Od Banjaluke do Holandije
 |
| Ukradeno s Interneta |
Ukrcavanje
se odvija relativno brzo, nema galame, nema buke, sve je u nekakvoj tišini s
obzirom da je u autobusima oko 400 osoba. Oko 9
sati krećemo prema Bosanskoj Gradišci. Pred Savskim mostom kolona staje, dolazi
naredba da svi trebaju izaći i iznijeti prtljag. Kontrola…kako lična…tako i
svih stvari. Dolazimo na red, ja sve vadim, momci zagledaju, prevrću…..otvaraju
jednu kesicu u kojoj su trake Bijelog Dugmeta, Crvene Jabuke, Mata Harija … ne
mnogo. Davor je ponio da ima za uspomenu. Jedan od “controlora” uzima sve i
baca u otvoreni kontejner. Kaže: To se ne može ponijeti !
Davor
plače, ja ga tješim, šapćem mu da ćemo u Zagrebu kupiti druge, nove. Da li je
shvatio, ne znam ali i to je prošlo. Oko 5 sati poslije podne prelazimo Savu. Vidimo
“plave kapice”. Prate nas do Okučana gdje se svi ukrcavamo u voz za Zagreb. Na
kolodvoru u Zagrebu smo oko 9 sati, upaljena svjetla, zuje auta na sve strane,
tramvaji, mnogo, mnogo ‘’raje’’. Vidi se i osjeća na sve strane pritisak iz Bosne.
Pošto smo u Banjaluci već oko 2 godine živjeli bez struje, još uvijek
osjećam Davora koji se ‘’prijepio’’ uz mene i pita : Tata sta je ovo? To nikada neću zaboraviti.
Ali kada pomislim na Sarajevo ili slično, imali smo sreće, rat je,
ludulo bez granica.
Prema informacijama koje smo imali, planirali smo sutradan putovanje
produžiti za Norvešku.
Medjutim, to isto veče letovi za Norvešku su stopirani tako da smo se
našli u ‘’vakumu’’. Gdje dalje,
Kako, na koji način ???
To veče odlazimo kod kume i kuma koji su stanovali na, čini mi se, Pantovčaku, adresu više ne znam.
Kod njih smo bili par dana, svaki dan smo bili u potrazi, gdje i kako dalje. U
medjuvremenu, moj stric, koji je živio u Zagrebu, pronalazi nam jedan stan na
Trešnjevci gdje prelazimo, ne znajući
koliko ćemo ostati. Po Zagrebu srećemo
mnoge iz Banjaluke. Samo se priča o tome, kako i gdje dalje ??
I
napokon se ukazuje svijetlost na kraju tunela. Vijest. Preko ‘’veze’’ mogu se kupiti vize za
Njemačku a dalje… kako se snadješ.
Kažu… granica nema, dalje možeš putovati, tražiti azil gdje hoćeš. Mi želimo što prije dalje te tako i postupamo. Kupujemo vize za Njemačku, dobijemo
pasoše nazad, otvaram ih i gledam, piše : turistička viza, važi mjesec
dana. Kakav paradoks, ili rubrika
vjerovali ili ne … Iz rata mi idemo za Njemačku s turističkom vizom na mjesec
dana. Vadimo karte za autobus, pravac
Diseldorf.
S
nama, to veče, istim autobusom i istim ‘’vezama’’ putuje još jedna porodica, imaju sina koji je Davorov vršnjak, 5 godina. Poznajemo se, pa je tako lakes a imamo i istu
‘’VEZU”. Krajnje odredište je naša sadasnja HOLANDIJA. Dolazimo na granicu Austrije. Kontrola
pasoša. Svi smo malo napeti.
Imamo pasoše od zemlje gdje je rat, turističke vize, da li vize vaze ili ne, ne znamo. Kontrola prolazi
brzo.
Vracaju nam pasoše. Poslije dvije sedmice života u Zagrebu, prvi
puta… olakšanje, idemo dalje, nema više kontrola. Trazićemo azil o kome nemamo
pojima. Ko’ telad. Bar ja sam se tako osjećao.
