Odlazak

Zgrada Crvenog krsta u Banjaluci

Jutro je. Ustajem rano. Iako već odavno ne idem na posao, jutros ne smijem kasniti. Čeka me dug, naporan dan. Neizvjestan. Čeka me put na koji nisam vjerovao da ću ikada morati ići. Put u nepoznato. U jednom smjeru. Osjećam to. Danas napuštam rodni grad i idem nekuda a da ni sam nisam siguran kuda. Zagreb je moja prva destinacija a da li i konačna, ko to zna? Neće to biti samo kratka posjeta gradu u koji sam često odlazio ali iz kojega sam se uvijek vraćao nazad kući, u Banjaluku. Odlazim zauvijek, a kao da toga nisam svjestan. Čini mi se kao da se to događa nekom drugom a ne meni, kao da se radi o priči iz filma koji sam nekada davno gledao.

Danas napuštam grad koji me je iznevjerio. A vjerovao sam mu. Vjerovao sam onima s koji kojima sam odrastao, godinama živio, družio se. Kuća do kuće, stan do stana, vrata do vrata. Vjerovao sam u zajednički dječije igre, školske nestašluke, štafete mladosti, radosti nakon pobjede reprezentacije Jugoslavije, večeri provedene na korzu, igranke u Domu kulture, kupanja na Vrbasu i Vrbanji, odlaske na utakmice Borca, prve čašice Rubinovog vinjaka u sneku, nebrojene ispijene kave, proslave rođendana, Novih godina, Božića i Uskrsa, zajedničke odlaske na more, godine provedene u istim kancelarijama... Vjerovao sam u kumstva i prijateljstva stvarana godina. Vjerovao sam čak i onda kada su mi neki govorili šta nam se sprema. Vjerovao sam čak i kada su prizori s ratišta u Hrvatskoj  ostavljali malo dilema. Kao da mi nije bilo jasno kuda sve to vodi. Vjerovao sam da se kod nas to ne može dogoditi. Bosna je ovo, mislio sam. Nije to Hrvatska. Previše smo izmiješani, mislio sam, da bi komšija digao ruku na komšjiu, drug na druga, prijatelj na prijatelja, radni kolega na radnog kolegu... Vjerovao, i bio prevaren.

Naše komšije, radne kolege i poznanici su nam rekli da idemo. Da ovdje nemamo šta tražiti. Da je sve ovo njihovo i da za nas tu nema mjesta. Dali su nam šansu da sami odemo, inače... Nisu nam to morali posebno naglašavati.  Vijesti koje su stizale u grad su bile najava onog što nas čeka. Sudbine nedužnih u Kozarcu, Prijedoru, Vrbanji i drugim gradovima, naseljima i selima oko rodnog grada nisu ostavljale nikakvu dilemu.

Glasovi onih koji se nisu slagali s zlom koje nas je snašlo su bili pretihi i nisu se čuli. Bilo ih je malo, premalo, gubili su se u masi koja je drugačije mislila. Mnogi su šutjeli i pravili se kao da se ništa ne događa, ne shvaćajući da se na taj način stavljaju na stranu zla. Glasovi onih drugih, onih koji su cijeli život igrali prljavu, podmuklu, dvostruku igru, su bili daleko jači. Oni su dočekali svoji pet minuta da se oglase, da jasno kažu šta im je cijelog života bio cilj. Mnogi od njih su bili glavni igrači u igri i prije ali su cijelo vrijeme igrali drugu ulogu. Glumili su privrženost državi koja je gotovo preko noći nestala, zaklinjali se u bratstvo i jedinstvo, kleli se u Tita i partiju kako bi iskoristili privilegije koje su uz tu njihovu glumu išle. Jer, bez glume, mjesta predsjednika opština, direktora preduzeća, partijskih sekretara, šefova i svih onih koji su imali vlast u godinama nakon drugogo svjetskog rata, i za to bili dobro nagrađeni, bi im bila nedostupna. Sada, kada su na vlast došli njihovi, i to najgori među njima, oni koje su oduvijek priželjkivali i koje su godinama očekivali, mogli su otvoriti karte.  A one su bile jake. Badava je bilo naše poštenje, pamet, sposobnost, radinost, miroljubivost, vjera u ljude. U igri koju su nam oni nametnuli nismo mogli pobijediti. Oni su to znali. Jer oni su određivali pravila igre i mi smo ih morali prihvatiti. Nismo imali nikakve šanse. Oni su u tu igru ušli s najjačim adutima u rukama. Nama su ostavili slabe karte. Istina. Poštenje. Prijateljstvo. Drugarstvo. Pravičnost. Vjera u ljude. Bile su to preslabe karte u odnosu na one koje su oni imali. Laž. Lopovluk. Mržnja. Dvoličnost. Gramzivost. Primitivizam. Zatucanost. Mitovi. Osveta.  I oružje. Mnogo oružja. Kako god karte posložili, njihove su bile jače. 

