Radost i tuga

Igra u pjesku na plaži grada Vlissingen-a

Posjeta sinu, snahi i unukama je odlagana nekoliko puta. Neki zdravstveni problemi u familiji su uzrokovali promjenu plana ali na kraju smo ipak uspjeli poletjeti za Nizozemsku, ovaj put preko Islanda, uz pomoć auviokompanije WOW koja od nedavno nudi direktne letove iz Pittsburgha. Za nas je to velika promjena jer smo do sada najčešće iz Pittsburgha letjeli do nekog drugog grada u USA a odatle za Evropu. Česta kašnjenja ili čak otkazi lokalnih letovi su nam stvarali mnogo problema, letovi su trajali mnogo duže nego što je to trebalo, gubili se živci zbog bojazni da će se zakasniti na slijedeći let. Ovaj put je sve proteklo u najboljem redu a avioni su na destinacije stizali u prosjeku tridesetak minuta ranije od planiranog.

U obližnjem parku: nana donijela zmaj iz USA

Dok je Nera iz Rejkjavika prvo odletjela bratu u Kopenhagen, ja sam letio za Amsterdam a odlatle vozom do Roosendaala u kojem mi sin s familijom živi zadnje četiri godine. Žurio sam da stignem na rođendan starijoj unuci koju nisam vidio od decembra prošle godine. A bio je to i prvi susret sa mlađom unukom Rixt-Suadom-Soirsin, čije slike stižu svaki dan putem Interneta.

Famke-Emina-Roisin je kod nane i dide provela dvadesetak dana za vrijeme prošlogodišnjih božićnjih praznika, unijela puno radosti u „kući na kraju sokaka“, razbila monotoniju svakodnevice, uživala u igri s didom i nanom, obilazila Pittsburgh i njegovu okolicu. Dok sam sjedio u udobnom vozu koji me je po redu vožnje vozio ka odredištu, pitao sam se kako će Emina reagirati kada se pojavim na vratima? Da li će se sjetiti naših igara, da li su komunikacije Skypeom svake subote ostavile traga u mladom mozgu koji se suočava sa mnogo izazova: novim tehnologijama koje su i za nas ponekad zbunjujuće, četiri različita jezika kojima je svakodnevno izložena...

Pušu se baloni

Nisam htio da me iko čeka na stanici već sam se polako zaputio ulicama prema Davorovom stanu lociranom pedesetak metara od glavnog trga grada. Brzo sam stigao do odredišta, pozvonio na ulazna vrata zgrade i popeo se liftom na treći sprat. Vrata stana su bila otvorena. Ušao sam i u dugačkom hodniku ugledao lijepu curicu koje me je gledala sa znatiželjom, ali bez straha. Mama joj je rekla da dolazi dido i možda joj je to zvučalo poznato jer sam ja, prilikom svakog razgovora preko Skypea, tu riječ ponavljao desetinama puta, nadajući se da će je ponoviti. Nije mi potrčala u susret, nisam to ni očekivao, ali nije ni bježala. Polako je otišla u dnevni boravak i zaustavila se kod stolića ispred televizora. Nisam joj prilazio jer sam se bojao da će me se prepasti, već sam torbe ostavio u kutu sobe i okrenuo se prema njoj govoreći: „Emina, stigao je dido! Dođi didi!“ Stajala je na istom mjestu, gledala me svojim velikim pametnim očima u kojima nisam osjetio strah od susreta sa strancem. Na podu sam ugledao balon i rekao joj da mi ga da. Poslušala me je i ja sam počeo da se s njim igram. I to je bilo dovoljno. S poda je podigla drugi balon i igra je počela. Dnevnim boravkom je odzvanjao smijeh. Led se otopio. Unuka i dido su se ubrzo igrali, istina, još uvijek s malo nevjerice jer mi je bježala iz zagrljaja. Ali, nisam forsirao. Znao sam da će i to doći. Djetetu je trebalo dati vremena da u svojoj maloj glavici poveže mnogo toga. Imao sam vremena. Nazad za Pittsburgh ću tek za petnaestak dana i stvari će leći na svoje mjesto.