Ali, najjača misao je: Imamo Davora i moramo sve uraditi da odrasta u
nazovi…normalnim uslovima.
Sutradan,
13 oktobra , predveče stižemo u Diseldorf. Prema ‘’uputama VEZE’’ prelazimo na lokalni voz
Diseldorf - Krefeld. Krefeld je malo selo na samoj granici Njemačke i Holandije,
gdje prema dogovoru VEZA čeka na nas.
Oko 8 sati uvece stižemo u
Krefeld. Mala stanica. Iz voza izlazimo samo mi i naši prijatelji. Četvoro
odraslih i dvoje djece. Izbacujemo torbe. Nigdje nikoga. Duva lagano vjetar.
Stojimo i čekamo.
Stanica zatvorena, ravnica, nigdje kuća, pustara. Prodjemo ispred
stanice, vidimo mali parking i stoji jedno auto, Wolkswagen -Polo. Gdje je naša VEZA? Čekaćemo. Odjednom čujemo naš jezik: Gdje ste
Banjalučani?, dobro došli itd. VEZA je malo pravila šalu, sakrila se i gledala našu reakciju.
U to vrijeme, poslije svega nam je trebalo malo humora i šale a VEZA je bila
baš takva osoba.
I sada možete misliti kako ide prevoz za Holandiju: Wolkswagen - Polo u koji se
ukrcava 5 odraslih, dvoje djece, a na prtljažniku krova, 4 velike, ogromne
ručni-rad torbe. Sve mimo propisa,
bojimo se ponovo kontrole i policije, medjutim naš domaćin kaže: Sjedaj i ne
brini, idemo sporednim putevima a ovdje policije
nema dok ne napraviš neko ‘’sranje’’.
Tako je i bilo. Poslije 1-2 sata vožnje stignemo u Oosterhout, gdje je
domaćin stanovao sa suprugom i dvoje djece već pune 3 godine. Tu prespavamo ‘’a
kuća nije tijesna ako čeljad nisu bijesna’’… kaže domaćin. Svaka mu čast i
zahvalan sam mu čitav život.
Sutradan,
odemo u policiju prijaviti se i tražiti azil a oni nas upute u jedan, tek
novootvoreni centar za izbjeglice u selu Gilze-Rijn, desetak kilometara prema
Bredi.
Prema
dokumentima naš dolazak i boravak u Holandiji se vodi od 13-og oktobra 1993.
Centar
se nalazio u blizini sela, u šumi, gdje je prije bila vojna baza. Mi smo bili
jedni od prvih koji su se
prijavili a u roku sedam dana sve je bilo puno… 1.500 osoba !!!!!
Izbjeglice iz Bosne, Somalije, Arapskih zemalja, iz Afrike… više i ne znam koje zemlje, iz Albanije, sa
Kosova itd.
Vi,
koji ste otišli za Ameriku i Kanadu sigurno ne znate šta je traženje azila i život u azil-centru ??
Na primjer, u svim WC-ima i kupatilima šeme i slike kao uputstvo za
upotrebu. Mnogi iz Afričkih zemalja dolaskom u Evropu prvi puta se susreću s WC-om. Sve je to život, ali ja ih ne
krivim za to. Običan čovjek je samo to,
i ništa više.
Medjutim i u tim centrima svako sebi nadje društvo, ko’ kome odgovara s
njim se i druži. I tako smo
‘’upali’’ u azil-proceduru.
U februaru 1994. nas premještaju
u Den Bosch a mjesec dana kasnije selimo na otok
Terschelling. U Den Boschu smo dobili status a na otoku smo bili u proceduri čekanja
za stan.