Iako smo dugo, predugo, bili naivni i vjerovali u zajednički život, ne sumnjajući ni trenutak u iskrenost dojučerašnjih komšija, poznanika i radnih kolega, konačno smo shvatili da je došlo vrijeme da spašavamo glave. Da idemo. Ogovaranja. Širenje laži. Zastrašivanja. Otpuštanja s posla. Istjerivanja iz stanova. Maltretiranja.  Premlaćivanja. Hapšenja. Podmetanje eksploziva. Rušenja. Ubistva. Otklonili su svaku sumnju. Dugo nam je trebalo da shvatimo da nam pružaju šansu da odemo i da tu šansu ne smijemo ispustiti. Oklijevanje i nada da će zlo iznenada prestati su mogli biti kobni. Mnogi su već otišli i ostavili grad u kojem su rođeni, odrasli, živjeli godinama. Sada je došao red i na nas da im se pridružimo.

Naš odlazak smo odlagali koliko smo mogli sve dok više nije bilo nikakvog smisla odlagati ga. Nakon smrti moje majke, koja je odlazak s ovog svijeta vidjela kao rješenje naših problema, donijeli smo odluku da idemo. Moja mati, relativno zdrava žena u ranim osamdesetim, nije htjela da ide iz grada a mi nismo htjeli da idemo bez nje. Uporna nagovaranja nisu urodila plodom. Bio je ovo treći rat u njenom životu i ona više nije imala snage da ponovo prolazi kroz strahote koje on nosi. Bojala se za nas i strijepila svaki put kada bih sa Starčevice dolazio da dežuram u njenoj kući na Predgrađu. Znala je za racije, legitimiranja i maltretiranja koja su se svakodnevno dešavala u gradu, noću je osluškivala eksplozije koje su u njenom komšiluku parale tišinu noći sve češće. Znala je o čemu se radi i odlučila da naše muke prekrati. Postupno je smanjivala svoje dnevne obroke hrane sve dok nije toliko oslabila da više nije mogla jesti. Doktoru je nismo mogli odvesti jer nismo imali čime, niti smo se mogli slobodno kretati gradom. Njena agonija je trajala nešto duže od šest mjeseci. Umrla je tiho, jednog jutra krajem marta mjeseca devedesettreće, ne taknuvši jutarnju kavu koju joj je brat pripremio. Pridružila se tako mnogima koje su događaji u gradu prerano i na silu otjerali s ovog svijeta.

Odmah nakon njene sahrane započeli smo s pripremama za odlazak. Nakon podnošenja zahtjeva za odlazak počeo sam sakupljati potrebne papire: potvrdu o plaćenom grijanju, struji, vodi, telefonu, razduženje u vojnom odsjeku, Zavodu za zapošljavanje. Izvadili smo kopije rodnih listova, vjenčanog lista i potvrde o nekažnjavanju. Potpisali i predali izjavu da se dobrovoljno odričemo stana dobijenog od RO Profesionalna elektronika SOUR-a Rudi Čajavec i uplatili traženi iznos kako bi ga mogli napustiti. Uplatili karte za prevoz do Hrvatske koje je organizirao Crveni krst takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine, samoproglašene tvorevine čije je ime davalo malo nade za sve druge koji su se našli na njenoj teritoriji. Ostalo je da čekamo dan kada će nas autobus Crvenog krsta povesti u neizvjesnost slijedeći stope mnogih koji su na isti put otišli prije nas.

Osvanuo je i taj dan. Ustajemo rano u lijepo junsko jutro, kao ona kada sam kao dijete uživao u jutarnjem suncu dok mi je mati pripremala doručak. Sjedio bih na velikom četvrtastom kamenom bloku prislonjenom uz zid kuće i čekao da me mati zovne. Ali nje više nema a ni ja više nisam onaj dječak koji se ljeti po cijele dane igrao s rajom iz komšiluka. A ni raja iz djetinjstva nije više ista. Život nas je odveo na različite strane i svako je odabrao svoj put kojim hodi.

