Čudna jada iz međed-grada

ČUDNA JADA IZ MEĐED-GRAD

(dionica od osam taktova za gusle i ćurlik)

Viđeste li čudo neviđeno,

đe se međed na Pobrđu zdeno,

Izašao na asfalte naše

željan meda i pčelinje paše.

Al’ mu tamo šapuću u uvo

Bog te, medo, od grada sačuv’o.

Nema posla, a nema ni kruva,

U prazno se već odavno duva.

Bolje kreni  ka Trebinju gradu,

tamo svega za tebe imadu:

golf stazu, jakuzi u mlazu,

I bazene za najdužu stazu.

Nov aerodrom tamo ti imade

Helikopter će predsednik da dade,

Pa uz slatku medovine turu,

Sisaš sokove, uživaš kulturu.

Ili se,pak,  vraćaj odakle si doš’o

U gradu bi, medo,  vrlo loše proš’o.

Jer ako ti vide krzneno odelo,

Oderaće te mnogi , tvrdim ti za celo.”

Međed gleda, ništa ne razume:

U grad nedaju, - a pokrali mu šume!

Ipak s Pobrđa  vidi zgradu Vlade

Pa se misli:

Tamo mora meda da imade!”

E, moj medo, moje čedo mrko,

Med se tu odavno posrk’o,

Ostalo je,medo, samo ono -  grko....

(slijedi: dionica u D-duru za drombulje i gajde)

Nego se vrati odakle si doš’o

Kud si, jadan, sa Pobrđa poš’o.

Pa te MUP zarobi i prebi!?

A da si,bolan, kreno od Laktaša,

zasigurno te otjerali ne bi!”

Zlatko Pregl

Molitva bogumila

MOLITVA BOGUMILA

”Obdari me darom

kamenijem,

zaštiti strpljenjem

i ćutnjom,

sestrama mojim…

…………jer…

Pogoni me čekaju

i pod sjećkom..

………………..

Odasvud..”

I

Možda je negdje, Ti što prolaziš, u nekim starim listinama, doisata zapisana uboga i

bremenita sudbina ove zemlje; nepročitana i nedokučena u potpunosti. Zapretena!

Sudbina ovog mrvuljka nabranog i naboranog balkanskog kamena, iskidana pećina-

ma, potocima, urvinama…

Obogaljenog.

Osuđenog da živi vječito u utegama; da ju narodi, njeni i tuđi, razjedaju i mrve, da ju

sitne i pogane. Da ju zatiru konji njeni. I da posvud prska krv. Njena!

A da, ipak nekim čudom, razapeta, opasana i zatrta, - opstaje i živi.

Istinabog: izmučena, prevarena, izmrcvarena.

Istinabog: iskidana, zavađena, postiđena.

Koja je to zla slutnja njena, pitamo se molitvama, namrgodila vaseljensku sudbinu

kobnu, da se pošali ovim komadičkom zemlje, blago zaigrane između ravnice i plava

mora? Koga valja pitati zašto joj se narod raspolučuje i dijeli? Što li se to izdžikljala gr

ba krečnjaka balkanskog zavađa cijelo vrijeme s nebom i sa samom sobom? Zašto ju

obdan raznose rijeke i obnoć gorske kiše cijede?

Zašto li se, pitamo se vijekovima, dijeli i prekraja ovaj kamen mešetski, a narod lomi

kao pšenična pogača, ispoprijeko? Što li se to ljudi krišom i iz potaje sačekuju u urvi-

nama njenim i mraku, tuku čakljama, sječivom i koljem?

II

I evo nas ponovo ovdje, Ti što prolaziš, kako se nakon deset vijekova molimo bogu,

jer ljudima ne možemo, da nam zabreknu vimena iznova, da nam se napune sirišta i

zamekeće jarad. Da se zaplavi šljiva, ona savska, oplode bukve i osteone krave. Da

se srpovi vrate žitu. Raž da rodi, žir olista. Njive djetelinom napasu i ustože.

Evo nas pogruženih, gdje kradom od sebe odgonimo budaline naše maloumne. Evo

gdje glagoljamo u trave ljekovite da nam se plode mrjestilišta i žabljaci. Da nas za-

obiđe kojim slučajem jara rana, mržnja i utiranje. Da se nama čuju posvud dvojnice i

muka buša.Konji da se džilite i bjelasa jagnjad.

Evo gdje se patimo pod nastrešnicama tuđim i dalekim. Koje nas ne shvataju i koje

nas neće.

Evo nas gdje krišom sjekire, kose i čaklje odlažemo da rđaju. Da sasušena krv, naša

i tuđa prosuta, izblijedi i onejača.

Jerbo, duboka je ova tama nebeska.

Mjesec se, eno, hladi iznad nas i kiseli.

Zvijezde rasute kao bisere, čekamo, a nikad da dođu.

Jerbo, ova nada dolazi sporo. Iz nepoznatih špilja dalekih i zbitih.

III

Pa, ako, pak, sretneš ljude, Ti što prolaziš, reci da si vidoo jedan stijećak kameni,

oivičen glađu okatom i krvnim grušanjem..Ne zaboravi: Stijećak bjeličast utisnut. Gdje

podno brda leži uspavan.

I, uspravan!

