Molitva bogumila

MOLITVA BOGUMILA

”Obdari me darom

kamenijem,

zaštiti strpljenjem

i ćutnjom,

sestrama mojim…

…………jer…

Pogoni me čekaju

i pod sjećkom..

………………..

Odasvud..”

I

Možda je negdje, Ti što prolaziš, u nekim starim listinama, doisata zapisana uboga i

bremenita sudbina ove zemlje; nepročitana i nedokučena u potpunosti. Zapretena!

Sudbina ovog mrvuljka nabranog i naboranog balkanskog kamena, iskidana pećina-

ma, potocima, urvinama…

Obogaljenog.

Osuđenog da živi vječito u utegama; da ju narodi, njeni i tuđi, razjedaju i mrve, da ju

sitne i pogane. Da ju zatiru konji njeni. I da posvud prska krv. Njena!

A da, ipak nekim čudom, razapeta, opasana i zatrta, - opstaje i živi.

Istinabog: izmučena, prevarena, izmrcvarena.

Istinabog: iskidana, zavađena, postiđena.

Koja je to zla slutnja njena, pitamo se molitvama, namrgodila vaseljensku sudbinu

kobnu, da se pošali ovim komadičkom zemlje, blago zaigrane između ravnice i plava

mora? Koga valja pitati zašto joj se narod raspolučuje i dijeli? Što li se to izdžikljala gr

ba krečnjaka balkanskog zavađa cijelo vrijeme s nebom i sa samom sobom? Zašto ju

obdan raznose rijeke i obnoć gorske kiše cijede?

Zašto li se, pitamo se vijekovima, dijeli i prekraja ovaj kamen mešetski, a narod lomi

kao pšenična pogača, ispoprijeko? Što li se to ljudi krišom i iz potaje sačekuju u urvi-

nama njenim i mraku, tuku čakljama, sječivom i koljem?

II

I evo nas ponovo ovdje, Ti što prolaziš, kako se nakon deset vijekova molimo bogu,

jer ljudima ne možemo, da nam zabreknu vimena iznova, da nam se napune sirišta i

zamekeće jarad. Da se zaplavi šljiva, ona savska, oplode bukve i osteone krave. Da

se srpovi vrate žitu. Raž da rodi, žir olista. Njive djetelinom napasu i ustože.

Evo nas pogruženih, gdje kradom od sebe odgonimo budaline naše maloumne. Evo

gdje glagoljamo u trave ljekovite da nam se plode mrjestilišta i žabljaci. Da nas za-

obiđe kojim slučajem jara rana, mržnja i utiranje. Da se nama čuju posvud dvojnice i

muka buša.Konji da se džilite i bjelasa jagnjad.

Evo gdje se patimo pod nastrešnicama tuđim i dalekim. Koje nas ne shvataju i koje

nas neće.

Evo nas gdje krišom sjekire, kose i čaklje odlažemo da rđaju. Da sasušena krv, naša

i tuđa prosuta, izblijedi i onejača.

Jerbo, duboka je ova tama nebeska.

Mjesec se, eno, hladi iznad nas i kiseli.

Zvijezde rasute kao bisere, čekamo, a nikad da dođu.

Jerbo, ova nada dolazi sporo. Iz nepoznatih špilja dalekih i zbitih.

III

Pa, ako, pak, sretneš ljude, Ti što prolaziš, reci da si vidoo jedan stijećak kameni,

oivičen glađu okatom i krvnim grušanjem..Ne zaboravi: Stijećak bjeličast utisnut. Gdje

podno brda leži uspavan.

I, uspravan!

I, ne zapišaj ga, niti opogani, Ti što prolaziš! Odlom kruha stavi mu u pročelje. I nahra-

ni mrave. Cvrčke zaćutale.

Možda će ti blagoslov njihov trebati na putu!

I poželi, ako uzmogneš: Da se skine teret ovaj teški, bremeni, sa ove zemlje iskon-

ske. Da se vjetar uspokoji i izgubi nemir vjekovni.

I da ode.

Da ode od ove zemlje,

napaćene bogohuljem i neimanjem!

Napaćene ljudima…

Svojim….i  tuđim….

Zlatko Pregl

(ZFP, Flemingsberg, 6. decembra 1999)