Na
tom prelijepom holandskom otoku prvi puta živimo ‘’normalno’’. U malom motelu
na sjevernoj strani otoka, u 12 apartmana je živjelo 12 porodica. Tu smo se
zadržali skoro pola godine. Davor je posao u školu, naučio voziti bicikl (veoma
važno), tu smo upoznali malo bolje volontere koji su nam pomagali da sto brže
upoznamo kako-šta-gdje ??? Vremena je
bilo na pretek i moj prvi volonterski rad počinje na otoku Terschelling ali o
tome drugi puta.
Naši
najbolji prijatelji Holandjani su i dan danas iz tog perioda kada smo ih
upoznali dolaskom na otok. Ali i o njima ću da pišem jednom drugom prilikom.
Na
otoku stupam u vezu s jednom nastavnicom fizičkog vaspitanja. Kroz priču sam joj spomenuo da sam se u
mladosti bavio rukometom koji je u Holandiji, mi bi rekli druga liga u
rangiranju sportova.
U
augustu dobijemo ponudu da selimo za Emmen, gdje i sada zivimo, vec 21 godinu. Usput saznajem da je to malo
mjesto (70.000 stanovnika) ali jedno od tri u Holandiji gdje je rukomet najjači
i najmasovnoji. Tako je nekako sport bio i put-vodilja gdje ćemo ovdje živjeti.
Početkom
septembra 1994. godine selimo za Emmen gdje Davor nastavlja sa školom. Odvodim
ga odmah i u rukometni klub gdje počinje trenirati.
Dali
su nam i stan na korištenje, odlazimo u opštinu gdje nam daju novac (kredit) za
opremanje stana,
ali
je tako proračunato da možeš sve kupiti, sve osnovne stvari za život ali ne u
skupim prodavnicama.
Prvo
smo obavili krecenje i farbanje (gdje je potrebno), na spratu u sobama stavili
itison a u prizemlju su već bile
postavljene pločice (od pluta) 30x30 i još lakirane, tako da tu nismo
investirali.
I
sada se sjećam da smo za taj novac kupili: krevet za dvoje sa dušecima, Davoru
krevet s dušekom,
posteljine,
prekrivače, sto + četiri stolice u trpezariji, štednjak s rernom na struju (kuvanje
na plin koji je razveden po svim stanovima i za grijanje), frižider s dijelom
za duboko zamrzavanje, mašinu za pranje veša, TV, peglu, sto za peglanje, Davoru bicikl, ja za
sebe kupujem polovan, dvokrilni ormar za
Davora a trokrilni za našu sobu. U Holandiji u svakom mjestu imate prodavnice,
kako reći, gdje se prodaje roba iz druge ruke, polovna. Odlazim tamo i kupujem za dnevni boravak,
trosjed s niskim stolom, i jedan mali niski ormarić na kome je stajao TV.
Uglavnom
sve što je trebalo mogli smo da kupimo. Tako smo počeli. Kredit koji smo
dobili, bio je bez kamate,
a vraćali smo ga mjesečnim ratama. Sjećam se da smo poslije par godina
dobili obavijest od opštine da, pošto uredeno vraćamo kredit…ostatak od 30-40%
nam otpisuju. A i moja logika je bila, da ako ziviš pošteno, negdje ti se mora
vratiti.
Po završetku svih radova u posjetu nam dolaze Jan i Tineke s Terschellinga. Pošto sam ja i tamo radio volonterski, popravljao, farbao i
slično Jan mi donosi na poklon kojekakvog alata, bor-mašinu, mašinicu za
rezanje, klip-klap sto... uglavnom sve da možeš štošta praviti sam. U jesen iste godine. po sistemu ‘’uradi sam’’ pravim sve ostale
potrebne sitnice po stanu: Davoru radni sto, ormariž i police za knjige,
dodatak za kompjuter i štampač, u predsoblju vješalice i ormarić za cipele.
Holandiju ne bih želio idealizirati, ali živeći ovdje vec 22
godine nekako sam sve prihvatio bez problema jer su mnoge stvari uredjene po
‘’mjeri čovjeka’’. Ljubav prema Holandiji se rodila i ostaje.
