Naši Jan i Teineke (otok Terschelling)

U Holandiju dolazimo u novembru 1993.godine a na otok Terschelling u martu 1994-e. U to vrijeme, radi nenormalnog stanja (dali je sada bolje ?) u našoj domovini, azil procedura je bila mnogo brza, tako da smo pred dolazak na otok dobili status (da možemo boraviti u Holandiji)  a boraveći tamo prvi puta počinjemo učiti holandski jezik, Davor polazi u školu, mi sve više dolazimo u kontakt sa Holandjanima, upoznajemo ih (njihove običaje, manire, način življenja).  Danas, sječajući se svega, bilo je interesantno.

Ali ovu pričicu pišem radi jedne  holadske porodice, van der Heide,  Jan i Tieneke. Na otoku smo stanovali u jednom manjem motelu, sa 12 apartmana, 12 porodica.  Motel se nalazio u Formerumu, na pješčanim dinama, sa pogledom na Sjeverno more. Od aprila do septembra, do našeg preseljenja u Emmen bilo je predivno vrijeme, otočani su komentarisali...... donijeli ste nam prava ‘’južna’’ ljeta.   Poslije par dana boravka, u motel dolazi desetak holandskih porodica, upoznaju se sa svima i kod nas u apartman dolaze Jan i Tieneke, nekako komuniciramo (malo engleski, malo njemacki, malo ‘’mimikom’’), Davor je u svemu najbolji, te tako počinje naše druženje, skoro svakodnevno.

U to vrijeme Jan je radio kao profesor na Akademiji za pomorce (navigacija) koja se nalazi u najvećem mjestu, West-Terschelling (luka). Pošto su im djeca odrasla (Ard i Allete), Tineneke je stopirala sa poslovima fizioterapeuta. Imala je svoje hobije i kako kaže …..uživala, nije više imala potrebu da radi. Kada se samo sjetim koliko su vremena posvetili nama, kao volonteri,  to je nevjerovatno.  Učenje jezika, naš odlazak kod njih ili oni kod nas, izleti po otoku, upoznavanje Holandske i Friesladske istorije.

1 -Zastava Frieslenda

Naime, provincija Friesland je jedina u Holandiji koja ima svoj jezik (Fries).  Fries jezik datira iz perioda 1.100-te i 1.570-e.  Pripada grupi zapadno-germanskih jezika sa primjesom engleskog i specifičnim akcentom. Iako je holandski oficijelan i danas ga govori oko 440.000 Frieslandjana, skoro polovina stanovnika.  Friesland  ima i svoju zastavu, još iz srednjeg vijeka, od 1.085 godine  Sedam vodenih listova (mislim da je LOKVANJ) simbolizira sedam srednjovjekovnih Friese ‘’zeelanden’’ (dijelovi provincije koji svi izlaze na more, od Alkmara do Wezera):

West Friesland, Westergo, Oostergo, Hunzingo, Fivelingo, Emsingo i Jeverland.

2 - Zastava Terschellinga

Takodje i otok Terschelling ima svoju zastavu (sl.2) od 1932 a oficijelno je odlukom opštinskog vijeća usvojena  1961.godine. Na njoj je 5 boja, sa značenjima:

crvena-oblaci,  plava-nebo,  žuta-žito,  zelena-trava i bijela-pijesak.

Od našeg prvog dolaska na Terschelling do danas, taj otok mi je postao kao magično mjesto, nešto posebno.  Otok nije daleko od Harlingena ali radi plitkog mira, plime i oseke, putovanje traje  jednom krivudavom putanjom, prirodnim kanalom oko 1 sat i 45 sat (trajekt), dok brzi prevoz traje 45 minuta.

3- Terschelling iz aviona

Ponovo stavljam sliku otoka, avionski snimak. Kada bih mogao da letim, letio bih samo više Terschellinga. Magičan je  Dogovorio sam se sa djecom, jednog dana kada me kremiraju, urnu trebaju ponijeti i isprazniti pred ulazak u Weest-luku.  Slika je pravljena u vrijeme oseke, tako da se sa desne strane vidi ‘’kanal’’ i ulazak u luku-Weest.

4- Luka West Terschelling

5 - Davor i u pozadini motel gdje smo stanovali

6 - Davor na pješžanoj dini Sjevernog mora

Na slici desno Davor stoji pored motela (visina pješčanih dina se kreće od 10 do 15 metara)  a u pozadini je sjeverna pješčana plaža otoka, od Weesta do Oosterenda oko 30 km.

Davor je osnovnu školu, grupu dva pohadjao 4 mjeseca. Zahvaljujući extra radu na učenju jezika preko vikenda i Allete ( kćerci Jana i Tieneke) koja je svakodnevno dolazila i učila s njim, u septembru, poslije prerseljenja u Emmen, mogao je normalno da se upiše  u grupu 3, bez dodatnog rada na jeziku. 

