Još jedan kratak susret u noćnom životu
 |
| Co i Sega nakon 24 godine |
Baš je lijepo kada se kockice slože. Početkom prošle sedmice javi mi se
Co, kaže dolaze on i Nera kod dijece u Roosendaal. Bilo bi
mu drago da se vidimo ako je moguće. Naravno i meni. Pošto sam za tu prošlu sedmicu već imao napravljenu šemu
obaveza, susret sa Komljenovićima je bio moguć, pa se i ostvario. Naime, u
nedelju 15-stog sam bio dogovorio s diecom da im pomognem oko sredjivanja
stana u Utrechtu, za Branu sam sve bio organizovao i isplanirao pomoć dok ne
budem kući. U nedelju sam se uputio kod Davora i Lieke, postavili smo laminat u
spavaćoj sobi i moj zadatak je bio završen.
Krecem predveče, oko 18:00 sati za Roosendaal,
od Utrechta oko 1 sat i desetak minuta vožnje. Dan je bio prelijep za ovo doba
godine, sunčan, preko 20 stepeni, bez vijetra. Idem da se vidim sa
Komljenovićima poslije 24 godine. Tačno. Dijeca su im odrasla, samostalni i
porodični, ali u mojim mislima i sjećanjima su još diječica sa Predgradja gdije
su dolazili kod bake i dide ili sa Starčevice, gdije su stanovali Komljenovići
i gdije je stanovao jedan broj Čajevčana. Svi smo se poznavali. |
| Nera i Co, Roosendaal oktobar 2017. |
Vrijeme je ugodno za vožnju. Filmujem i svoje
dijetinjstvo. Odrastao sam uz igralište fudbalskog kluba Željezničar a Co je stanovao par
stotina metara dalje, uz Jelšingrad. Znali smo se od malena, rekli bi onako po narodnom. Roditelji (očevi) su
nam radili na željeznici, išli smo u istu osnovnu i srednjušskolu, a slučajno u
godinama pred rat ( u vrijeme privatizacije) počinjemo i poslovno suradjivati.
Tačnije, Co je prodavao softwer i hardwer kao i sve rezervne i repro materijale
za PC u to vrijeme a nama je sve to bilo potrebno. Sa druge strane vodili smo
knjigovodstvo za njegovu firmu. Kratko rečeno: obostrano zadovoljstvo.
Dolazim u
Roosendaal i teško nadjem parkig ali lako i brzo pronadjem Davorovu adresu,
gdije su naši “Ameri”. Planirao sam stošta pitati, ali ili zaboravim ili je
nešto drugo, ne znam (Saima, nisi jedina da nešto zaboraviš ....haha....ha...ha
). Planirao sam napraviti slika i slika, uz priču, za blog, uspomene. Ali ništa
od toga, imam samo tri slike.
Naprotiv, zato nosim lijep osjećaj, bar meni
je bilo predivno veče. Komljenovići seniori su nas častili u jednom Italijanskom
restoranu. Naravno, za stolom tri generacije, kakav lijep osjećaj. Dvije dijevojčice,
unuke, se nisu ni čule. Interesantno je da starija (oko 2 godine) reaguje na holandski, engleski i naš jezik,
sve što se govori u kući. Ja to smatram izvanrednim, što više jezika budu poznavale, bit će i
bogatije. Pošto su djeca trebala na spavanje, Davor je s porodicom otišao
ranije a mi stari smo ostali još malo popričati.
 |
| U noćnom životu, Roosendaal, oktobar2017. |
Oko pola
deset, Nera i Co su me ispratili do parkinga, čekalo me putovanje kući. Pršsetali
smo ulicom koja nas je podsjetila na ‘’Gospodsku’’, korzo, prijatno toplo veče.
Pronašli smo auto, gdije nije bila baš dobra rasvjeta, sijetio sam se ...... a
slike ?? I tada smo
napravili dvije koje nemaju baš neki kvalitet, tama, noć. U šali, ja ih nazivam, poslije Nerinog
kratkog susreta sa Ismetom u Kopenhagenu,
…….. Još jedan kratak susret u
noćnom životu !!
Svim
blogerima, topao i od srčan pozdrav iz Holandije !!
Sega
posted by co | 3:49 AM
2 Comments:
Par dana prije polaska za Nizozemsku poslah emai Segi da se spremam na put i da bih volio da ga vidim, ako je to moguće. Razmišljao sam da se nađemo negdje na pola puta jer su Emmen i Roosendaal na dvije strane Nizozemske. Na email odmah stiže odgovor. „Nema problema“, piše Sega, „u nedelju sam u Utrecht-u kod sina i stižem uveče da vas vidim“.
