SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, July 21, 2006

Djede Kecmanovica 27

Sanja i Dunja, najbolje kolegice, na stepenicama zgrade u V. Dj. Kecmanovica 27 (cudno, i onda i sada ime nepromijenjeno, mora da je Djedo bio politicki pogodna licnost i nekad i danas!). Godina, predpostavljam 1988-89. Isle u isti razred, igrale se zajedno, bile nerazdvojne. Dani bili bezbrizni, djeciji, uvijek bi se nasla nakakva zabava iako na Starcevici, u nasem dijelu naselja, koje je kao i vecina drugih bila vise velika spavaonica, bez nekih dodatnih sadrzaja, nije bilo djecijih igralista ili uredjenog prostora na kojem bi se djeca mogla zabaviti.

Trajalo je to bezbrizno druzene sve negdje do 91. godine, kada je sjeme nacionalizma naslo plodno tlo na onim nasim prostorima. Skola je postala instrument zavodjenja omladine, narocino onih najmladjih, koji nisu mogli razumjeti sta je istina a sta laz. Crkva je uplele svoje prste, vjeronauk uveden kao nastavni predmet a jadna, nevina djeca tjerana da se nacionalno opredjeljuju. Sjecam se placa i prepirke kada su se najbolje kolegice morale izjasniti sta su. Biti covjek nije bilo dozvoljeno. Kako tada, tako i danas.

Druzenje je nastavljeno sve do 93., istina zadnjih par godina u strahu sta nosi sutra. Konacno jednog dana dosao je dan rastanka. Sanja je s familijom napustila Banjaluku i, nakon izbjeglicke godine u Zagrebu, stigla u Ameriku. Dunja je ostala u Banjaluci. Djecije igre zauvijek prekinute, veze se pokidale, trebalo se prilagodjavati novoj sredini.

Jednog dana, cini mi se 97. godine, stize vijest da su Vujinici stigli u Connecticut. Bili smo sretni i prvu priliku smo iskoristili za posjetu. Dunja i Sanja su konacno imale priliku da se ponovo sretnu ali sada su to vec bile djevojcice i igre im vise nisu bile interesantne.

Godina je 2006. Dunja i Sanja slijedece skolske godine zavrsavaju fakultete: Dunja studira arhitekturu u Bostonu a Sanja 'Sports Management' (sta god da to znaci) na Floridi. Jesenji semestar Dunja ce provesti u Berlinu a Sanja u Rimu. Vec je pao dogovor da se vide na par dana u Rimu i da se provedu kao nekad u starim danima. Rat je uspio nepovratno unistiti Bosnu kakve se mi sjecamo ali jedno prijateljstvo je izdrzalo sva iskusenja.

1 Comments:

Anonymous cadjo said...

Cika Coe,
Vratio si me u prosla vremena.
Vremena lijepog i ruznog.
Ovu fotografiju vidim prvi put, znam da je nastala u nasim dosta sretnim godinama.
Svako dobro svim Blogerima.
Cadjo.

Friday, 21 July, 2006  

Post a Comment

<< Home