Banjaluka

Raduje me svaki komentar koji stigne jer je to dokaz da postoje neki koje zanima o čemu mi to pričamo a još mi je draže kada me iznenadi prilog kao što se to desilo ovaj put. Kratkim emailom mi je javio Zlatko Pregl za koji je zakačio svoju predivnu pjesmu o Banjaluci. Nadam se da je ovo samo početak jedne lijepe suradnje.

Raduje me što me se i danas sjećaju "moji glumci" iz Nušićeve "Autobiografije". Za prvi kontakt šaljem vam svoju jednu pjesmu. Puno pozdrava iz Švedske. ZFP

BANJALUKA

Ljepotice,

Ljubavi moja.

Evo me danas, kako nakon stotinu godina,

dolazim Tebi u ophode,

u ašikluk, s podarkom.

Evo me nakon duga vremana

da Te ponovo vidim u sebi duboko zapamćenu.

Evo, gdje gorim od želje nova dodira,

Milena moja,

i strepim od duga čekanja i ljudske nemoći.

Evo me gdje drhtim zbog skorog viđenja,

kao nekad,

dok si me krila u svojim tajnama.

Dah mi zastaje, evo, od blaga straha

i dječija nespokoja…

A Ti,

što li me dočekuješ tako tužna i nemirna,

Ljepotice moja?

Što si baš danas,

u ovo svečano jutro

odjevena u vizantijski plavo?

Pa gdje su Ti one Tvoje haljinke

od lišća i lipova cvijeta kestenove boje?

Ko li Ti je to nagrdio ljepotu, Ljepoto moja?

Ko unakazio, Srećo!

Zašto si tako o pasu utegnuta bogomoljama

i teškim zvonima

i zašto mi, Dušo, baš danas mirišeš na tamjan,

kao da Te, bože mi oprosti, sahranjuju živu?

Đe su Ti, bolan, nanule?

I đe Ti je onaj tvoj miris od bilja

i mlake vode po kojima sam te razaznavao od drugih?

Zašto li Ti u očima ne vidim kupatila,

vrela ljekovita.

Što li si mi, Zlato, nakinđurena tako,

kad dobro znaš da Te volim imati sirotu...?

Lažu li Te još uvijek tvoji pjesnici

i knjigo-sastavljači!

Uvjeravaju li te Žuborima i Temzama

da ti je Ljepota sazdana nezaboravom?

Ma prozirna su ta slova njihova

i tinta pri umaku.

Laž je, misle oni, u stihu prostranija i jača.

A Ti,

neprevarena, bosonaga,

znala si sa mnom trčati niz rijeku.

Vruć somun smo jeli otkinut na pola.

Vjetar s mora njihao je tada jasenje i vrbe

dok smo mi se držali za ruke

i bili jedno…

O koliko sam Te tada volio,

da samo znaš!

I kako si me voljela

u onoj večeri spuštenoj na Vrbas,

u rukavcima gdje se tajno sašaptavaju čamci.

Tamo,

neodjevena,

preplanula od sunca,

lagana kao neostvaren san,

izranjala si mi iz Zelenca, okupana,

okvašena, očišćena.

Kapi su se vrbaske zlatile na Tvome licu i oblim ramenima.

Virovi nemarno talasali kosu Tvoju kao meni dušu.

Breze se nadnosile nad Tvoja bedra i ovoje.

A ja, nejačak i skrit u polumraku kastelova zida,

sav uplašen kao sada, naježen, ustrašen;

drhtao sam djetinje od neizvjesna straha

i neke daleke slutnje,

Gdje sad da popijem šabeso

dok Tebe čekam na basamku?

Pivo, Lokum? Salep..Bozu .

Gdje da Ti sročim pjesmu,

pijanu laž da Ti kažem?

Gdje da se zbog tvoje ljubavi potučem,

a poslije zbog iste da patim?

Gdje su Ti sada te tvoje Safikade

koje u njedrima nose topovsku đjulad

kojim svakog dana otkucavaju podne!

Što Ti na ruci nema sahat-kule, srećo moja rana!

Da bilom NJIHOVE  kazaljke pomjeramo

i vrijeme IM prolazno odbrojavamo..

Ništa mi ne znače te tvoje raskoši kojima se dičiš,

jer dobro znaš da te volim imati sirotu.

O ko li te je to baš danas nagdrio,

Rano moja ljuta.

Ko te to rasplakao, Dušo?

Da li više ovi koji su amo došli, nepozvani,

ili mi kojih ovdje već odavno nema.

Čije su Ti rane dublje,

Milena moja?

Srećo moja prijeka!

(ZFP, Flemingsberg,  Svedska, 20.04.2010)