Milan i Ivan

Pisanje knjige se oteglo, ne vidim mu kraja. Mislio sam da ću je završiti ove prošle zime a evo ljeto samo što nije stiglo. Čini mi se da više ništa ne mogu planirati. Danas ide jedan odlomak o prvim danima u izbjeglištvu u Zagrebu. A događaji su se redali jedan za drugim...

Baranovićeva, Prečko

Nakon što sam se s gospodinom Martonom dogovorio o poslu, našli smo stan u zagrebačkom naselju Prečko, u zgradi smještenoj s lijeve strane autoputa koji od Zagreba vodi do Ljubljane. Baranovićeva 10, prvi sprat. Naš novi dom. Posljednji je to niz zgrada na samom zapadnom rubu naselja a iza njih su se prostirale poljane. Stan je mali, jednosoban, s kuhinjom i malom trpezarijom, koja je od prostranog balkona odvojena s dva prozora i staklenim francuskim vratima. Svidio nam se na prvi pogled a i nije bio pretjerano skup. S plaćom koju mi je gospodin Marton obećao mogli smo ga plaćati a ostajalo bi nam dovoljno novaca za skroman život. U stanu nam se posebno svidio balkon, uvučen, zastakljen, dovoljno velik da se na njemu može smjestiti omanji stol i četiri stolice, koji bi za lijepa vremena mogli koristiti za ručavanje. I u našem stanu na Starčevici smo puno vremena provodili na balkonu okrenutom ulici, ispijajući popodnevne kave, a ne rijetko bi uveče mezili uz vino i pivo. Tu smo često sjedili s našim prijateljima iako je prostor bio ograničen. Nama to nije smetalo. Volili smo te večeri u našem stanu kada smo uz lijepo društvo ostajali do kasno u noć pričajući o beznačajnim stvarima dok se na gramofonu vrtila muzika koju smo voljeli. Ovdje imamo veći balkon, ali starog društva nema. Razasuli smo se na sve strane i ko zna da li ćemo se ikada ponovo skupiti na jednom mjestu.

S balkona se pruža pogled na veliku zelenu površinu s čije druge strane se nalazi zgrada ista kao naša, samo što se u prizemlju nalazi trgovina mješovite robe.  Za nas je to bilo veoma važno jer smo se u  trgovini mogli snabdijevati osnovnim živežnim namirnicama i to nam je za početak bilo dovoljno. Auto nismo imali i o njemu smo mogli samo sanjati. U naselju se nešto dalje, na suprotnoj strani, nalazila mala tržnica pa smo u relativnoj blizini stana imali sve što nam je bilo potrebno za jedan skroman život.

S desne strane ulice koja od naše zgrade vodi ka centru naselja nalazi se osmogodišnja škola Nikola Tesla. I to dobro jer će Davoru i Sanji trebati manje od deset minuta da stignu do škole idući trotoarom u ulici u kojoj nije bilo puno prometa.

U centru naselja se nalazi autobuska stanica s koje jautobus vozi do tramvajskog stajališta na Trešnjevci. Za nas, izbjeglice, koje smo u vlastitom gradu zanjih godinu dana jedva preživljavali, veoma često bez struje i vode, koristeći poni bicikl kao prevozno srestvo, ovaj stan s gradskim plinom, lijepim balkonom, trgovinom preko puta i školom u neposrednoj blizini, te autobusnom stanicom, se činio kao bogom dan poklon. A sve nam je to omogućio moj dogovoreni posao i plaća koju mi je moj budući gazda obećao. Početak novog života se činio mnogo bolji nego što smo mogli sanjati. Ipak smo imali sreće u nesreći. Zagreb je bio pun izbjeglica koje su gradom lutale kao bez glave, tražeći bilo kakav posao. A posla nije bilo ni za starosjedioce. A ja sam, za manje od tri mjeseca dobio posao, i to ne bilo kakav. Direktor preduzeća! Istina, tek osnovanog i bez ijednog zaposlenog. Ali, uzdajući se u svoje znanje i iskustvo, vjerovao sam da je našim patnjama došao kraj. Pa i u Banjaluci sam napustio odlično plaćen posao rukovodioca odjeljenja i osnovao firmu vjerujući da ću svoje znanje na taj način bolje iskoristiti. A evo me sada u prilici da uradim to isto, istina uz pomoć čovjeka kojem sam bio predstavljen, a za kojeg sam još u Banjaluci čuo neposredno prije rata.

