SLIKE I DOGADJAJI: Vlissingen

Marina u Vlissingenu

Posjetu gradu Vlissingen na obali sjevernog mora su isplanirali snaha i sin. Kako se u Nizozemskoj najbrže putuje vozom, Sjeli smo na voz i relativno brzo stigli na odredište.

Od željezničke stanice do centra grada smo išli obalom. Trebalo nam je dobrih petnaestak minuta dok smo stigli do mjesta gdje se šetalište spušta prema glavnom trgu grada. Lijepo vrijeme je izvuklo raju na van (a Nizozemcima ni hladnoća ne smeta) pa su bašte restorana bile prilično pune. I mi smo odlučili da malo odmorimo i da se gušteramo uz kavu i kapućino, već kako je kome bilo po volji. Emina se, po običaju, odlučila za sladoled dok se Suada dobroćudno igrala u kolicima.

Putujem...

Od glavnog trga smo se zaputili prema gradskoj plaži. Nije to plaža kao što su to one naše na Jadranu ali se tokom ljeta na njoj nađe dosta ljubitelja sunčanja. Čak i na dan naše posjete, lijepo vrijeme i blizina mora, su privukli, većinom mlađe, da se izvale na pjesku i uživaju na suncu, usprkos vjetriću koji je stalno pirkao.

... a putujem i ja!

Emina se uskoro našla u pijesku. Svi pokušaji da se zadrži na betoniranom dijelu plaže nisu urodili plodom. Dido se, naravno, morao priključiti. Prvo je to bilo prosipanje pijeska kroz prste ruku a onda se pravila kula. Radilo se to uporno, bez obzira što se kula, malo, malo rušila. Dido je pomagao da se pijesak malo nabije, da se ne runi, a Emina je stalno dodavala novi. I nana je malo pomagala pa je unuka bila presretna. Trajalo bi to ko zna koliko dugo da mama i tata nisu rekli da je vrijeme da se ide nešto jesti. Bilo je tu i plača ali se na kraju našao način da se taj tako privlačni pijesak ostavi i zaputi nazad ka centru grada.

Na stanici u Vlissingenu

Vjetar je postajao sve jači i ponekad je čak bio neugodan. Žurili smo da nađemo pogodan restoran gdje bi svako mogao naći nešto za sebe. Ekipa se na kraju skrasila u jednom od restorana na glavnom trgu a onda se, već kad je padala noć, zaputila nazad do željezničke stanice.

Pošto smo htjeli stići na voz koji je polazio za nešto više od deset minuta, moralo se malo potrčati. I nije bilo problema. Dido nije trčao već godinama ali je držao korak s mlađima kao da mu nije skoro sedamdeset.

Marina u pozadini

Voz smo uhvatili i nakon tridesetak minuta stigli nazad u Roosendaal. Suada je u vozu zaspala a Emina nas je zabavljala. Putovanje vozom je za nju već dobro poznata stvar jer je s roditeljima, koristeći ovaj vid prevoza, obišla priličan dio Nizozemske. Tako je to u ovoj državi gdje su bicikli i željeznica glavni načina prevoza i dio su svakodnevice. Uvjetili smo se u to i narednih dana kada smo s kumovima obišli još par nizozemskih gradova koristeći, upravo željeznicu. A kod nas u Bosni voz koriste samo oni koji nemaju drugog izbora.Po povratku u stan, palo je kupanje, pa odlazak u krevet. Djeca su bila umorna i zaspala su brzo, bez gubitaka.

Idemo ka glavnom trgu

I buđenje slijedećeg jutra je kasnilo. Još jedan dan naše posjete Nizozemskoj je prošao a meni je kao uspomena ostalo par fotografije od kojih neke evo objavljujem. Kada smo krenuli, zaboravio sam kameru a baterija iPhona je bila gotovo potpuno potrođena pa su mnoge zanimljivosti, nažalost, ostale nezabilježene.