Stalaža

U prošlu subotu najaviše prvi ovogodišnji mraz što je za nas bio znak da je vrijeme da se saksije s cvijećem unesu u garažu iako znamo da će nakon par dana ponovo zatopliti. U garaži, u kojoj se, pored Nerine Elantre, nalazi puno drugih stvari, potrebnih i nepotrebnih, treba  napraviti mjesta da se saksije smjeste.

Ove godine sam odlučio da mali stolarski stol, koji sam kupio par mjeseci nakon našeg useljenja u kuću, premjestim u šupu na brdašcu jer ga već par godina gotovo ne koristim. Tako ću u garaži dobiti dosta slobodnog mjesta za cvijeće koje se tokom zime mora zalijevati a istovremeno će mi biti lakše da svoje stolarske radove obavljam na stolu koji lako mogu izvuću u prostor ispred šupe. Zadnjih par godina umjesto stola koristim betonski zidić iza šupe i snalazim se na razne načine. Cijelo ljeto je prošlo a stol nisam prebacio u šupu. Sada je šansa, cvijeće se mora unijeti i ako stol ne prebacim sada ko zna da li ću ikad.

Nera pristade da stol prebacimo i nakon desetak minuta, uz dosta napora, ubacismo ga u šupu koja je već bila prilično puna.

 „Gdje ćeš ga postaviti?, šupa je prepuna“, reče Nera.
„Izbacit ću stalažu“, odgovorih, pokazujući na staru stalažu s dvije police na kojoj sam držao nešto alata i još neke stvari.
„Je li to stalaža koju smo dobili kada smo se uselili u stan u 820 Capital Drive? Nećeš je valjda izbaciti! Pa ona je dio naše historije ovdje!?“, nastavi Nera, gledajući staru stalažu koja je stojala prislonjena uz zid šupe s desne strane vrata.

Ove njene riječi me vratiše dvadeset  godina u prošlost u dane kada smo se obreli u stanu u Carnegieu, dvadesetak dana po našem dolasku u Ameriku. Otac Alex se potrudio da nam nabavi nešto od namještaja koji je pokupio kod osoba koje je okupio oko Consolate Misionaries, uglavnom potomaka imigranata iz Italije, i mi smo mu bili jako zahvalni. Komadi namještaja (dva bolnička kreveta za Davora i Sanju i jedan istrošeni madrac  s metalnim postoljem za nas dvoje, mali rasklimani stol s četiri različite stolice presvučene skajem na kojem smo jeli, trosjed presvu;en istro[enom tkaninom ulegnut u sredini, stara fotelja napravljena od kombinacije drveta i skaja, dva noćna stolića i stolić za dnevni boravak napravljeni od punog drveta, element s ladicama koje su se teško izvlačile, veliki kolor televizor čija je slika davno izgubila oštrinu i vukla na zeleno) su odavno odslužili svoje i kod nas ih, osim možda noćnih stolića i stolića za dnevni boravak, niko ne bi ni pogledao a kamo li držao u stanu. Za nas je taj namještaj u tom trenutku bio pravo bogatstvo. Imali smo na što sjesti, na čemu jesti, gdje odspavati. Za novi početak je to bilo dovoljno.

Par dana nakon što smo se uselili, oglasi se zvono s ulaznih vrata zgrade u kojoj smo stanovali. Na televizoru, na kojem smo mogli vidjeti ko zvoni, ugledasmo nepoznatu ženu srednjih godina. Predstavi se. Časna sestra iz obližnje crkve. Reče da su ih obavijestili da smo stigli iz Bosne i da je došla da nas posjeti. Otvorismo joj ulazna vrata zgrade i nakon par minuta  se začu kucanje na vratima našeg stana. U stan uđe žena koja ni po čemu nije ličila na naše časne sestre. Bila je obučena u normanu, civilnu odjeću i izgledala kao i sve druge žene koje smo sretali ovdje u Americi. Sestra, kojoj sam zaboravio ime, reče da dolazi iz jedne od crkava u Carnegieu, da zna da smo nedavno stigli kao izbjeglice i da želi da nam pomogne. Upita nas da li nam nešto treba a ona će se potruditi da nam to pribavi.