Ono što posebno cijenim ovdje… to je kako je uredjen PORESKI SISTEM. To je nešto što je
neprikosnoveno, tko ne plati porez … taj je
je.. mačku mater (našim ‘’književnim’’
rečeno).
Sigurno
stoji komentar da je jedna država jaka koliko joj je jak poreski sistem !!
Priča
je kratka, malo suhoparna, možda dosadna, ali kada pročitate možete
uporediti sa svojim uspomenama na
tadašnja ‘’putovanja’’.
Ali
bez obzira gdje je tko, pozivam vas u ovu
zemlju ravnica, tulipana, klompi (tradicionalna drvena
obuća,
vjetrenjača, kanala... i futbala iako
ne idemo na EK slijedece godine.
Naravno
pite i baklave (novi holandski proizvodi… haha… ha… ha ) možete uvijek naći na
adresi : H.de Langestraat 22, 7815 EE, Emmen (telefon 0591-675017)
Dobro došli,
pozdrav svima !!!!!!! Sega
Labels: holandija, ratna sjecanja, sega
posted by co | 9:53 AM
7 Comments:
Sega se opoštenio i održao svoje obećanje. Prilog o njegovom „puteševstviju“ od Banjaluke do Holandije je pred nama. Veoma interesantna priča koja čini kolaž naših sudbina početkom devedesetih kada su mnogi tražili izlaz iz pakla grada koji je od lijepog mjesta za život gotovo preko noći postao najveći logor u Evropi oko kojeg je razvučena nevidljiva žica koja je gužila život u njemu. Svi smo mi tražili izlaz iz tog logora, nadajući se da ćemo negdje daleko od njega naći neke nove komšiluke u kojima ćemo ponovo moći živjeti slobodno kao prje.
Čitajući Segin prilog shvatio sam da su on i njegovi iz grada izišli nedugo poslije nas. Čak smo u Zagrebu bili u isto vrijeme ali se nismo sreli na njegovim ulicama. I mi smo pokušavali da odemo u neku od Evropskih zemalja ali su posjete ambasadama bile bezuspješne. O vizama nismo znali ništa. Čak nisam siguran da bi se upustili u sličnu avanturu i da smo znali da „preko veze“ možemo dobiti vizu. A i posao koji sam dobio u Zagrebu je uticao na naše naredne korake. Tako smo završili preko velike bare, u zemlji koja me nikada nije privlačila. Srećom, sve se završilo dobro i nakon dvadesetak godina ne mogu se požaliti na sudbinu jer je sve moglo ispasti mnogo gore. O tome će biti riječi uskoro, za par dana.
A Segu držim za riječ i očekujem nove priloge koji će baciti više svjetla na živote prognanih iz našeg grada. Znam da bi i drugi mogli dati svoj doprinos samo se još uvijek nemaju hrabrosti da se oglase. A trebali bi. Mnogo je toga što kroz šta smo prošli a da toga gotovo da nismo ni svjesni.
Dragi Sega,
ovo nije ni suhoparna, ni dosadna priča.
Ovo je životna priča.
Vraća me u te dane, u august 1992., uspoređujem i pitam se znate li kroz što smo mi prolazili u Hrvatskoj, punoj izbjeglica, siromašnoj, razorenoj, s visokom nezaposlenosti i u RATU?
Može li se to usporediti s Holandijom ili bilo kojom državom na zapadu?
Bili smo na svome, ali jeli ona zaista bila naša?
Imali smo jedino stan, u njemu ono što su ostavili, a nisu mogli prodati jer nije vrijedilo, stanari s kojima smo mijenjali stan. Bili smo bez ikakvih prihoda, bez ikakve pomoći države.
Rođaci i poznanici ne pitaju treba li nam što, živimo od pomoći Miljenkovih i mojih roditelja, te Miljenkove sestre, svi umirovljenici, opterećeni mišlju koliko oni dugo to mogu izdržati?
Stan konstanto pun izbjeglica. Živimo u strahu da ćemo gladovati i strahu da nećemo uspjeti naći posao.