Gospodin Marton je na mene ostavio utisak ozbiljnog, poslovnog čovjeka koji je cijeli svoj život bio uključen u velike poslove. Imao je gospodsko držanje, na kakvo se moglo naletjeti samo u sredinama kao što je Zagreb, gdje se gospoda održala i za vrijeme vladavine komunista. Živio je u omanjoj zgradi u naselju Jarun u lijepom prostranom stanu koji se prostirao na tri sprata. O njemu nisam znao puno ali i ono što sam saznao od poznanika koji mi je pomogao da dobijem posao, ulijevalo je veliku dozu povjerenja. Poslije drugog svjetskog rata bio je direktor mesne industrije Sljeme, velikog preduzeća koje je svoje mesne proizvode prodavala po cijeloj Jugoslaviji. Sedamdesetih je odselio u USA gdje je nastavio svoju poslovnu karijeru. Iako je prije odlaska uživao veliki ugled kao privrednik morao se povući s mjesta generalnog direktora. Pravi razlozi njegovog odlaska mi nisu bili poznati. Neko je spominjao da je došao u sukob s tadašnjim vlastima ali to nisam mogao provjeriti niti mi je bilo važno. U USA je razvio više uspješnih poslova a poznanik, koji me preporučio, ga je upoznao kao dobavljača komponenata za Profesionalu. Jedna od njegovih firmi je otvorila predstavništvo u Beču preko kojeg je Profesionala prije početka rata kupovala većinu komponenata za svoju proizvodnju. Moja bivša fabrika je bila veliki kupac skupih komponenata i posao gospodina Marton je dobro išao.

Nakon demokratskih promjena krajem osamdesetih i dolaska novih vlasti u Hrvatskoj na čelu s Franjom Tuđmanom, vratio se u Zagreb i aktivno uključio u privredni i javni život Zagreba i Hrvatske, pri čemu su mu pomogle promjene koje su u Jugoslaviji nastale dolaskom Ante Markovića na mjesto premijera jugoslavenske vlade. Donošenjem novih zakona koji su dozvolili privatni biznis, nove firme su se otvarale preko noći, biznis je cvjetao. Gospodin Marton je širio svoje poslove. U Banjaluci je Marvel, firma čiji je vlasnik bio, napravila veliki biznis prodajom televizora, videorekordera i druge tehničke robe. U Bugojno, u hotelu Kardinal, Marvel je osnovao prvu kliniku za vještačku oplodnju na čijem čelu je bio doktor Asim Kurjak, poznati stručnjak iz te oblasti. Nešto slično je bilo planirano i u Banjaluci. Marton je zakupio zgradu preduzeća 1. Maj u ulici Braće Podgornika u čijim prostorijama je planirao otvoriti sjedište nove firme. U Zagrebu je Marvel razvio veliki biznis na uvođenju  kablovske televizije, što je bila velika novost u našim krajevima. U firmi se zaposlilo nekoliko inžinjera izbjeglica iz Rudi Čajaveca, ulazeći na taj način u svijet privatnog biznisa kakav će ih čekati u novom životu.

Poslovi gospodina Martona su se širili, donosili dobit i njegova odluka da formira firmu koja će se baviti kompjuterima nije me iznenadila. Kompjuteri su nalazili primjenu u svim segmentima života, tržište se širilo, bila je to šansa da se dobro zaradi u oblasti koja je imala svijetlu budućnost. S poslovnim vezama u Americi a i u vrhovima vlasti Hrvatske i Zagreba, imao je sve preduslove da u svojoj namjeri uspije. Njegova odluka da mi ponudi posao direktora u novoformiranoj firmi, iako na prvi pogled iznenađujuća, činila mi se donekle logičnom. Cijeli svoj život sam se bavio tim poslom, u Banjaluci sam među prvima otvorio firmu za kompjutere, imao sam dovoljno iskustva da bih se mogao uhvatiti u koštac s novim izazovima. Očajnički sam trebao posao i on je to znao. Znao je da ću pristati na bilo kakvu plaću, da ću za male pare prodati svoje znanje i dugogodišnje iskustvo. Za nekog inžinjera sa sličnim kvalifikacijama iz Zagreba bi morao platiti mnogo više. Na drugoj strani je imao mene koji nisam imao izbora i kome je bilo kakav posao značio izbavljenje iz blata u koji sam, ne svojom krivicom, bio gurnut.

