Proslava

Sličice iz života u izbjeglištvu

S bivšim direktorom

U downtown odlazim rijetko iako je od naše kuće do njega manje od 10 minuta vožnje autom. Od kako sam prije šest godina otišao u penziju putevi me vode na druge strane. A skoro 18 godinama sam svako jutro sjedao u auto i upuštao se u avanturu odlaska na posao, pronalazeći sporedne ulice kako bih izbjegao gužvu na autoputu koji vodi u grad. Odlasci na koncerte ili mjuzikle zadnjih godina su se završavali u Cultural District-u, dijelu grada oko Penn avenije i sveli bi se na kratku šetnju od najbližeg parkinga do dvorane i nazad tako da u ostale dijelove grada nisam ni zalazio.

I bilo bi tako da me u utorak ne nazva Rao, prijatelj s posla, i upita idem li na proslavu u povodu godišnjice Allegheny County Law Library, gradske biblioteke specijalizirane za pravo, koju je Law School Duquesne University-ja preuzela pod svoje upravo one godine kada sam se vratio na univerzitet, prihvatajući mjesto menađera za informacione tehnologije na tom fakultetu. Pristadoh odmah, iako se vrijeme zadnjih dana pokvarilo, temperature pale, a i kiša se pridružila i izlazak iz kuće učinila manje privlačnim. Kada je vrijeme loše, više volim da sjedim u kući. Uz to, downtown Pittsburgh-a je poznat po vjetru koji često puše njegovim ulicama, jer je smješten u trouglu između dvije rijeke pa zna biti prohladno i za sunčanih dana.

Razlog za slavlje je, prema Raovim riječima, bila proslava godišnjice preuzimanja upravljanja bibliotekom od strane našeg univerziteta. Kako sam bio aktivni učesnik tih događaja, proveo sam sate i sate na uvođenju novih tehnologija i na njeno održavanje, pa sam smatrao  da trebam biti tamo. A uz to, na proslavi bih trebao sresti raju s posla, te možda i pokojeg profesora s fakulteta na kojem sam proveo zadnjih 15-tak godina. Bilo je to lijepih 15 godina koje će mi uvijek ostati u sjećanju. Kao izbjeglica iz ratom zahvaćene Bosne bio sam lijepo prihvaćen u novoj sredini i niti u jednom trenutku se nisam osjećao strancem, pridošlicom, niti mi je neko ostao u ružnom sjećanju. Sa rajom na poslu sam se dobro slagao a isto je bilo i sa ostalim zaposlenim na fakultetu. Posebno sam imao dobar odnos sa profesorima i sva tri dekana iz tog perioda. Većina se zanimala za Bosnu i probleme kroz koje je prolazila, željeli su saznati razloge za zlo koje je zahvatilo naše prostore, trudili se da se u novoj sredini osjećam prijatno. U zadnjih šest godina otkako sam otišao u penziju se, istina, mnogo toga promjenilo. Broj zaposlenih u našoj biblioteci se prepolovio a i mnogi profesori su u međuvremenu otišli u penziju. Ali, bez obzira na to, prihvatio sam Raov poziv i radovao se ponovnom susretu s ljudima koji su mi pomogli da povratim povjerenje u čovjeka nakon razočarenja koje sam doživio u gradu u kojem sam se rodio i u kojem sam proveo više od četrdeset godina svoga života.

Poslije razgovora s Raom, prelistao sam novosti na internet stranici pravnog fakulteta i saznao da se zapravo radi o proslavi 150-te godišnjice od osnivanja biblioteke u kojoj su pravnici, ali i običan svijet, tražili informacije koje bi im pomagale da se bolje pripreme za sudske procese. U jednom trenutku sam pomislio da ga nazovem i da mu kažem da neću ići jer sam pretpostavio da će na proslavi biti dosta svijeta kojeg ne poznajem ali sam, na kraju, ipak odlučio da idem. Činjenica je da je i dio mog rada bio ugrađen u tu instituciju i da je, zahvaljujući svima nama s fakulteta, biblioteka opstala i da danas slavi „rođendan“.

Kada sam se 1999. vratio na Duquesne University, pravni fakultet je preuzeo gradsku biblioteku, kako bi je spasio od zatvaranja. Smještena na 9. spratu Allegeny County Building (zgrade skupštine opštine, kako bi je mi zvali prije zadnjeg rata), zauzimala je veliki prostor u kojem je dominirala čitaonica s mnogobrojnim stolovima s lampama za kojima su zainteresirani tabirili zakone. Cijela biblioteka je bila zapuštena, prašina je pokrivala na hiljade knjiga smještenih na mnogobrojnim policama, a računarski terminali povezani na centralni kompjuter, u čijoj se bazi podataka nalazio katalog biblioteke, uglavnom nisu radili. Trebalo je mnogo novca, rada i znanja da se sve dovede u red i da biblioteka zasja u punom sjaju, kao u danima kada je tek bila otvorena.

