Vrijeme je da počnem

Komšilukm obasjan suncem u predvečerje

Nedavno proslavih 67. rođendan a uskoro će biti i četiri pune godine od kada sam otišao u penziju, tačnije, odlučio da ostavim odlično plaćen posao i zaplovim mirnijim penzionerskim vodama. Mnogi iz mog okruženja su se čudili zašto ostavljam lijep posao, u lijepom okruženju, s mnogim privilegijama koji neki samo poželjeti mogu ali ja sam imao svoje planove. Odavno sam govorim kako ne želim da me bolest i eventualno smrt „zateknu na poslu“ i da želim da bar nekoliko godina uživam bez stresa koji je vezan za svaki posao, bilo kako da je dobar. Govorio, i odlučio. I nisam pogriješio. Tranziciju nisam uopće osjetio i niti jednog trenutka nisam osjetio dosadu, niti sam se pokajao.

Sunce polako zalazi u parku

Kada sam odlazio u penziju pravio sam planove šta bih želio uraditi, vjerujući da će mi, sada kada svakog jutra ne ranim, biti lako da ih ostvarim. Planirao sam da putujem, da obiđem mnoga mjesta diljem svijeta koja sam oduvijek želio posjetiti ili koja bih želio obići ponovo, da se posjetim na neka stara vremena. Ti planovi se djelomično ostvaruju jer se još nisu stekli svi potrebni uvjeti za njihovo ostvarenje. Nera još uvijek radi, petnaestak radnih dana odmora koliko ima nam ne dozvoljavaju da putujemo koliko i kada želimo pa će Matchu Pitchu, Rim, Prag, Barcelona, Madrid, Rio, London, Pariz, putovanje brodom rijekom Rajnom i neka druga mjesta na nas još pričekati. I posjete prijateljima razasutim svijetom su u planu ali će također malo pričekati. Samo da bude zdravlja koje diktira sve.

Jeleni bezbrižno pasu u parku

Želja mi je bila i da konačno na papir bacim ono što nosim u sebi već duže vremena da, onima koje to bude zanimalo, ostavim istinitu priču o sudbini jedne familije koja je, kao i mnoge druge, doživjela nešto o čemu ni u snu nije mogla sanjati. Svjestan sam da nemam spisateljskih sposobnosti kao neki i da će napisano biti suhoparno, bez lijepih lingvističkih kreacija koje privlače čitaoca, ali za ono o čemu hoću da pišem one ni nisu neophodne. Bitnije mi je da ostane zapisano šta nam se u rodnom gradu desilo, ko su pojedinci iz našeg okruženja koji su se potrudili da nas pošalju na put bez povratka, kako smo preživljavali prve dane izbjeglišta, kako smo se snalazili u USA gdje smo se neplanirano obreli i još mnogo toga što bi mojim odlaskom „u vječna lovišta“ ostalo nezabilježeno. Puno se toga za ovih dvadesetak i kusur godina nakupilo i osjećam da bih pogriješio kada to ne bih zabilježio, čak i ako je broj onih koje bi to moglo zanimati zanemariv. Sada, kada je na svijet došla Famke, Emina, Roisin, nadam se da će bar ona jednog dana poželjeti da sazna od kuda joj je stigao otac i zašto su joj baka i djed završili u dalekoj Americi. Sretao sam ovdje u USA potomke naših imigranata koji nakon dvije-tri generacije nastoje da saznaju odakle im preci vuku korijene, kako i zašto su se odlučili na put preko velike bare, s kojim problemima su se borili nastojeći da u novoj domovini nađu svoje mjesto pod suncem... Zahvaljujući novim tehnologijama danas je mnogo lakše iza sebe ostaviti nekog traga nego što je to bilo nekada pa bi bilo šteta da svoju želju ne ostvarim.

Zbog toga ću, tu i tamo, na blogu objavljivati pojedine odlomke „moje knjige“, onako kako ih budem završavao, nadajući se da će me zdravlje poslužiti i da ću je uspjeti završiti. Od kako je ovaj blog ugledao svjetlost dana, mnogi su nas napustili pa čovjek nikada ne može biti sugiran šta donosi novi dan.