Bilo mi žao da vozi do nas na jug pa onda kasno naveče nazad na sjever. Predlagao sam da Nera i ja dođemo u Utrecht pa da se tamo vidimo kada Sega završi posao. Međutim, Sega neće da se gosti maltretiraju. Dolazi u Roosendaal, makar na pola sata.
I tako se nađosmo uveče, odosmo u obližnji restoran na večeru i kasnije ostadosmo još više od pola sata pričajući ispred auta na malom parkingu u toploj nizozemskoj noći. Priča je bilo milion a vremena malo. Sega je trebao nazad kući, na put od skoro 3 sata vožnje i bilo nam ga je žao jer je sigurno bio umoran poslije vožnje od Emmen-a do Utrechta, postavljanja laminata, te puta do Roosendaal-a.
Tu, na parkingu, ispriča nam dogodovštine njegovog mlađeg sina, budućeg velikog političara. Baš smo se slatko nasmijali. Namjerno neću da ih napišem već bih zamolio Segu da nam ih on sam ispriča jer govore jako puno kakvi smo mi ljudi. Bio bi to jedan lijep prilog koji bi doprinjeo stvaranju slike o našoj mladosti koja je, siguran sam, na svaki način osvjetlala obraz jedne države u kojoj su se dogodile, i još uvijek događaju, veoma ružne stvari.
Ispratili smo Segu u toplu nizozemsku noć a mi se zaputili nazad u Davorov stan „Gospodskom“, kao nekada u rodnom gradu. Da li ćemo se ponovo negdje sresti, niko ne zna. Možda zna samo onaj gore, ali, ako je suditi po svemu što se na ovom svijetu dešavalo i dešava, ili nije svemoguć i sveznajući, ili namjerno radi ružne stvari. Jer, da je onakav kakvim ga smatraju, Sega i ja se ne bi susretali na par sati hiljadama kilometara daleko od rodnog grada u nekoj novoj „Gospodskoj“, već tamo gdje smo to činili godinama.
Vrlo lijep prilog o prijateljstvu prekinutog prije 25 godina. Nije čudo da se zaboravi i slikati, kad se u takvim situacijama nadje hiljadu tema, sjecanja, ljudi a vrijeme teče neumoljivo, kad padne noc a i umor i uredjenih radova i predjenog puta radi svoje.
Ovo pisem iz sličnog razloga. Navodim detalje.
Meni je prije 20-tak dana Co poslao Mail u kojim me moli za dopuštenje da moj broj telefona pošalje g-dji Saidi Bahtijarevic Bekic.
Ona dolazi u Sarajevo i zeli se upoznati sa mnom.
Ona je po ocu Banjalucanka a majci Dervencanka i mladost i školovanje je provela u U Derventi a studirala u ZG. Udala se u Sarajevo. Muz joj je umro neposredno pred rat. Otisla je tetki u ZG , jer je ostala sa malim djetetom. U SA je radila u Zavodu za statistiku i dobila je posao u Zagrebu. Zivot se nekako morao nastaviti , sva do trenutka sukoba HVO- a Armije BI H .
Odlazak na posao i zabrana ulaska od strane portira uz rijeci:" kaj vi radite ovde?". Dosla sam na posao" rekao je Vi gospodjo ovde vise nemate kaj da tražite" . Spakovala se se i otisla avionom u Švedsku u zadnjem trenutku. Sama ce vjerovatno pisati detaljnije. Svaka sudbina svake bosanske izbjeglice je prica za sebe.
Ona se javljala 2006 sa In MEMORIAM njenog velikog prijatelja banjalučkog doktora. Na blog je naletila slucajno i postala vjerni citaoc. Zaposlila se odgajala i školovala dijete, pisala za neki švedsko- bosansko blog a vremena je uvijek bilo malo.
Našle smo se vec dva puta, u hotelu " Evropa" i kod mene kuci . Napravili smo samo jednu sliku kod mene. U cetvrtak cemo na rucak na Bascarsiju , jer se ona vraca u subotu.
To je to sto sam htjela napisati vezano za vas dvojicu.
Nevjerovatna je zena, pisat cemo obe detaljnije kad bude bilo i slika.
Oduševljena je s tobom Co, blogom , poštenjem, radinošću, istinoljubivosti itd.
nabrojala je sve blogere, Natasu, Dubravku, Emiru, Segu , sjeca se Nadei ma skori svih vjernih blogera.
Do novog pisanja pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home