Vozimo se vozom

I bi tako. Slijedeće jutro je ustala prije mene, čuo sam je kako trčkara dnevnim boravkom, kako nešto priča na jeziku razumljivom samo njoj, kako dira igračke. Podigao sam se da me vidi a ona je odmah dohvatila balon i pažljivo donije do mog ležaja. Onda je otišla po svoj i igra je ponovo počela. I od tog jutra je bila igra neprestana. Dido je bio smiješan, pravio različite grimase, puhao balone od sapunice, išli smo u šetnju, gledali televiziju. Ujutro se, kao slučajno, dopuštalo da je dido uvuče u krevet, da je golica dok se ona kikotala i ko fol branila. Uveče je dido morao voditi unuku na spavanje. Kada bi joj tata rekao da je vrijeme za spavanje, Emina bi dolazila do dide, hvatala ga za ruku i vodila kroz mračni, dugački  hodnik do svoje sobe. Tu je dido morao čitati priče, ponovo praviti grimase.

Nano, ostavi taj iPad!

Kada se išlo u šetnju, dido se držao za ruku. Nanin pokušaj da je uhvati za drugu ruku bi se završavao ljutitim gunđanjem. Dido se vodio na obližnji trg na kojem se nalazi mala trambulina, odakle bi se išlo na malo igralište za djecu u obližnjem šoping centru, a nakon toga bi se kupovao sladoled, s didom se sjedilo ispred obližnjeg parka i gledalo kako prolaze auta... I nana je tokom vremena dobila pokoji poen ali je dido bio glavni.

Mlađa Suada je za to vrijeme dobročudno gledala na došljake, smješkala se, dopuštala da je se nosa. Tu je nana bila glavna ali bi i dido ponekad uskakao kao zamjena.

Važna sam, dido me čuva

Bilo je tako dobrih desetak dana a onda je došao dan rastanka. Morali smo nazad kući i igre su morale prestati. Bilo mi je teško. Kako se rastati? Kako objasniti djetetu da dido sutra neće biti tu, da više neće biti zajedničkog pravljena balona, čitanja priča pred spavanje, jutarnje gnjavaže u krevetu? Ali, život je takav. A nisam ga birao. Za mene su ga izabrali drugi u svojoj zaslijepljenosti nacijom, mitovima, opsjednuti teritorijom i lažnom vjerom u svoga Boga. Idioti, koji su u crno zavili mnoge, a čine to i sada, kao što je to u našem slučaju.

Da ne bi glupog rata, dido bi se s unukama igrao često, ne bi nam trebale nove tehnologije da se družimo, ne bismo bili stranci jedni drugima. Djeca bi odrastala u familijama kao što je to bilo u naše doba, ne bi se sve svodilo na druženja svakih par mjeseci, jednom godišne ili možda i rjeđe.  Znam da to tim idiotima ne znači ništa i da vjeruju da su postigli što su naumili. Ali, nadam se da će ih jednom stići zaslužena kazna za sve ono što su nam učinili. Možda će im neko oprostiti ali ja neću nikada. Niti ću zaboraviti.

U bašti obližnjeg kafića

Iz stana smo se izvukli tiho, dok je Emina spavala. Na trenutak sam se uvukao u njenu sobu i napravio samo jedan snimak, kako bezbrižo spava, ne znajući da dide više neće biti tu kada se probudi. Druga unuka, Suada, je još premalena da shvati šta se oko nje dešava. Ali i ona će uskoro odrasti i onda će didina tuga biti dvostruka.

Šetnja Roosendaal-om

Kući smo stigli na vrijeme, bez problema. Ušli smo u praznu kuću u kojoj se dječiji smijeh neće čuti do ko zna kada. Emina i Suada su ostale daleko, tamo preko okeana, da odrastaju bez nane i dide koji će jedva dočekati da dođe subota kako bi se, bar preko Skypea, s njima poigraju. Tuga je to ali se surova stvarnost mora prihvatiti. Uz nadu, da će se, možda, jednog dana stvari promijeniti. Samo da taj dan ne dođe prekasno.