Nera i ja se sjetismo da bi nam dobro došao kakav komad namještaja s policama. U stanu, osim klozeta u koje smo složili ono malo odjeće koje smo imali, nismo imali ništa drugo gdje bi mogli smjestiti neke stvari kao, na primjer, dječije knjige. Također nam je trebao stolić na kojem bi djeca mogla pisati domaće zadaće kada pođu u školu. Rekosmo to sestri i ona nam obeća da će nam naći nešto što bi nam pomoglo. Pred sam odlazak nam dade 50 dolara, da nam se nađe. Bio je to lijep gest od ljudi koje nismo poznavali i koji su se trudili da nam pomognu u prvim danima u novoj domovini, gdje nismo poznavali nikoga i gdje nam je svaka pomoć mnogo značila.

Zahvalismo se sestri i ona ode s obećanjem da će nam za par dana poslato ono što smo tražili.

Par dana kasnije ponovo se oglasi zvono ispred zgrade. Ovog puta pred vratima ugledasmo dva momka koji rekoše da su nam donijeli stvari koje nam je sestra obećala. Nakon par minuta u dnevnom boravku se nađoše „element s policama“ i dvije školske stolice. Momci se nisu zadržavali nego se pozdraviše i odoše svojim poslom.

Kada posjetioci odoše,  bolje pogledasmo šta smo dobili. Umjesto stolića za djecu dobili smo dvije stare školske stolice, metalne konstrukcije, s drvenom površinom za pisanje koja je bila zakačena za lijevi naslon stolica i mogla se podignuti da bi se moglo sjesti u stolicu. A komad namještaja s policama! Bila je to stalaža napravljena od presovane piljvine, s dvije police od istog materijala. Nije bila ofarbana već je presovana piljevina bila vidljiva, kao i šarafi kojima su police bile pričvršćene za vertikalne daske. Zadnji dio stalaže je bio zatvoren smeđom pločom s rupicama koja se koristila za takve namjene. Stalaža je bila nova. Činilo se kao da je specijalno napravljena za nas. Odavala je čvrstoću ali nikako nije pristajala u dnevni boravak, već više za garažu, šupu ili ostavu. Kako se poklonima ne gleda pod rep, stalažu smo prislonili uz zid dnevne sobe, između televizora i prozora, Izgledala je jadno, jadnije od svega što smo ranije dobili ali je iz pristojnosti nismo mogli baciti. Nismo željeli da povrijedimo naše dobročinitelje ma koliko nam se niti jedan komad namještaja nije sviđao. Sve je to bilo staro, skupljeno s brda, s dola, i ništa nije išlo jedno s drugim. Ali, drugog izbora nismo imali. Tako nam je grah pao i morali smo s tim biti zadovoljni.

Kasnije, kada smo nakon godinu i pol kupili kuću, većinu stvari smo prenijeli (osim televizora koji je zaista bio loš) jer u međuvremenu nismo kupili ništa novo. Niti je bilo mjesta u stanu, niti smo imali novaca za novi namještaj. Kada sam dovezao kamiončić s „namještajem“, pritjerao sam ga do samog ulaza u garažu kako nove komšije ne bi vidjele šta unosimo u kuću. Kasnije smo se počeli polako kućiti i jedan po jedan komad „namještaja“ je odlazio u smeće. Samo je stalaža od presovane piljevine ostala do današnjeg dana, služeći svojoj svrsi u garaži a kasnije u šupi na brdašcu. 

Čini mi se da je i za nju došao kraj, da će i ona otići putem kojim su otišli svi ostali komadi namještaja koji su nam pomogli da započnemo novi život u novoj domovini. A s njom će u zaborav padati i događaji na te dane. Ako ne budu ostali zabilježeni na papir za neke nove generacije koje će doći poslije nas.