Avantura - nastavak

Aerodrom gotovo prazan

Stigli smo u Istambul. Avion je bio gotovo pun. Ništa od social distancing. Već na aerodromu u Washington-u smo primijetili da se mnogi od putnika ne pridržavaju preporuka vezanih za virus. Hoda se bez maski, ne vodi računa o rastojanju, ne slušaju se upustva preko razglasa. Nije nam to drago ali ništa tu ne možemo promijeniti.

Na eorodromu u Washington-u smo, prije ulasku u avion, predali dvije preostale torbe i dobili nove karte, samo do Istambula. Rekoše nam da sve torbe moramo pokupiti u Istambulu i da nam ne mogu dati karte do Zagreba. Karte za Zagreb ćemo morati pokupiti na checkin-u Turkish Airlines-a, par sati prije polaska aviona za Zagreb slijedećeg dana. Nismo zadovoljni zbog pomisli da ćemo morati vući četiri torbe po aerodromu, ne znajući gdje ćemo s njima. Službenik Turkish Airlines-a nam reče da torbe možemo ostaviti u boks na aerodromu ali to možemo uraditi tek nakon što prođemo pasošku kontrolu i carinu. Očigledno je da ćemo, ako tako bude, morati izvaditi turske vize kojih nemamo. Službenik na aerodromu u Washington-u nas uvjerava da vize možemo dobiti na aerodromu u Istambulu ali nas ni to ne oduševljava. Nismo planirali da se zadržavamo u Istambulu, posebno ne u ovoj situciji.

Let od Washington-a do Istambula je prošao brže nego smo se nadali. Iako nisam mogao oka sklopiti, niti sam gledao filmove, put mi nije izgledao tako dug. Jedino mi je u sjećanju ostala jako loša hrana. Kada sam prije dvije godine s istom kompanijom putovao nazad u USA, hrana je bila odlična. Čini mi se da nivo usluga kod sviju opada. Valjda nam je tako suđeno. Sjećam se, kada sam prvi put letio avionom, a bilo je to krajem sedamdesetih kada smo nas nekoliko inžinjera iz Profesionale putovali u London na obuka za računarski sistem Interdata, kako smo, pored odlične hrane, cugali viski I pivo. Sada si sretan ako ti ponude besplatnu vodu.

Iako su, prije samog slijetanja u Istambul-u, preko razglasa obavijestili da će za izlazak iz aviona prozivati putnike prema broju sjedišta, počinjući od onih najbliže izlazu, I upozoravali da ostali sjede dok ne budu prozvani, čim je avion stao, mnogi su ustali, počeli kupiti ručni prtljag, a nekolicina je odmah pohrlila ka izlazu. Stvorila se gužva. Od držanja rastojanja nije ostalo ni “d”. Bio je to još jedan pokazatelj koliko su mnogi neodgovorni I zbog čega se virus širi sve brže I brže.

Dutz  Free shop je u pravo smislu
riječi free

Novi aerodrom u Istambulu je ogroman. Dobro smo se nahodali dok sto stigli u dio u kojem se nalazi carinska kontrola. Kolona onih koji čekaju na kontrolu se otegao. Kažem Neri da stane u red a da ću se ja raspitati šta da radimo. Kao putnici u tranzitu, mi ne bi trebali prolaziti tu kontrolu. Neko mi reče da se 200-tinjak metara naprijed nalazi Tranzit kiosk Turkish Airlines-a. Na našu sreću, nije bilo gužve. Pozva me jedna od službenica I ja joj objasnim našu situaciju. Traži naše pasoše I rezervaciju od agencije. Dosta dugo tipka na kompjuteru, vrpolji se I na kraju poziva drugog muškara. Nešto mu objašnjava, on uzima naše pasoše I reče nam da odemo do drugog dijela kioska I da će tamo riješiti naš problem. Čekamo par minuta da dođemo na red. Službenik koji je dobio naše dokumente ponovo pokušava da nešto uradi na kompjutera I na kraju poziva onog koji nas je uputio kod njega. Pomalo postajemo nervozni. Ne znamo šta nas čeka. Nikako nam se ne ide kroz sve kontrole s koferima, a dobijanje vize nas uopće ne zanima.

Prvi službenik ponovo uzima naše dokumente I objašnjava nam da je u Pittsburgh-u napravljena greška, da će on to riješiti ali će mu trebati 15-tak minuta. Ljubazan je, moli nas da sačekamo, nudi nam vodu ako smo žedni. Zahvaljujemo, sretni da bi naš problem mogao biti riješen. Tražimo mjesto da sjednemo, da se malo odmorimo.

Čekamo skoro pola sata. Službenik se konačno pojavljuje, prilazi nam I objašnjava da je sve riješeno. Ne moramo podizati kofere, on je to organizirao i svi koferi će ići s nama u Zagreb. Daje nam nove boarding pass-ove. Znači, ni to ne moramo raditi. Pade nam kamen sa srca. „A šta je s noćenjem?“ pitam ga, znajući da nam prevoznik mora obezbijediti smještaj. Službenik se malo zbuni jer nije očekivao da ćemo ga to pitati. A prema propisu o pravima putnika, prevoznik nam mora obezbijediti spavanje, hranu, a još bi trebali dobiti i obeštećenje na osnovu toga što ćemo na odredište doći čitav dan kasnije.

Da, Turkish Airlines će nam obezbijediti hotel, reče službenik, ali to neće biti ovaj na aeodromu. Reče nam da moramo platiti za vize, proći kroz pasošku kontrolu i carinu, pa tek tada otići do drugog kioska kompanije na kojem će nam srediti spavanje. Bit će nam obezbijeđen i prevoz kombijem u kojem se vozi više ljudi. Zahvalismo se službeniku na pomoći i informacijama i odlučismo da ostanemo na aerodromu. Nismo se željeli izlagati dodatnim rizicima za vrijeme prevoza do hotela i nazad, uz to ne znajući u kojem hotelu ćemo biti smješteni. Hotel na aerodromu je potpuno nov, nalazi se u dijelu aerodroma u kojem su gate-ovi, dakle, ne moramo ići nikuda. Za hotel ćemo morati platiti sami jer je cijena noćenja vjerojatno viša nego u hotelima koje bi nam kompanija dala.

Osmjeh na licu govori sve

Rasterećeni problema s torbama prođosmo kroz security i zaputismo se prema hotelu. Brzo sredismo sve formalnosti, pokupismo ključ i odosmo u sobu. Konačno se možemo malo opustiti.

Nešto kasnije odosmo potražiti nešto za jesti. Već je kasno, u ogromnom prostoru aerodroma gotovo nema nikoga. Većina restorana ne radi. A u onih par otvorenih prodaju sendviče i prethodno pripremljena jela koja nam nisu izgledala privlačno. Jedva nađosmo jedan koji peče nekakve pite.

Srećom, nismo pogriješili. Pite su pekli pred nama i bili su ukusne. Uz gutljaj piva, dobro smo večerali. Sada smo već bili spremni za spavanje. Ipak odlučismo da malo prošetamo po ogromnom aerodromu po kojem se vrzmalo samo par osoba. Korona je, to je bilo očigledno, uzela sve pod svoje. Dokle će ovo trajati, nitko ne zna. Prosto je nevjerojatno kako nešto tako nevidljivo može promijeniti živote milijarde ljudi u cijelom svijetu. Protiv nje ne pomažu ni najmoćnija oružja.

Uz mnoštvo misli koje mi se vrte u glavi polako utonuh u san. Sutra nas čeka još jedan neizvestan dan...