I, ne zapišaj ga, niti opogani, Ti što prolaziš! Odlom kruha stavi mu u pročelje. I nahra-

ni mrave. Cvrčke zaćutale.

Možda će ti blagoslov njihov trebati na putu!

I poželi, ako uzmogneš: Da se skine teret ovaj teški, bremeni, sa ove zemlje iskon-

ske. Da se vjetar uspokoji i izgubi nemir vjekovni.

I da ode.

Da ode od ove zemlje,

napaćene bogohuljem i neimanjem!

Napaćene ljudima…

Svojim….i  tuđim….

Zlatko Pregl

(ZFP, Flemingsberg, 6. decembra 1999)

Banjaluka

Raduje me svaki komentar koji stigne jer je to dokaz da postoje neki koje zanima o čemu mi to pričamo a još mi je draže kada me iznenadi prilog kao što se to desilo ovaj put. Kratkim emailom mi je javio Zlatko Pregl za koji je zakačio svoju predivnu pjesmu o Banjaluci. Nadam se da je ovo samo početak jedne lijepe suradnje.

Raduje me što me se i danas sjećaju "moji glumci" iz Nušićeve "Autobiografije". Za prvi kontakt šaljem vam svoju jednu pjesmu. Puno pozdrava iz Švedske. ZFP

BANJALUKA

Ljepotice,

Ljubavi moja.

Evo me danas, kako nakon stotinu godina,

dolazim Tebi u ophode,

u ašikluk, s podarkom.

Evo me nakon duga vremana

da Te ponovo vidim u sebi duboko zapamćenu.

Evo, gdje gorim od želje nova dodira,

Milena moja,

i strepim od duga čekanja i ljudske nemoći.

Evo me gdje drhtim zbog skorog viđenja,

kao nekad,

dok si me krila u svojim tajnama.

Dah mi zastaje, evo, od blaga straha

i dječija nespokoja…

A Ti,

što li me dočekuješ tako tužna i nemirna,

Ljepotice moja?

Što si baš danas,

u ovo svečano jutro

odjevena u vizantijski plavo?

Pa gdje su Ti one Tvoje haljinke

od lišća i lipova cvijeta kestenove boje?

Ko li Ti je to nagrdio ljepotu, Ljepoto moja?

Ko unakazio, Srećo!

Zašto si tako o pasu utegnuta bogomoljama

i teškim zvonima

i zašto mi, Dušo, baš danas mirišeš na tamjan,

kao da Te, bože mi oprosti, sahranjuju živu?

Đe su Ti, bolan, nanule?

I đe Ti je onaj tvoj miris od bilja

i mlake vode po kojima sam te razaznavao od drugih?

Zašto li Ti u očima ne vidim kupatila,

vrela ljekovita.

Što li si mi, Zlato, nakinđurena tako,

kad dobro znaš da Te volim imati sirotu...?

Lažu li Te još uvijek tvoji pjesnici

i knjigo-sastavljači!

Uvjeravaju li te Žuborima i Temzama

da ti je Ljepota sazdana nezaboravom?

Ma prozirna su ta slova njihova

i tinta pri umaku.

Laž je, misle oni, u stihu prostranija i jača.

A Ti,

neprevarena, bosonaga,

znala si sa mnom trčati niz rijeku.

Vruć somun smo jeli otkinut na pola.

Vjetar s mora njihao je tada jasenje i vrbe

dok smo mi se držali za ruke

i bili jedno…

O koliko sam Te tada volio,

da samo znaš!

I kako si me voljela

u onoj večeri spuštenoj na Vrbas,

u rukavcima gdje se tajno sašaptavaju čamci.

Tamo,

neodjevena,

preplanula od sunca,

lagana kao neostvaren san,

izranjala si mi iz Zelenca, okupana,

okvašena, očišćena.

Kapi su se vrbaske zlatile na Tvome licu i oblim ramenima.

Virovi nemarno talasali kosu Tvoju kao meni dušu.

Breze se nadnosile nad Tvoja bedra i ovoje.

A ja, nejačak i skrit u polumraku kastelova zida,

sav uplašen kao sada, naježen, ustrašen;

drhtao sam djetinje od neizvjesna straha

i neke daleke slutnje,

Gdje sad da popijem šabeso

dok Tebe čekam na basamku?

Pivo, Lokum? Salep..Bozu .

Gdje da Ti sročim pjesmu,

pijanu laž da Ti kažem?

Gdje da se zbog tvoje ljubavi potučem,

a poslije zbog iste da patim?

Gdje su Ti sada te tvoje Safikade

koje u njedrima nose topovsku đjulad

kojim svakog dana otkucavaju podne!

Što Ti na ruci nema sahat-kule, srećo moja rana!

Da bilom NJIHOVE  kazaljke pomjeramo

i vrijeme IM prolazno odbrojavamo..

Ništa mi ne znače te tvoje raskoši kojima se dičiš,

jer dobro znaš da te volim imati sirotu.

O ko li te je to baš danas nagdrio,

Rano moja ljuta.

Ko te to rasplakao, Dušo?

Da li više ovi koji su amo došli, nepozvani,

ili mi kojih ovdje već odavno nema.

Čije su Ti rane dublje,

Milena moja?

Srećo moja prijeka!

(ZFP, Flemingsberg,  Svedska, 20.04.2010)