Danas, na stari očev bicikl izvučen iz šupe samo za ovu priliku, brat i ja tovarimo naše torbe. Pakovali smo ih noć prije, trudeći se da u njih uguramo što više uspomena iz života koji nepovratno nestaje. Puno ih je, a mjesta u torbama malo. Albumi sa slikama su nam bili najvažniji a uz njih smo spakovali i dokumente, dokaze koji su bili potrda da smo se rodili i živjeli u gradu u kojem smo preko noći postali stranci, građani drugog reda od kojih dojučerašnje komšije, radne kolege i poznanici okreću glavu. Uz potvrde koje smo morali prikupiti da bismo mogli otići iz grada, te nešto malo garderobe, spakovali smo i dječije školske knjižice, naše diplome, zdravstvene knjižice, ugovor o dodjeli stana, pa čak i vozačke dozvole i pasoše države u kojoj smo rođeni i u kojoj smo sretno živjeli sav naš život a koja je preko noći nestala, misleći da bi nam tamo gdje idemo jednog dana mogli zatrebati. 

Tovarimo tako brat i ja torbe na stari očev Rog praveći se da je to rutinski posao koji često radimo, znajući da je to možda posljednji put u našim životima da nas dvojica radimo nešto zajedno. A u mojih četrdesetak godina u svakom kutku stare porodične kuće, i one novije malo uvučene od ulice, uloženi su bezbrojni sati našeg zajedničkog rada, kao i u prostranom porodičnom dvorištu koje smo od neuredne površine tokom godina pretvorili u mali park u kojem smo se redovito okupljali i uživalii u zajedničkim ručkovima, ispijali popodnevne kave, proslavljali rođendane. Sada se petljamo oko bicikla i torbi u kojima je naguran sav naš dosadašnji život u gradu koji želi da naše postojanje potpuno izbriše, praveći se da njegovim ulicama nikada nismo hodali. Znao sam da ćemo tamo gdje idemo život morati započeti iznova, da ćemo šetati nekim nama nepoznatim ulicama i sretati nama nepoznate ljude ali sam se nadao da će nam biti lakše ako taj novi život nakačimo na ovaj stari koji s našim odlaskom nestaje, gubi se, jer je on čvrsto vezan za ulice našeg grada kojima više nećemo hodati, i za drage ljude koje u našim šetnjama više nećemo sretati. A slike i dokumenti su bili sve što smo od njega mogli ponijeti. I uspomene, mnogo uspomena, koje nam niko ne može ukrasti.

Brat Ivo se trudi da nam bar ovaj zadnji dan u rodnom gradu olakša. Dok kači torbe na bicikl šali se, priča o Zagrebu kojeg dobro poznaje, još iz studentskih dana, govori nam kako će nam biti lijepo kod sestre koja je istim putem otišla prije nešto više od godinu dana. A nije nam bilo lako već mjesecima. Ni njemu, ni nama. I ne samo nama. Mnogi u gradu već odavno ne spavaju mirno. Plaše se telefonskih poziva, kucanja na vratima. Hrana se kupuje posljednjim ušteđevinama koje su im ostale.  Odlaze u posjete rodbini i prijateljima rijetko. Ulicama prolaze oprezno, birajući one manje prometne u kojima se osjećaju sigurnije. Oprezno pozdravljaju poznanike i komšije ne znajući ko im je pravi prijatelj a ko im radi iza leđa.

Bicikl, naslonjen na pačempres koji sam svojim rukama petnaestak godina ranije posadio u dvorištu ispred slavine za vodu i koji je izrastao u prilično veliko drvo, je natovaren. Vrijeme je da krenemo, da ne zakasnimo na autobus. Tek u tom momentu shavtih šta se događa. Do tada sam misli o odlasku iz rodnog grada potiskivao, ne želeći da me opterete, da mi pokvare prekrasno jutro. Sada sam, odjednom, postao svjestan surove stvarnosti. Zar zaista odlazimo? Zar nismo mogli naći neko drugo rješenje? Zar zaista ostavljamo rodni grad da se u njega više nikada ne vratimo ? A kuda mi  to zapravo idemo? Da li je Zagreb naša zadnja stanica ili će nas život odnijeti dalje, puno dalje nego što bi to željeli? Šta nas tamo čeka? Kakav je život pred nama? Mnoga su mi se pitanja počela motati po glavi a na većinu nisam znao odgovor.

