Predstavili su se. Muž je bio na Kosovu. Bio je šef neke velike pekare u Hagu i kao penzioner i stručnjak bio je prije rata kao stručnjak u izgradnji neke velike pekare u Kosovskoj Mitrovici.
Stan je bio u najljepšem dijelu Haga, Ševeningenu u blizini Atlanskog okeana i najveće i najljepše plaže.

Zlatkovi susjedi Liza i Kejs

Uz znanje njemačkog jezika smo se dobro sporazumijevali. Zlatko misli da smo im se svidjeli i da su željeli malo više da saznaju ko je on i odakle je. Inače nije bio na poštansko sanduče stavio ime i prezime. Komunicirali smo telefonom.
Neko je od stanara stavio Mr. X.
Zlatko je inace, vrlo ozbiljan, samozatajan tip. Znao je odlično holandski, čak je i za tadašnjeg ambasadora BIH nešto prevodio, uputio ga neki kolega.

Liza i Kejs su nam ponudili da, ako nas dodje više, možemo kod njih spavati jer su sami u velikom trosobnom stanu. Ja sam joj iz zahvalnosti poklonila jedan mamin prsten sa ruke. Nije odmah htjela da uzme ali ja sam inzistirala.

Slika sa snahom, prije odlaska na krstarenje sa Franom
i njegovim prijateljima

Svaki put kad smo dolazili, vozili su nas po Holandiji, jer Zlatko nije imao kola.

Svi vi koji ste kao Sega bili "mješani" u Banjaluci bili ste im na meti. Imam mnogo tih primjeraka, obrazovani, kulturni i djeca vaspitana i vrijedna. Ma gdje da ste bili pokazivali su prema vama poštovanje.
A politika je upravo to i htjela jer ste bili opasni za one čijim se mozgovima moglo manipulisati.

Zlatko sa suprugom

Naš sin je u Holandiji pronašao predivnu snahu, Engleskinju, našu Merilin Strip na koju jako liči. I ona je tamo bila sa mladjim sestrom koju je odškolovala, oslonjene samo jedna na drugu. Sad su nam tamo i dva unuka, koji su i Englezi i Holandjani. Po majci i rodjenju. Mogu imati i bosanske i hrvatske pasoše. Ali mi smo rekli da pored ta dva pasoša nije im potrebno ništa više.

U prilogu šaljem i malo fotografija.

Pozdrav Saima

Ljudi na slici su Surinamci.
Đošua je bio portir u bolnici u Hagu u kojoj je Zlatko radio.
Supruga Gizela. Nisu imali djece.
Zlatko je pričao da je to tako dobar čovvjek i uvijek bi
se zadržao s njim u razgovoru kada bi došao u odjeljen je.
Ja sam ih pozvala na ručak kod nas. Pisala sam na blogu o tome.
Kao dijete u Surinamu je čuo za Tita. Znao je da je vodio
računa o malim ljudima. Ona nam je rekla da je često, kada bi došao kući,
pričao o krasnom mladiću iz Jugoslavije. Zvao ga je Slatko.
Teško mu je bilo izgovoriti Zl. Iako  je Zlatko davno otišao iz bolnice,
a on u penziju, puno nam je pomogao prije dvije godine nabavljajući
igle za Melihinu kemoterapiju kojih nije bilo u našim bolnicama i
apotekama. Mi ih stalno pozivamo u Sarajevo. Već pomalo poboljevaju.

Zlatkovi prijatelji.Libanac, Holanđanin i momak u sivom je Štef
- Nijemac. Oženio je našu ženu iz Kaknja kojoj je muž poginuo
tokom rata, a imala je djevojčicu.
Imaju divan brak i zajedničkog sina.

Ševeningen