Sin, izbjeglica u Švedskoj od maja 92. i nismo ga željeli opterećivati našim brigama, imao je previše svojih.
Imala sam sreću, za tri mjeseca sam dobila dobar posao i bilo je lakše, ali nikako dobro u okruženju u kojem smo bili.
I danas živimo skromno, snalazimo se, bogati smo duhom, znanjem i znamo si pomoći i u skromnosti.
A putovanje do Zagreba, posebna je i teška priča, možda ju jednom i napišem.
Pozdrav, Nataša
Meni pokipi juha od gljiva. Stavila na sporet i pocela citati Segin prilog. Juha se mora miješati, a ja se zacitala.Sigurno je, da je prica bila suhoparna i nezanimljiva moja bi juha bila u količini kojoj je trebala biti.
Posebno mi je drago sto si ovaj prilog odlučio napisati sada kada mi ovde gledajuci izbjeglice iz Sirije i ostalih zemalja, svakodnevno preživljavamo traume i sokove gledajuci muke i patnje zena, djece, staraca i mladih oba pola.
I oni su nekad zivjeli i bolje od nas na Balkanu u posljednjih 20 godina. Enisa je u svom prilogu poslala apsolutno tacno sve o Siriji.
Upravo si lijepo opisao svoju ljubav prema novoj domovini.
Vice i ja uvijek sa ponosom kazemo da smo sretni ljudi jer imamo tri domovine. U Holandiji su rodjena dva nasa unuka a snaha Engleskinja Koja je nesto najbolje sto nam se desilo, je izabrala naseg Zlatka.
Razmisljam o njemu, o Coovoj Snahi i tvojoj Sega, te o Dubravnikom zetu, i ponosna sam sto smo ih odgojili da budu djeca svijeta a ne da ih ovdje potcjenjuju razni idioti koji svojoj djeci zabranjuju i ljubav sa svojim zemljacima samo ako nisu iste religije,
Voljela bi da se nasi ljudi javljaju sa iskustvima slicnim našima.
Pozdrav Saima
Dragi moji i postovani blogeri mislim da je to kao i kod vas, kada nesto pises mislis da je dovoljno ili prica zavrsena ali poslije par komentara, vidis da se moze pisati jos u nekoliko nastavaka.
Cou sam obecao da cu se javljati jer otkako neradim sve bolje organizujem dnevni i "nocni" zivot (pisem samo u sitne sate).
Postovana Natasa,nije nam nepoznato kako su prosli svi oni koji su otisli u Hrvatsku i ostali tamo, uglavnom smo svi morali startati u zivotu dva puta (od nule) a to nije nimalo lako, zivot je isuvise kratak.
Mislim da me razumijete sta kazem.
Medjutim, ono sto bih htio napomenuti
to je : svi vi koji ste poslali svoju mladu djecu u svijet....ja vam se divim i svaka vam cast. Ja ne znam kako bih to podnio (u ona luda vremena) ??? ali po dosadasnjem iskustvu mislim da je dobro sto ste ih
"gurnuli" u svijet.
Posto se mi ovdje poznajemo s ljudima,
ja cu reci iz citavog svijeta ja cu vam jednom prilikom pisati kakva je razlika izmedju nas iz ex-Juge i svih
ostalih. Kako ja gledam na sve to.
Postovana Saima, i ja se ponosim sa svom nasom djecom jer mislim da ce citavog zivota biti najbolji ambasadori zemlje iz koje su otisli (mjesto rodjenja u pasosima).
Pozdrav svima !