Niko od nas to nije znao. Ni mi, ni oni koje smo ostavljali, niti oni kamo smo se zaputili. A ni oni koji nas tjeraju. Njima je bilo najvažnije da nas se riješe. A šta će nam se desiti, kako će nam biti, to ih je najmanje zanimalo.

Brat pogura bicikl stazom koju smo zajedno betonirali odmah negdje iza zemljotresa. Nera, djeca i ja se zaputismo za njim. Pogled mi pada na hladnjak s lijeve strane staze, smješten u sredini dvorišta, u kojem su pojedeni mnogi ručci i ispijene bezbrojne kave, odrijemana mnoga popodneva. Drvena klupa s metalnim nogama je tu ali pletena garnitura za sjedenje ovog proljeća nije iznešena. Bilo je lijepog vremena ali nikome nije bilo ni do klupe, ni do garniture. Ruže koje dijele stazu i hladnjak su izđikljale jer ih ovog proljeća niko nije obrezao.  Mnoge grane su propale od  izuzetno oštre zime a nove su izrasle nekotrolirano pa od nekadašnje ljepote ne osta ništa. Ni vinova loza, mirušavka, koja je svake godine dobro rađala, u proljeće nije obrezana, već nekontrolirano raste i pravi debelu hladovinu u kojoj se ovog proljeća nije niko odmarao.

Izlazimo na ulicu kroz uski prolaz uz staru porodičnu kuću u kojoj sam prije dvije godine otvorio trgovinu računarima i otisnuo se u privatni biznis. Dok Nera i djeca idu za bratom koji gura bicikl, okrećem se još jednom da bacim posljednji pogled  na dvorište. Osjećam da u njega moja noga više nikada neće kročiti. Želim da ga zadržim u sjećanju što duže predosjećajući da će me život odvesti daleko i da ulicom svog djetinjstva neću uskoro prošetati. Iza sebe ostavljam kuću u kojoj sam proveo djetinjstvo, odrastao i proživio srećnih četrdesetak godina. Ostavljam baštu s trešnjama, jabukama, kruškama i  šljivama koja se protezala sve do imanja časnih sestara na drugoj strani.  Osjećam da će jabuke, kruške i šljive uskoro brati neko drugi. Ostavljam povrtnjak u kojem sam kao dječak brao zreli paradajz od kojeg bih si pravio užinu sijekući ga na tanke kriške koje bih samo posolio i nauljio i jeo kao najveću poslasticu, uz svjež kruh koji bi mati ispekla. Predosjećam da će povrtnjak podivljati i da više nikada niko neće brati sočni paradajz i sladiti se njime.

Pogled mi pade na nekada lijepo održavan travnjak koji sada izgleda tužno, već dobrano zapušten. Motorna kosilica, koju je moj najstariji brat Jure kupio među prvima u gradu, ovog proljeća nije zabrujala. Niti je bilo želje za košenjem, a niti je bilo benzina. Ove godine nema ni cvijeća koje je moja pokojna mati svake godine sadila s velikom ljubavlju i po čemu je naše dvorište bilo poznato u komšiluku. Nema ni mnogobrojnih saksija s cvijećem koje su se svake jeseni unosile u predsoblje kuće da se sačuvaju za dogodine. Znam da će travnjak uskoro propasti i da će ruže podivljati jer neće biti nikoga da o njima vodi računa. Na trenutak mi na pamet padoše fotografije na kojima su nasmijana lica roditelja, braće i sestara, Davora i Sanje, okružena ružama, raznobojnim tulipanima, belegonijama, pelargonijama koje su stenjale pod teretom mnogobrojnih cvjetova, zumbulima pod nenadanim majskim snijegom ... Srećom, spakovane su u torbe i idu s nama ma gdje nas sudbina odvela, da nas podsjete na život koji su neljudi na silu ugasili.

