Hronologija događaja ili odlasci - drugi dio

Život u gradu prije odlaska

Napustivši jedinicu 19.04. 1992. podnesoh zahtjev, maja mjeseca, da se demobilišem u nadi da ću kao inžinjer naći posao i raditi za dobrobit Republike BiH. Rješenje o prestanku službe dobih 30.06.1992 kada i zvanično napustih JNA odnosno srpsku vojsku u koju se ta armija u BiH transformisala. Bez zaposlenja ostade i moja supruga jer se ja tobože nisam odazvao na mobilizaciju, koju sam usput rečeno kao komandant skladišta izvršio 1991. godine, a što se nije uzimalo u obzir. Prije moje demobilizacije negdje krajem 1991. godine, blentavi, ali tada član Kriznog štaba Banja Luka, doktor Vukić, je na radiju Banja Luka isticao kako jedan Aljoša ne može biti na čelu skladišta usput spominjući i druge ljude iz komande i kasarne Mladen Stojanović. Na jednom od ročista za moj stan, više godina kasnije, advokat suprotne strane reče, pametno, kako Vukićeve riječi ne treba ozbiljno shatiti jer on je "lupao". Kao član Kriznog štaba njegove su se riječi itekako uvažavale, a o razmjerama čisćenja Banja Luke i okolice govori presuda Brdjaninu, takodje članu istog štaba, a Vukiću se izgubio trag negdje u majčici Srbiji.

Borba za opstanak me ponukala da stignem i do ministra školstva Kasipovića i do dekana Mašinskog fakulteta da im ponudim svoje stručne usluge i eventualno dobijem neki posao. Na oba mjesta sam bio odbijen jer mi pedigre nije bio dobar. Počesmo praviti kifle, supruga i ja, nosajući ih po radnjama za prodaju. Tu nam pomože Snježana Ibrišagić, kolegica moje supruge s nabavkom brašna i aditiva za kifle. Sve je nekako išlo kratak period jer se cjene brašna vrtoglavo mjenjahu i cjena kifle nije mogla pokriti troškove. Stadosmo s time i na nagovor rodice moje supruge, nakon šest mjeseci razmišljanja živeći u nadi da oboje kao inžinjeri možemo naći posao, prijavismo se Merhametu za pomoć koju smo dobivali kao i svi gradjani na spisku (Merhameta).

Blizio se kraj ljeta i sa Sulejmanpašićem Muhidinom, suprugom moje školske kolegice i kćerke suprugine tetke, mojim kolegom, donesosmo odluku da kupimo mesa, koje je bilo jeftino jer su pokradena goveda u Slavoniji, te da napravimo sudžuk za obje porodice. Jedne lijepe septembarske subote ujutro zamjesismo smjesu i formirasmo sudžuk. Taj dan došlo je oko sedam ili osam mojih poznanika u različito vrijeme da me posjete i da vide šta radimo. Muhidin odnese sudžuk na sušenje a moja supruga nakon čisćenja kuće, koja je blistala urednošću i osvjetljena predivnim danom, predloži da legnemo da se odmorimo. Oko dva poslijepodne zakuca neko na vratima i kada sam otvorio vidjeh pet policajaca naoružanih do zuba. Vodja patrole reče da je dobio prijavu da se u mome stanu okupljaju neki ljudi te da je došao da provjeri. To je bio dokaz da neko pazi na moj stan i da sam pod prismotrom, kao i ostali nesrbi ako su bili na nekom položaju. Objasnim sam vodji patrole šta sam radio i tko je dolazio, sjedeći za stolom na kome je ultraplas upio miris bibera i bjelog luka. Komandir prihvati obašnjenje ali ipak pregledaše stan otvarajući ormare da se nedaj bože ne bi tko sakrio u njih. Jedan od gradskih mladića, žute kose sa sunčanim okruglim naočarima, je pregledao spavaću sobu gdje je dubokim snom na mome krevetu spavala kćerka. Pitah ga da li treba da probudim djete, on mi reče da nije potrebno. Uočivši na polici za igračke kutiju od upaljača za tenkovsku granatu, upita me, šta je to i ja je otvorih pokazujući klikere koje je moj sin tamo čuvao i objasnivši da sam je donio s Krčmarice. Odoše zadovoljni jer nisu našli nikoga od neprijatelja koji su se spremali da ruše novostvorenu neman sa srpskim prefiksom.

Koncem godine ili početkom 1993. dodjoše mi trojica na vrata takodje naoružani do zuba da pitaju zašto se nisam javio u Odjeljenje teritorijalne odbrane. Kada sam im rekao da su me Srbi istjerali iz jedinice i da nemam namjeru da se prijavljujem u takvu teritorijalnu odbranu, na pitanje tko me je otjerao, ponovih "Srbi", našto su se okrenuli i više do moga odlaska iz Banja Luke nisu dolazili.

Kako je situacija na "frontovima" postala sve nepovoljnija za Srbe, kako u Hrvatskoj tako i u BiH gdje je malobrojna Armija BiH odoljevala bolje naoružanom agresoru potpomognutom snagama iz Srbije, Crne Gore i stranim plaćenicima, kako nikad nije boj bilo svjetlo oružje nego srce u junaka, to je sve više boraca dolazilo u sanducima natrag s bojišta, represalije prema preostalim nesrbima su bile stalna pojava, a oni nisu imali nikakve zaštite. Sve više i više izbjeglica iz Hrvatske i ratom zahvaćenih djelova BiH se slivalo u Banja Luku i život za žitelje grada, nesrbe, je postao izuzetno težak. Istjeravanje iz stanova, upadanje i pljačkanje stanova, bacanje granata u lokale koji su nekome "upali u oko" sve su primjeri pritiska na Muslimane i Hrvate da se isele što se naročito dešavalo u toku 1992. u kojoj su bili opijeni uspjesima u granatiranju i uništavanju opkoljenih enklava u BiH i Hrvatskoj gdje je banjalučki korpus uzimao učešća.

Ispraćao sam autobuse u kojima su naši sugradjani odlazili u izbjeglištvo. Ljudi svih obrazovnih profila, vrhunski liječnici, te mladost je napuštala grad. Ostadoše stariji da pokušaju sačuvati nešto što pred vandalima nije bilo moguće sačuvati. Neki platiše glavom a većina patnjama i jadom jer se ni fizički a ni psihički nisu mogli nositi s pripadnicima nebeskog naroda.

Moj punac, penzioner Rudi Čajaveca, saznavši da se djeli pomoć Čajevčanima, ode do bivšeg restorana prehrane, gdje ga odbiše jer mu nije valjalo ime i prezime, Jusuf Serdarević, bez obzira što provede godine u radnoj zajednici televizije ganjajuću prodaju i naplatu, odakle i ode u penziju. Po mome odlasku iz Banja Luke istjeraše ga iz stana, dvosobnog od 54 kvadrata, te sa suprugom prvo ode u jednosoban stan na Mejdanu a kasnije u izbjeglištvo u kasarnu u Virovitici pa onda do definitivnog odlaska iz Hrvatske kod sina ženina brata.

Aljoša Mujagić, Kitchener 18.11.2015.