Prođe već punih 40 godina...

Već nekoliko dana razmišljam o Bori. Prosto ne mogu da vjerujem da je prošlo punih 40 godina kako nas je napustio. A i danas se jasno sjećam tog toplog, sunčanog oktobarskog dana kada mi je brat donio tužnu vijest. „Danas je umro Boro“, rekao mi je dok sam poslije ručka uživao na toplom popodnevnom suncu u bašti porodične kuće na Predgrađu. Pozlilo mu na poslu, hitno je prevežen u bolnicu ali pomoći nije bilo. Mlado srce je otkazalo, boreći se godinama protiv visokog pritiska. Jedan divan, neiskvaren život je naglo prekinut.

Svi koji su ga poznavali su bili šokirani saznanjem da Boro više nije među nama, da nas više nikad neće dočekati širokim osmjehom koji je bio vidljiv „na kilometar“. Tih dana smo se osjećali ošamućeni, ne shvaćajući da je Boro zaista otišao zauvijek, ostavljajući ogromnu prazninu koju je bilo nemoguće popuniti.

Sjećam se i dana kada smo ga ispratili na vječni počinak. Posljednju poštu su mu držali školski drugovi u kapeli groblja sveti Marko u Rosuljama. Na posljednjem ispraćaju se okupio ogroman broj Borinih prijatelja i poznanika koji su ga ispratili uz zvuke pjesme Vlahe Paljetka „Fala“, na divne stihove Dragutina Domjanića.

Prije dva dana sam od Borine sestre Stele dobio nekoliko Borinih fotografija na čemu joj se toplo zahvaljujem. Odlučio sam da ih podijelim s blogerima, uz nekolicinu koje sam pronašao u svojim albumima. Neka ovo bude samo moj mali prilog pokušaju da se jedno iskreno prijateljstvo nikada ne zaboravi.