Sega
Dragi Sega,
moglo bi se reci da citaoci i saradnici ovog bloga imaju taj zajednicki nazivnik da su se uputili u nepoznato, dozivjeli dosta neprijatnosti, straha, a neki vjerovatno bili zrtve nasilja na prelazima, a i prije prelaza. Zanimlijiva je ta filozofija zivota i razne ljestvice vrijednosti na raznim stranama svijeta.Tamo gdje smo mi odrasli i kako smo odgojeni, spasti na nulu iz bilo kojih razloga bilo je tragicno. Posebno kad covjek padne nekom svojom krivicom. Medjutim ovdje, na americkoj strani to se ne vidi kao tragedija. Ja sam pisala o nasim pocecima kad se biljezilo 15 godina u Kanadi. Trazenje posla, uzaludno kucanje na vrata, i kad sam napokon dobila posao u odjeljenju gdje i sad radim, menadzer bi razgovarao sa mnom, pitao kako smo tamo zivjeli. Ja bi mu rekla da smo zivjeli lijepo, pristojno, nismo bili bogati ali nije bilo puno drugacije nego u Kanadi naprimjer. I onda bi zakukala: eto vidite sada moramo poceti sve od prave, velike nule. A on bi rekao: pa sta, ovdje ljudi pocinju od nule nekoliko puta u zivotu. I meni se to desilo vise nego jedanput. Vazno je krenuti naprijed i ne misliti puno o tome sta je bilo.
Takvo gledanje na svijet je ovom covjeku spasilo zivot. Zivi vec tri godine sa presadjenim plucima, odbrojavao je dane kad se priblizio kraju na tri mjeseca i bio je sedamnaesti na redu za transplantaciju pluca u Montrealu. Dobro je znao da su mu sanse 50/50 da se nadju pluca za njega, 50/50 da dodje na vrh liste, 50/50 da se probudi poslije operacije. Ali 50 % je ipak visoka vjerovatnoca, ako se gleda cisto matematicki. Tako da se on uhvatio za to i uspio.
Tvoja prica se cita sa zanimanjem, jedan od razloga je sto je to stvarni zivot, licnosti i mjesta nisu izmisljeni.
Poslije svega imas pravo da uzivas pricajuci o svom putu i gledajuci divna dva momka, za koje se moze reci da imaju za njih cijeli svijet otvoren kao na dlanu.
Puno toplih pozdrava od Dubravke
Citajuci sve ove zivotne komentare covjek se upita kako bi se zivjelo u BL da nije bilo rata. Da li bi to bila pomalo dosadna koloecina ili bi ljudi bili zahvalni za zivot kakav imaju (ne mislim na materijalno) i na sve prednosti predratnog zivota u Bosni a narocito u BL.
Segicu moj, sjecam se k'o danas kada smo vas ispratili na Autobusnom kolodvoru. Tisina i tuga. Tu i tamo smo se znali nasaliti da djeca ne vide kakvi smo. Poslije toliko godina prisnog druzenja odlazite u nepoznato neznajuci kada cemo se ponovo vidjeti. I nismo do danasnjeg dana. A proslo je 20 godina. Davor bio ko pahuljica a znao je sve pjesme Hari Mata Harija i da mu oduzmu kasete, vase uspomene.... Presretni smo bili kada smo culi da ste stigli na odrediste. Ostalo je iza nas, kada se nadjemo trebace nam dani da svo to vrijeme vratimo natrag.
Najljepse je to da je vas Davor dobio brata u Holandiji, koga zeljno cekamo upoznati, zavrsio Medicinski Fakultet u rekordnom roku i sada specijalizira Internu medicinu. Ima li ista ljepse za roditelje. Eto i ti si dosao do svoje zasluzene penzije i to su lijepe stvari koje cemo pamtiti.
A stan u kome ste bili kod nas nije bio na Pantovcaku nego na Salati u Vocarskoj ulici relativno blizu Kvatrica i Vlaske. Tu smo bili podstanari u privatnoj kuci i sjecam se da smo docekali i ispratili mnoge na njihovom putu dalje. Kada bi neko sa djecom dosao usutkivali smo djecu jer su se gazde bunile i strahovali smo da nam ne daju otkaz a novi stan je bilo jako tesko naci u ona vremena. Srecom nije se to desilo pa smo sretni da smo bar malo pomogli drugima da nadju svoj spas dalje.
Izet
Post a Comment
<< Home