SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, November 15, 2017

S kumovima u Amsterdamu

Posjetu sinu, snahi i unukama u Nizozemskoj smo iskoristili da se sretnemo sa kumovima, nešto slično što smo uradili prilikom naše dvije zadnje posjete starom kontinentu. Prošli put smo prvo „svratili“ do njih u Norvešku a prije toga su oni „skoknuli“ do Dublin-a, gdje je bila naša „baza“.

Ovaj put sam za našu „bazu“ odabrao Haarlem, stari nizozemski grad u blizini Amsterdama. Rezervirao sam sobe za četiri dana, s namjerom da obiđemo još neka zanimljiva mjesta u državi u kojoj se ima šta vidjeti.


Sve je bilo isplanirano do detalja. Roosendaal (i naše unuke) smo ostavili iza sebe negdje oko 1:30 po podne u namjeri da Žiške dočekamo na aerodromu, odakle bi zajedno nastavili do Haarlem-a. Ali, i najbolji planovi ponekad ne vrijede puno. Dok smo kumove čekali na izlazu broj 2 (na koji su trebali izaći putnici iz Osla), oni su nam promakli kroz izlaz broj 1. I dok smo lutali aerodromom nadajući se da ćemo ih negdje ugledati, Nera se sjeti da u pomoć pozove nove tehnologije. Skype nam pomože da uspostavimo kontakt s Almom, našom kumicom, koja je mamu i tatu obavijestila da ih tražimo već duže vremena. I tako se kumovi ponovo nađoše na aerodromu, što je u našem slučaju već postala tradicija.

U naš hotel smo stigli u rano predvečerje i, nakon što smo se smjestili u sobe, ostade nam taman toliko vremena da odemo na večeru u obližnju piceriju koja je šire poznata kao mjesto gdje se može pojesti zaista odlična pica. U toploj prostoriji punoj gostiju iz cijelog svijeta, uz jelo i piće, ostasmo par sati u prijatnom razgovoru, kao što je to normalno kada se nađu stari prijatelji. Sutra nas je čekao put u Amsterdam, jer sam tako isplanirao. Vrijeme je trebalo biti promjenjivo, s povremenom kišom, pa mi se posjeta Amsterdamu činila logičnom: kupio sam karte za turistički brodić kojim smo mogli obilaziti grad i kad je kiša a jedna od opcija je bila i posjeta nekom od poznatih amsterdamskih muzeja u slučaju da nam kiša zaista pokvari sve druge planove.

Amsterdam smo već dosta dobro poznavali jer smo ga prešli uzduž i poprijeko prilikom naše prve posjete gradu koji godišnje privlači na milione turista iz cijelog svijeta. Bilo je to vidljivo odmah na glavnoj željezničkoj stanici koja je vrvila od putnika. Isti prizor smo zatekli i u ulici Damrak koja vodi od glavne željezničke stanice prema trgu Dam, koji je, na izvjestan način centar grada. Zaputili smo se u tom smjeru, bez nekog posebnog plana, jer je u ovom gradu zanimljivu na bilo koju stranu da okreneš.

Na trgu smo zatekli veliki ringišpil oko kojeg se vrtila masa svijeta. Nastavili smo lutati ulicama, onim uskim s mnoštvom trgovina a onda bi nastavili uz kanale koji presijecaju grad, prelazeći bezbrojne mostove i fotografišući tu i tamo, da se sačuva pokoja fotografija za uspomenu i sjećanje.
Iako vrijeme nije surađivalo (malo, malo bi zapadala kiša, ponekad jača), nismo se dali zbuniti. Šetali smo uz kanale, nadajući se da će se vrijeme proljepšati. Nakon duže šetnje odlučismo da popijemo kavu i pojedemo po kolač u jednoj bašti u blizini jednog od kanala. Kiša je postala dosadna ali nas to nije omelo da sjednemo u baštu, ispod „sucobrana“, nadajući se da će se vrijeme poboljšati.

Kako je kiša bila uporna, odlučili smo da uskočimo na turistički brodić i na taj način obiđemo grad.  Bila je to šansa za naše kumove da vide grad iz jedne druge perspektive, i usput nauče nešto o historiji glavnog grada Nizozemske.

Vožnja brodićem je bila interesantna a nakon povratka na mjesto odakle smo pošli, nastavili smo s obilaskom grada. Vrijeme je i dalje bilo promjenjivo, ponekad bi se čak pojavilo i sunce ali bi ga brzo sakrili oblaci. Međutim, to nam nije smetalo da uživamo u razgledanju grada koji je sačuvao svoju dušu usprkos činjenici da je prijetila opasnost da se, zbog načina na koji je većina njegovih objekata izgrađena, mnogi od njih uruše. Nizozemci nisu kao mi koji rušimo i ono što je teško srušiti samo da naudimo svojim neprijateljima. Primjer za to je ovaj naš zadnji rat kada su mnogi vjerski (a i drugi) objekti porušeni kako bi se izbrisali tragovi da su neki narodi živjeli na tom prostoru. Da su, kojim slučajem, Turci izgradili Kastel, vjerujem da bi i on bio srušen kao što je to bio slučaj sa džamijama u našem gradu. Pošto su ga izgradili Rimljani, koji trenutno nisu glavni neprijatelji onima koji sada vladaju našim gradom, (iako, po tvrdnjama nekih okorjelih nacionalista, ljubitelja raznih teorija zavjera, ni njima nisu čiste ruke), on se, čak, obnavlja.  

Vrijeme se ponovo počelo kvariti, kiša je ponovo počela i postajala sve dosadnija. Vrijeme je bilo da se nešto prezalogaji. Predložio sam jedan mali talijanski restoran u blizini glavnog traga u kojem smo jednom dobro jeli. Za njega smo se odlučili na nagovor vlasnika, starijeg čičice s brkovima, koji nas je nagovorio da svratimo kod njega, stojeći na vratima restorana koji je bio gotovo prazan. Ni ovaj put nismo pogriješili. Restoran je bio topao, ugodan, gdje smo, uz talijansku muziku, odlično večerali. I ovaj put smo vidjeli istog čičicu što je bila prilika da mu kažemo kako smo svratili kod njega jer smo prije tri godine kod njega dobro jeli pa smo ovaj put doveli i naše prijatelje. Bilo mu je drago to čuti jer je u Amsterdamu ogroman broje mjesta gdje se može jesti i konkurencija među ugostiteljima je velika. Na odlasku sam mu obećao da ćemo opet svratiti kod njega ako nas put nanese na ove strane.

Poslije večere smo se zaputili ka željezničkoj stanici. Bilo je vrijeme da se vratimo u hotel, da se odmorimo, jer smo cijeli dan šetali. Kišica je dosadno padala cijelim putem ali nam to nije smetalo. Tema za razgovor nije nedostajalo tako da smo uskoro stigli na peron odakle je išao naš voz. Na peronu, ovaj put, izuzetna gužva. Isti voz je vozio do aerodroma i uskoro je naš vagon bio pun k'o šibica. Bilo je to prvi put da nam se nešto tako desilo jer je u vozovima obično nema previše gužve i uvijek ima slobodnih sjedala. Srećom, izlazili smo na prvoj stanici odakle smo presjedali na autobus jer se dio pruge prema Haarlema taj dan  popravljao.

U hotel smo stigli već kad je dobro pala noć. I u Haarlemu je padala kišica pa smo odlučili da nikuda ne idemo. Pred nama su bila još dva dana hodanja i trebalo je prikupiti energije za nove izazove.






Labels: , ,

0 Comments:

Post a Comment

<< Home