Kada mi noga zakorači na trotoar, pogled mi pade na teška hrastova vrata trgovine koju sam otvorio u staroj porodičnoj kući smještenu uz ulicu za koja smo dali posljednju ušteđevinu kada sam početkom devedesetprve odlučio da napustim dobro plaćeni posao u Profesionali i otisnem se u privatluk. Bio sam siguran da će moja avatura uspjeti, da će mi moje znanje, sposobnost i pošten odnos prema radu omogućiti da od svog rada solidno živim, nadajući se da će jednog dana moja djeca nastaviti ono što sam započeo. Još prije manje od dvije godine sam na terasi hotela u Živogošću, na našem zadnjem ljetovanju, dok je u kopnenom dijelu Hrvatske već uveliko bjesnio rat, pravio planove za firmu, njeno priširenje, adaptiranje dodatnog prostora u poktrovlju dvorišne kuće u kojem smo nekada živjeli, ne sluteći da uzalud traćim vrijeme. Vjerovao sam u Antu Markovića, njegovu viziju zemlje u kojoj će najsposobniji isplivati na površinu i povesti je u bolju budućnost. Vjerovao sam u Bosnu, u taj melting pot sastavljen od ljudi različitih nacija i religija koji već više od četrdeset godina žive u miru i slozi. Mislio sam da se kod nas rat ne može dogoditi. Da smo odrasli u sredini gdje se nije gledalo ko je ko, i ko u šta vjeruje. Gdje se slavilo sve i gdje se nije pitalo za vjeru i naciju. Gdje smo raširenih ruku primali sve one koji su u nju dolazili. Gdje je jedini neprijatelj bio onaj vanjski protiv koga smo svi bili spremni da se borimo. Gdje je bratstvo i jedinstvo, koje su komunisti posadili i uzgajali, uhvatilo najdublje korijenje. Vjerovao sam u tu Bosnu koje je bila nekako drugačija od ostalih republika bivše nam domovine. Ali, eto, nisam bio u pravu.

Vrata trgovine već duže vremena stoje zaključana jer je normalan život u našem gradu već odavno zamro. Nikome više ne trebaju računari, štampači, programi za financijsko poslovanje i obradu plaća. Niko više ne uči iz knjiga o programiranju, operativnim sistemima, programima za tabele, obradu teksta. Sada se čitaju neke druge knjige, uče neke druge stvari. Pripadnost naciji je postala glavno zanimanje i većina se zabavila time. Oni koji su cijeli život tajno ulagali u ljubav samo za svoju naciju i vjeru, koji su se odgajali na lažnim mitovima i „velikim“ pobjedama su sada profitirali. Mržnja je dobila na cijeni. Sve ostalo je postalo manje vrijedno. Nebitno.

Ostavljam iza sebe tu staru austro-ugarsku kuću u kojoj sam gradio nadu u bolji život za mene i moju djecu znajući da moja noga nikada više neće prekoračiti njen prag. Da će teška hrastova vrata za mene zauvijek biti zaključana.

Misli se roje ali vrijeme je da požurim, da stignem brata, Neru i djecu koji koračaju ulicom Braće Podgornika, ulicom moga djetinjstva kojom za dugo neću proći. Ko zna da li ću ikada!

A znao sam svaku ulicu i sokak, svaku kuću i avliju, svaki čošak i svaku voćku. Znao sam sve komšije, i stare i mlade, i starosjedioce koji su oduvijek živjeli tu, čak i one koji su se naselili kasnije, većinom poslije zemljotresa, donoseći neke nove običaje i vrijednosti u sredinu koja je godinama živjela svoj život mirno, skladno, poštujući sve i ne dirajući nikoga. Ništa mi to nije pomoglo. Niko od njih nije stao na moju stranu. Neki to nisu mogli jer su bili u istoj situaciji, a neki nisu htjeli. A sa nekima od njih sam proveo najljepše dane svoga života.

Brat Ivo gura bicikl ka sabirnom mjestu koje se nalazi u ulici Petra Kočića iza Crvenog krsta u Rosuljama a mi idemo pokraj njega. Na ulici Braće Podgornika nema nikoga. Rano je. Niko od komšija ne zna da idemo. Nikome nismo ništa govorili. A i nije imalo smisla. Ovako je bolje. Nisam bio raspoložen da bilo kome objašnjavam ni kuda ni zašto idemo. Oni koji su nas iznevjerili su znali razlog. A onima koji su bili u istoj situaciji kao mi bilo je jasno da i njih čeka ista sudbina. Svaki novi odlazak za njih je značio da je nade da će ludilo prestati sve manje. I da će i oni za nama, ma kuda taj put vodio.