Veće se primiče

Nekih od događaja sam se na blogu već dotakao ali bit će tu i dosta toga što nikada nije ugledalo svjetlost dana. Ljudi i događaji su stvarni, istiniti, i bit će opisani onako kako ih se sjećam. Nekim osobama će, zbog određenih razloga, imena biti promijenjena, dok će oni koji su se svojski potrudili da pola Banjaluke završi na sve četiri strane svijeta biti imenovani punim imenom i prezimenom kako bi njihov doprinos u tom prljavom poslu bio zapisan za generacije koje dolaze. Bit će to moj skromni pokušaj da pomognem da se istina ne zaboravi jer, kako vrijeme prolazi, sve je više laži kojima se krivnja pokušava opravdati, ili što je još gore, prebaciti na one koji su proganjani i protjerani, da ne govorim o onima koji su izgubili svoje živote samo zato što su imali kriva imena. Postala je praksa da oni koji nisu zaboravili šta nam se desilo i koji o tome ne žele da ćute, okrivljuju za mržnju, namjerno usmjeravajući diskusiju na drugu stranu, kao da su oni koji su devedesetih uprljali svoje ruke širili ljubav. Dosta je i onih koji pokušavaju da događaje u našem gradu devedesetih opravdaju sličnim događajima u drugim krajevima bivše nam domovine, trudeći se da na taj način raspodjele krivicu na sve. Da li će u tome uspjeti zavisi od sviju nas. Činjenica je da im u tome mnogi od nas pomažu svojom ćutnjom zbog sitnih ličnih interesa a ima tu i dosta dvoličnosti onih koji svoju priču prilagođavaju okruženju u kojem se nalaze. To sigurno ne doprinosi da život krene svojim normalnim tokom jer prikrivanje činjenica ne doprinosi širenju istine i stvaranju uvjeta za bolju budućnosti. Trebamo se podsjetiti devedesetih i velikog broja naših sugrađana koji su, u danima kada je zlo hvatalo korijenje, ćutali, praveći se da se ništa neobično ne događa. Njihov doprinos zlu koje se desilo se ne može zanemariti kao što se ne može zanemariti  ni doprinos našeg ćutanja u vremenima kada su se stvorili uvjeti da se nepravda ispravi i krivci kazne. U nekim slučajevima barem moralno, jer drugi način ne postoji.

Još malo i noć će pasti u mom novom kraju

Moje pisanje, kao što sam već spomenuo, se neće ograničiti samo na prijeratna i ratna događanja i ljude, već će veliki njegov dio biti posvećen životu u novoj sredini, životu koji je za mnoge koji su ga okusili bio težak, pun izazova, ali istovremeno i nade u novi život, daleko od grada koji ih je iznevjerio. Bit će tu i istinitih priča prijatelja i poznanika s kojima smo gotovo cijelo vrijeme ostali u kontaktu i koji su opisivali šta im se događalo u rodnom gradu i novim domovinama gdje ih je život odveo. Nadam se da će oni koji navraćaju na ovaj blog naći ponešto što će privući njihovu pažnju i da će imati strpljenja da moja piskaranja pročitaju do kraja jer će neki od priloga biti mnogo duži od uobičajenih.

Uz priloge ću zakačiti po koju sliku, trudeći se da, koliko god to bude moguće,  budu vezane za napisano, kako bih zadržao osnovnu ideju bloga koja tekstove vezuje za fotografije.

Prvi prilog ide uskoro, možda već za nekoliko dana, a ostali će ići redoslijedom kako budu završavani. Koliko će  mi trebati vremena da planirani „posao“ završim, ne znam, ali ako ga ne počnem, neću ga nikada ni završiti. Bilo bi mi drago kada bi se i drugi prognanici aktivno uključili sa svojim sjećanjima jer su naši putevi ovih zadnjih dvadesetak godina bili i slični i zaslužuju da ostanu zabilježeni. Da li će se to desitit, do nas je.

A kako ovaj uvod ne bi ostao bez fotografija, zakačio sam nekolicinu iz nove domovine, gdje uživamo u lijepoj jeseni, spremajući se za zimu za koju ove godine kažu da će biti duga i oštra.

P.S.

Ovaj uvod sam pisao nekoliko dana prije Seginog javljanja sa svojom izbjegličkom pričom i sada primjećujem da nam se neke rečenice gotovo poklapaju. Kao da je predosjetio šta mi je na umu i na tom mu se najtoplije zahvaljujem. Sega je obećao nove priče iz svog izbjegličkog života pa će biti interesantno napraviti poređenje između života dvije izbjegličke familije koje su se našle na dva kraja svijeta. Kako bi bilo lijepo da se uključe još neki, da ovdje, na jednom mjestu, steknemo bolju sliku o jednom vremenu koje nikako ne bi smjelo ostati zaboravljeno. 

Uz Natašin komentar

Jesen