7 - Proslava Davorovog 6. rodjendana

Svoj šesti rodjendan Davor je imao na otoku (slika 7 i 8), a kako su grupe (broj djece) na otoku malobrojne, vidi se na slici 9.

Poslije preseljenja u Emmen, povremeno posjećujemo Jana i Tieneke. Pošto oni svake godine odlaze na odmor, najčešće u Skandinaviske zemlje, usput navrate i kod nas. Njihova pasija je bila putovati ….. i sto vise putovati.  Imali su kombi-kamper te snjim obisli Skandinaviju temeljito a ponekada bi odlazili u Austriju i Švicarsku, naravno u Alpe.

8 - Davorov rođendan u školi na
Terschellingu

Zadnjih par godina iz zdravstvenih razloga (Jan) nisu više u mogućnosti dugo putovati.

9 - Davor, grupa 2, prve škole u
Terschellingu

U augustu  1995-e dobili smo Sandra. Jan i Tieneke nam dolaze u posjetu (u povratku iz Norveške) i ostavljaju nam ključ od kuće, uz komentar  …… ‘’ kada mi nismo na Terschellingu, javićemo vam i vi možete ići tamo i koristiti našu kuću”. I bilo je tako, nekoliko ljeta smo provodili na Terschellingu po mjesec dana. Davor i Sandro su više nego uživali. Pravi raj (sl.10).

10 - Davor i Sandro, ljeto 1997. god

11 - Allete, kćerka Jana i Tieneke

12 - Tieneke, ljeto 200. god.

13 - Tieneke, Jan i Sandro, ljeto 2002. god.

Prilikom naših druženja ja sam uglavnom bio pekar i kuhar.  Htijeli smo da im bar malo približimo ‘’našu kuhinju’’ (sl.11, 12 i 13).

Kada je Davor završio školu i počeo da radi, jednom prilokom kažem mu: ....’’Davor znaš šta mi je posebna želja ..... ‘’ on me prekida : ‘’Znam stari, slijedeći vikend idemo ja i  Lieke na Terschelling a ti znaš kod koga’’. Kada su stigli tamo, zove nas Tieneke telefonom, uzbudjena, kaze da je presretna (sl.14).  Ja razmišljam ……. Draga Tieneke i Jan, šta ste sve vi uradili za nas i našu djecu, to mogu samo ljudi velike duše i velikog srca.

Tineke, Davor i Jan

O Janu i Tieneke mogao bih da pišem mnogo više, zato ću navesti još par pojedinosti.

Nesreća sa reaktorom u Černobilu desila se u aprilu 1986.godine. U Holandiji je vodjena kampanja o preuzimanju djece iz Černobila preko ljeta, 2 mjeseca, u trajanju od 5 godina.

Na otok Terschelling je svake godine dolazilo 30 djece, od kojih su dvoje bili smješteni kod Jana i Tieneke. Htjeli su djeci da pomognu bar na taj način.  Humanizam i volonterski rad.

Za svaku pohvalu, svaka im cast.

Kao drugo: moja mama je stigla u Zagreb, u februaru 1994.godine. Moj brat i ja nismo ovdje uspjeli  srediti papire da bi nastavila put za Holandiju. Mama je ostala u Zagrebu 1,5 godinu.  Jan i Tieneke su znali za to.  Pri polasku na odmor u ljeto 95-e navratili su kod nas. Razgovarali smo i o tome.  Jan je predložio da napišemo pismo kraljici, kaže ….. ‘’Sega, ovdje je sve moguće, nikada ne znaš, ako ne pokusavaš … neće se ništa ni desiti’’.   Isti dan je uzeo sve podatke, napisao pismo, ja ga potpišem, odemo kod moga brata u Heerenveen, potpiše i on i zatvoreno pismo predamo u poštu na ime kraljice u Den Haagu.

Jan i Tieneke su otputovali za Norvešku.  Poslije mjesec dana, zove moja mama iz Zagreba,

Kaže …… dolazili su iz Holandske ambasade, bio je i ljekar s njima, za dvije sedmice mogu da putujem za Holandiju.  Neposredno iza toga i mi dobijemo obavijest da je našoj mami dozvoljen dolazak u Holandiju.  Šta reći? Kako prokomentarisati pomoć, savijet i zalaganje naših novih prijatelja?  Da nije bilo njih, moja mama ne bi nikada stigla ovdje, ne bi provela staračke dane  u blizini djece i unučadi, tko zna kako bi se sve zavržilo ?

U stvari, mi smo imali sreće da u ta ružna vremena, mogu reči lutajući po ovom dijelu Evrope,

ostanemo u Holandiji, dodjemo na Terschelling, sretnemo Jana i Tieneke a oni, da nas brže povrate u život ……. A mi zavolimo Holadiju. Zato im ostajemo zahvalni i mi i naša djeca, čitav život, našsem dragom Janu i Tieneke!

Pozdrav svima!   Sega