Godisnjica, pura i otac Alex

Evo umalo zaboravih da je danas punih 12 godina kako stigosmo ovdje u Ameriku. Umalo zaboravih a imao bih toliko toga da napisem. Vjerojatno bih se toga sjetio narednih dana da u razgovoru s jednim americkim prijateljem kojeg smo pozvali naveceru ne dodjosmo do teme o nasem dolasku u Pittsburgh. Odjednom, film se poce odmotavati.

Sjetih se Mire Stefanca, mog prijatelja jos iz doba Usamljenih, koji nas doveze do mjesta (parking na autobuskom kolodvoru u Zagrebu) s kojeg nas je bus prevezao do Beca, potpisivanja papira (u autobusu) da cemo avionske karte platiti kada dobijemo posao u novoj domovini (nista nema dzabe), let od Beca do New Yorka, jurnjave s jednog aerodroma na drugi da bi uhvatili avion za Pittsburgh, koji je na kraju otkazan zbog loseg vremena.

U Pittsburgh konacno stigosmo oko 12 sati noci (nakon sto se vrijeme popravilo), ne znajuci sta nas ceka i ko nas ocekuje. Srecom, predstavnik naseg sponzora nas je cekao na aerodromu tako da smo se odmah ukrcali u SUV i uputili autoputom prema nasem odredistu. Djeca su odmah zaspala a ja sam pokusavao da odrzim kakvu-takvu konverzaciju s domacinom na mom skromnom engleskom.

Pitao smo se kuda to idemo u toplu, sparnu, julsku noc. Asfalt se jos isparavao poslije ljetnjeg pljuska, sve vise reklama i poslovnih prostora s obje strane autoputa su nagovjestavali da se priblizavamo Pittsburghu. Saznasmo da cemo biti smjesteni u kuci katolicke misije Consolata Missionaries u kojoj je u tom trenutku zivjelo pet katolickih svecenika. U tom trenutku mi to nije puno znacilo jer je umor cinio svoje: cekali smo samo da stignemo do odredista i da se docepamo kreveta.

Kroz razgovor, stigosmo do povelike kuce u jednoj od manje sigurnih cetvrti Pittsburgha. Nas vozac pozvoni nekoliko puta na glavna vrata i nakon manje stanke vrata nam otvori otac Alex, kako kasnije saznasmo, 'glava' ustanove.

Nakon kratkog pozdrava i upoznavanja, uputismo se na treci sprat u nase sobe. Onako umorni odmah popadasmo po krevetima, ali mi san nije dolazio na oci. Sve se jos uvijek cinilo kao da sanjam, nisam bio svjestan sta se u stvari dogadja. Razmisljao sam kako ce to izgledati kada se sutra probudimo u ovoj dalekoj zemlji na ovom, za nas neobicnom mjestu: sta uraditi, kako se ponasati? Kako cemo se snaci u okruzenju pet svecenika, kako ce nasa djeca reagirati na sve to?

Ujutro se probudismo i, nakon sto smo malo dosli sebi, uputismo se u prizemlje. U kuhinji nas je docekao otac Alex s osmjehom na licu i odmah nam bi lakse. Tu su vec bili jos neki od svecenika i odmah je poceo prijateljski razgovor. Led je probijen, lakse se disalo. Razgovor skrenu na dorucak i kad Nera slucajno spazi kukuruzno brasno, problem je bio rijesen. Caskom se zakuhala pura tako da smo nas dolazak u novi svijet zapoceli u velikom stilu. Otac Alex se obradovao puri (podsjeti ga to na njegov rodni kraj) i nakon toga smo je pripremali mnogo puta.

O ovom prvom danu bi se moglo pisati u nedogleda ali ostavimo to za neku drugu priliku. Otac Alex, porijeklom Italijan, nam je od tog prvog trenutka postao prijatelj i tako ce to ostati zauvijek. Bilo je to ono pravo, iskreno prijateljstvo, koje se moze na prvi pogled osjetiti. Nikada necu zaboraviti sve one dane provedene u toj ustanovi, nasih ruckova i vecera, casa vina u dvoristu uvece nakon jela, cigareta koje su samo Nera i on pusili, razgovora o starim krajevima (i nasim i njegovim), pomoci oko preseljenja u nas prvi stan...

Na jednoj od rijetkih fotografija koje posjedujem, uhvatih oca Alexa kako se sali na Sanjin racun na jednoj od zabava koje je priredio godinu dana nakon naseg dolaska a na kojoj je okupio jos nekoliko bosanskih izbjeglica koje su prvi dom nasle u njegovoj ustanovi.

Otac Alex je sada negdje u Keniji gdje pomaze siromasnim i bolesnim, veze su se pokidale, ali mi jos uvijek subotom ujutro za dorucak jedemo puru.