Naš zajednički napor je urodio plodom. Biblioteka je, nakon manje od godinu dana, vratila stari sjaj, uz mnoga poboljšanja, prvenstveno vezana za primjenu novih tehnologija u oblasti prikupljanja i pronalaženja informacija: stari katalog je zamijenjen novim, a pored kompjutera u čitaonici, otvorena je i moderna računarska laboratorija u kojoj su se, više puta nedeljno, održavali različiti treninzi i seminari. Par godina kasnije su instalirani i klima uređaji koji su riješili problem visokih temperatura u čitaonici tokom ljeta. Biblioteka je privlačila sve više i više korisnika, od kojih su mnogi postali njeni stalni članovi, čime su stekli posebne prednosti u pogledu dostupnosti informacijama koje su se sve više nudile u elektronskoj formi putem Interneta.

A evo i par "djevojčica"

Kada sam s Raom ponovo zakoračio u prostorije u na devetom spratu, dočekale su nas bivše kolege s kojima smo nekada radili. Patty je u međuvremenu postala direktor biblioteke, Paul, iako je već ušao u sedamdesete, je i dalje radio kao bibliotekar, Richard je i dalje bio prva osoba koja bi pozdravljala posjetioce i pomagala im da dobiju pomoć koju su trebali. Tu je bio i moj bivši direktor, Frank Liu, koji, iako je već uzeo 75., nema namjeru da se penzionira. Bila je tu i Amy, menađer baze podataka i kataloger, te Dayne, kojoj sam pomogao da dobije stalni radno mjesto i dobru platu, nakon što je godinama pokušavala da se negdje skrasi. Svi su nas srdačno pozdravili a onda su pljuštala pitanja na obe strane. Većina prati moje postove na facebook-u i znaju da putujem. Za većinu njih je to samo velika želja jer ih američki način života drži sputanim, boreći se da sastave godinu za godinom, strepeći da će iznenada ostati bez posla i prihoda za život. Tako je to ovdje u Americi gdje, čak i oni koji dobro zarađuju, uvijek imaju problema s dugovima koji ih prisiljavaju da rade duže nego što je to bilo uobičajeno u našim krajevima. Tako je to u potrošačkom društvu gdje je sve podređeno trošenju novca kojeg nikada nije dovoljno jer je sve podređeno da ga što prije potrošiš.

Naš razgovor je prekinula objava početka zvaničnog programa. Rao i ja smo se uputili u čitaonicu gdje se većina učesnika zabavila oko stolova na kojima je bila postavljena zakuska. Program je otvorio moj bivši direktor a onda je za improviziranu govornicu stao sadašnji predsjednik univerziteta. Ken Gormley je na pravni fakultet došao iste godine kada sam ja dobio prvi posao na univerzitetu. Upoznali smo se prvih dana moga dolaska na univerzitet kada sam mu, jednom prilikom, pomogao da riješi problem s računarom u njegovom uredu u suterenu pravnog fakulteta. Te godine je, sa pravnog fakulteta  University of Pittsburgh, prešao na Duquesne University na nagovor tadašnjeg predsjednika univerziteta. Bio je vrlo ljubazan, ostavio je na mene utisak normalne osobe u čijem se društvu čovjek osjeća prijatno. Zanimale su ga mnoge stvari, stalno je radio na novim projektima a moja pomoć u korištenju računara mu je pomagala da ih završi brže i lakše.

Naše „druženje“ se nastavilo i kasnije kada sam se vratio na univerzitet, ovaj put na pravni fakultet, kada sam mu pomagao na različitim projektima na kojima je radio. Bio je ambiciozan, radio je puno, i njegov trud je rezultirao izborom za dekana pravnog fakulteta par godina prije moga umirovljenja.

U prijatnom sjećanju mi je ostao događaj, kada se, dan-dva po preuzimanju pozicije dekana fakulteta, pojavio u mojoj kancelariji da mi kaže da će mi povećati plaću za $5,000 jer sam to zaslužio. Bio sam prijatno iznenađen, iako povećanje nisam očekivao, niti mi je bilo potrebno. Imao sam dobru plaću i $5,000 gore/dole mi nije značilo puno. Zahvalio sam mu se, rekavši da se na fakultetu osjećam lijepo, da su me svi lijepo primili, da sam zadovoljan sa dosadašnjom platom, da mi povećanje nije potrebno i da to ne mora da radi. Vjerujem da ga je moja reakcija iznenadila jer sumnjam da bi bilo koji Amerikanac na taj način reagirao. Ostao je pri svom i moj slijedeći  pay check je bio uvećan za iznos koji nije bio za baciti.