Ostavljam iza sebe kuće Šolaja, prvih komšija koje su se negdje prije zemljotresa doselile iz Vojvodine, započinjući tako proces promjena u našem komšiluku koji će kulminirati našim odlaskom. Prolazimo pored kuće Pere Šukale, Macanovića, Đukića, Pavlovića, Kesera... Ostaje iza nas livnica Jelšingrad, gdje sam kao dječačić preko betonske ograde gledao utakmice u malom nogometu koje su radnici livnice organizirali tokom pauze za ručak i iz koje mi je komšija Drago Gagula krišom donosio prve kuglagere od kojih sam napravio moj prvi romobil. Prolazim pored igrališta fudbalskog kluba „Željezničar“ čije sam utakmice kao dijete i momak gledao s kržljavog drveta izraslog uz samu ogradu igrališta, odmah do prvih zgrada Željezničke kolonije u kojoj su živjele familije onih koji su bili zaposleni na željeznici. Iza nas ostaje željeznička stanica Banjaluka - Predgrađu s koje sam putovao po bivšoj Jugi uz veliki popust jer mi je otac bio mašinovođa. S desne strane prolazimo pored ulaza u stočnu pijacu koja bi utorkom i petkom bila puna svijeta. Na njoj su seljaci iz Lijevča polja prodavali svoje proizvode koji su po svom kvalitetu i ukusu bili nadaleko poznati. Tu sam jedne nedelje na pijaci polovnih auta kupio naš prvi auto, polovnog žutog fiću s kojim smo nekoliko godina išli čak na more i koji nas nikada nije iznevjerio.

Ostavljam iza sebe katoličko groblje Sveti Marko na kome su  pokopani otac i majka, mnoge komšije i najbolji prijatelj Boro čija smrt je ostavila duboke tragove u mom životu. Prolazim Maltu na kojoj se nekada nalazila milicijska stanica ispred koje sam četiri godine sačekivao moje školske kolege Rusa i Majcija na putu do Tehničke škole. Idemo alejom pored parka Mladen Stojanović preko puta kojeg se nalazi čevapčinica Banjalučanka u kojoj sam često znao jesti čevape po kojima je Banjaluka bila na daleko poznata. Prelazimo na drugu stranu ka zgradi Crvenog krsta. Grad se tek budi iz nemirnog sna prekidanog eksplozijama bombi koje su podmetane ispred kuća i poslovnih objekata muslimana i Hrvata i na ulicama nema gotovo nikoga, osim onih koji su krenuli na isti put kao mi.

Na ulici Petra Kočića iza zgrade Crvenog krsta broj nesrećnika se povećava. Stizali su iz svih dijelova grada i prigradskih naselja. Autobusi su spremni, ne brojim ih. Prilično je tiho, malo je kome do priče. Svako se zabavio sobom i ne obraća pažnju na druge. Rodbina, ono što je još ostalo u gradu, i poneki prijatelj  se vrzmaju okolo. Službenik Crvenog krsta proziva. Familiju po familiju. Autobusi se popunjavaju onima kojih se njihov grad odrekao. Torbe, raznih oblika i boja, u kojima  se ističu one sašivene specijalno za ovu priliku od nekog jakog pastičnog materijala sa šarenim prugama,  trpaju se u gepeke autobusa. Svako je nastojao da sa sobom ponese ono što mu je bilo najvažnije, što će mu tamo gdje se zaputio najviše trebati.  Znali smo da je ono što ostavljamo iza nas zauvijek izgubljeno i da za tim ne vrijedi žaliti.

Ljudi ulaze u autobuse, poneko se vraća da se još jednom pozdravi s najmilijima. Neki odugovlače ulazak u autobus kao da žele da još malo osjete pod nogama tlo grada kojeg moraju ostaviti. Daju se zadnji savjeti, šalju se zadnji pozdravi onima do kojih im je stalo. Priča se tiho, kao da se oni koji odlaze boje da svojom pričom ne naljute nekog ko bi njihov odlazak iznenada spriječio. A on im je posljednja nada za bolje sutra.