Tako sam postao direktor tek formirane firme NT Computing čija je glavna djelatnost trebala biti prodaja kompjutera, kompjuterske opreme i softvera. Gospodin Marton mi je u razgovoru rekao da sa firmom ima velike planove, da je o meni čuo sve najbolje i da se nada da će moje znanje, iskustvo i rad doprinijeti da firma brzo stane na svoje noge. Njegove riječi su mi ulile dodatno uvjerenje da će mi ova šansa koja mi se iznenada pružila omogućiti da se izvučemo iz situacije u kojoj smo se našli. Živjeti od pomoći države u kojoj smo se skrasili nakon izlaska iz Banjaluke me je činilo nezadovoljnim, nervoznim, da ne kažem da sam se toga stidio. Od dana kada sam se rodio, nikada nisam živio na tuđoj grbači, a sada sam bio došao u situaciju da me neko drugi hrani.

Kada smo se dogovarali o biznisu, spomenuo sam gospodinu Martonu da imam nekoliko računara koje bi mogli koristiti u firmi dok ne kupimo novu opremu. On je to odmah prihvatio i rekao da će za opremu plaćati najamninu, što je meni u tim trenucima odgovaralo: bio bi to dodatni prihod koji bi nam pomogao da lakše preživimo u gradu u kojem život nije bio jeftin. Svaka kuna nam je bila velika k’o kuća i njegova ponuda da mi za opremu mjesečno plaća rentiranje je još više učvrstila moje uvjerenje da je našim nedaćama došao kraj.

Uvjeren da sam našao posao sa solidnom plaćom i da je velika vjerojatnoće da će se biznis uspješno razvijati jer je gazda sposobna osoba s dobrim vezama s vlastima, Nera i ja smo se bacili na opremanje stana. Namještaj, koji smo prije našeg odlaska iz Banjaluke prebacili u Zagreb kod sestre uz pomoć njene dozvole za preseljenje, smo nekako uspjeli prebaciti u Prečko i počeli ga razmještati. Bračni krevet je zauzeo većinu spavaće sobe, dok su ugaona garnitura, mali stolić, stolić za kompjuter i nekoliko elemenata u kojima je bio smješten stereo sistem, stali u dnevni boravak. Ugaona garnitura se mogla razvući u krevet na kojem smo nas dvoje mogli spavati, dok su djeca dijelila spavaću sobu. Okrugli stol i stolice su lijepo stali na balkon. Najteže je bilo montirati viseću kuhinju jer su zidovi bili od betona i trebalo nam je par dana da je postavimo. 

Razmještanjem svakog komada namještaja stan je dobiovao svoj konačni oblik. Bio je mali, i usprkos činjenici da je na kraju ostalo malo slobodnog prostora, u njemu smo se osjećali prijatno. Podsjetio nas je na naš prvi stan, garsonjeru u blizini Zelenog mosta, koja je bila još manja ali nam je ostala u lijepom sjećanju. I u njoj smo spavali na garnituri koji smo svako veče razvlačili. I okrugli stol sa stolicama je bio slično raspoređen, samo što je u garsonjeri bio smješten uz prozor kroz koji smo mogli gledati na raju koja koja je prolazla ulicom ka Zelenom mostu. Ovdje smo sa stola, koji je bio prislonjen uz zid balkona, imali pogled na događanja u naselju: ljude koji žure u trgovinu u zgradi preko puta, igru djece na zelenoj površini, dolazak i odlazak auta... Okruženi poznatim stvarima imali smo osjećaj da smo se vratili u ona prijeratna vremena i pomalo zaboravili gdje smo i šta smo sve proživjeli. Činilo nam se da smo s namještajem donijeli dio Banjaluke s nama i taj osjećaj nam je pomogao da se u novom gradu osjećamo ljepše, da ponekad zaboravimo da nam je život odjednom presječen na dvoje i da sve započinjemo iznova.

U stanu je bio i telefon koji smo uz pomoć vlasnika stana odmah prebacili na moje ime. S dodatnim novcima koje mi je gospodin Marton obećao za kompjutere, mogli smo si priuštiti i taj mali luksuz. Povrh svega, Nera je kupila flašu vina koje smo planirali otvoriti da proslavimo useljenje u stan, kada završimo s njegovim namještanjem.

nastavlja se...