Naredni period sam radio na mnogim projektima koje je Ken vodio. Bio je zadovoljan mojim radom jer sam imao iskustvima i znanja potrebna da napravim ono što mu je trebalo. I nastavio bih tako da jednog dana nisam prihvatio ponudu za ranu penziju koju je univerzitet ponudio starijim radnicima. Bio je šokiran mojom odlukom, pokušavao me ubijediti da promijenim odluku, tražio da mu kažem šta treba uraditi da ostanem, ali ja sam bio uporan. Tako sam prije gotovo šest godina završio u penziji i Kena nisam vidio od tada. U međuvremenu je postao predsjednik univerziteta i preselio se u tkz Admin Building, zgradu koja dominira brdom na kojem je smješten univerzitet i gdje su prvi studenti počeli sticati znanja prije više od 140 godina.

Sada ga susrećem po prvi put od kako je postao predsjednik. Nije se puno promijenio, osim što sam primijetio prve sijede u njegovoj gustoj kosi. Imao sam namjeru da mu priđem, da ga pozdravim i čestitam na funkciji koju obavlja ali nisam htio da se namećem. U prostoriji je bilo i drugih koji su željeli da ga pozdrave.

Po završetku zvaničnog programa Ken usta sa stolice na kojoj je sjedio i uputi se prema mjestu gdje sam stajao sa Raom. Na putu se na brzaka pozdravi sa par gostiju i priđe mi s osmjehom na licu.

„Hey Milan, how are you? I did't see you for  while! What's going on? How is your retirement?“

Bi mi drago što je prišao. Mislio sam da me je zaboravio, da ga je položaj na kojem se sada nalazi preokupirao i da se, možda, promijenio, ali vidim da sam se prevario. Od svih posjetilaca na prijemu se obratio meni, izbjeglici iz Bosne, čiji se životni put ukrstio s njegovim slučajno, hiljadama kilometara daleko od rodnog kraja. Ostao je isti kao što sam ga upoznao onog dana kada sam ga prvi put sreo, što mi je bilo drago. Jer, bilo je i drugih koje sam na fakultetu upoznao i kojima sam pomagao ali koji su izigravali prijateljstvo samo dok su od toga imali koristi. Ken je, očigledno, bio drugačiji i zbog toga me ni u jednom trenutku nije iznenadilo kada je bio izabran na tako visoku funkciju.

Popričali smo par minuta i vrlo brzo nakon toga je napustio svečanost. Znao sam da je i sam dolazak na svečanost za njega bila samo jedna od mnogih dnevnih obaveza koje je morao obaviti i da je njegovo vrijeme dragocjeno. Zbog toga sam njegov dolazak da me pozdravi još više cijenio. Mogao se jednostavno napraviti da me nije vidio i nikom ništa. Ja bih vjerojatno bio razočaran što se nismo pozdravili ali mu ne bih puno zamjerio. Ipak je on rođen i odrastao u okruženju jako drugačijeg od onog u kojem sam ja odrastao i njegovo ponašanje bi se moglo na taj način pravdati. Međutim, Ken je pokazao da je čovjek, za razliku od mnogih s kojima sam proveo više od pola životnog vijeka a koji tu ocjenu nisu zaslužili.

Rao i ja smo ostali još petnaestak minuta, malo zamezili i popili (nakon dugo vremena sam popio wiskey) a onda smo se zaputili nazad ka parkingu univerziteta gdje je Rao parkirao svoju Hondu. Po izlasku iz zgrade dočekala nas je vjetar kišica, koja je postajala sve jača. Na ulici nije bilo gotovo nikoga jer tako je to uveče u downtown-u. Bilo mi je drago kad smo ušli u lift koji nas je odveo do osmog sprata garaže gdje je Raov auto bio parkiran.

Kući sam stigao kada je kiša već dobro padala. Nera me je čekala s večerom jer smo se dogovorili da ćemo jesti kada se vratim. Imao sam par sati do odlaska na aerodrom da pokupim kćer koja je to popodne poletjela iz Los Angeles-a. Upalio sam televizor i okrenuo na CNN na kojem se odvijala beskrajna rasprava o Trump-u, aferama o seksualnim incidentima, Sjevernoj Koreji i miješanju Rusa u američke izbore. To su teme koje već danima zaokupljaju pažnju Amerikanaca i koje se teško mogu izbjeći. Zbog toga mi je bilo drago da sam se bar na sat-dva izvukao iz svakodnevice i susreo sa osobama koje su mi pomogle da moj život u izbjeglištvu bude, u najmanju ruku, podnošljiv, ako ne prijatan. Čovjek se osjeća bolje kada osjeti da svi ljudi nisu pokvareni i da postoje i oni kod kojih biti čovjek još uvjek ima neku vrijednost.