Rekoše nam da ulazimo, da je sve spremno za polazak. Pozdravismo se s rodbinom i ono malo  prijatelja koje smo ostavljali na milost i nemilost neljudima, znajući da će mnogi od njih našim stopama. Bilo je samo pitanje dana kada će i na njih doći red. Ulazimo u naš autobus i sjedamo na naša mjesta. Nera i Sanja sjede u redu iza Davora i mene. Šofer zatvora vrata i lagano krenu. Mašemo posljednji put mojoj braći Ivi i Juri, snahi Veri i ostalima koji su nas ispratili. Autobusi polako krenuše na put bez povratka. Davor, koji je cijelo vrijeme šutio, odjednom reče:

„Nikada se više neću vratiti ovdje“.

Iznenadiše me te njegove riječi jer mi se sve vrijeme od kada je zlo zavladalo gradom nije niti jednom požalio na svoje drugare iz zgrade i škole. Znao sam da mu nije lako i da su mnogi od njih pod uticajem roditelja veoma brzo prihvatili promjene koje su nastale ali nisam znao da se u njih toliko razočarao da je odlazak iz rodnog grada jedva dočekao. U svakodnevnoj borbi da preživimo na djecu smo gotovo zaboravili, ne shvaćajući da i oni vode svoje bitke. Njima je vjerojatno bilo još teže nego nama jer život još nisu ni osjetili pa su ih promjene koje su se desile pogodile više nego nas koji smo kroz život imali priliku da upoznamo i dobro i zlo. Bili su zbunjeni iznenadnim promjenama u ponašanju njihovih drugara, insistiranjem u školi da se izjasne koje su nacije a da to ranije niko nikada nije spominjao, nisu shvaćali zašto je odjednom važno da je neko Srbin, Hrvat, musliman, žašto su im roditelji otjerani s posla, žašto nemamo struje, vode, grijanja...

Nakon nekoliko minuta autobusi izbiše na cestu prema Bosanskoj Gradišci, puni novih izbjeglica koje već danima napuštaju Banjaluku, nekada ponosni grad u kojem su došljaci bili prihvaćani raširenih ruku i otvorenog srca. Od nekadašnjeg grada u kojem je bilo lijepo živjeti za samo par godina nije ostalo gotovo ništa. Istina, zgrade su tu, ali ljudi je malo. Gotovo preko noći je postao najveći logor u Evropi nakon drugog svjetskog rata, bez žičane ograde ali s naoružanim vojnim punktovima na svim njegovim izlazima, iz kojeg su nepodobni odlazili ostavljajući sve svoje mukom stečeno bogatstvo novim vlastima koje su striktno sprovodile planove zacrtane u glavama monstruma još mnogo ranije nego što će se nekada lijepa država raspasti.

A sve je počelo davno... 

Napomena: uz prvo poglavlje sam zakačio nekoliko slika iz albuma koje smo ponijeli s nama. Na njima je oko kamere uhvatilo jedan život koji je zauvijek nestao. Od nekadašnje ljepote nije ostalo ništa. U nekada lijepom dvorištu se nakon devedesetpete niti jednom nije okupila familija, niti popila kava ispod hladnjaka pokrivenog ružama. Hladnjaka više nema, a nema ni cvijeće po kojem je dvorište bilo poznato u komšiluku, kao ni trave koja se s ljubavlju redovito kosila.Uništen je i povrtnjak s voćkama koje je najstariji brat posadio i stručno obrezivao. Familija je rasturena na sve strane da se više nikada ne okupi kako je nekada redovito radila. A sve to se desilo jer smo imali "pogrešna"imena, kao i desetine hiljada drugih koji su doživjeli istu sudbinu.

Baka Milka i Davor ispred cvijeća koje je krasilo kuću

Pelargonije su se svake godine savijale po teretom cvjetova

Loza mirušavka je rađala svake godine pod stručnim
održavanjem najstarijeg brata

Tulipani visoki skoro ko Davor

Davor i Sanja kupe svjeze pokosenu travu

Ponekad je snijeg znao iznenaditi u proljece

I lane je naslo mir u dvoristu do svog povrtka u majku prirodu

prvo kosenje trave motornom kosilicom 1977 godine.
Na zidu kuce je naslonjen stari Rog na kojeg smo
brat Ivo (u pozadini) i ja tovarili nase iybjeglicke torbe

Sanja uziva u svom "bazenu"

Dvije Sanje se igraju u dubokoj hladovini jednog toplog ljetnjeg dana

Baka Milka s Sanjom i Davorom

Baka Milka ispred hladnjaka i s puno ruza 

Baka s dijelom familije. Niko sa slike vise ne zivi u Banjaluci