Hronologija događaja ili odlasci - prvi dio
Prije par dana štiže mi email koji u cijelosti ispod objavljujem:
Poštovani Milane.
Ponukan zaista dirljivom pričom Nataše Bokan sjedoh i pokušah
nabaciti svoja sjećanja o dogadjajima, u dosta šturim opisima, koji se desiše
nakon moje prekomande u Tehničku bazu iz Rudi Čajaveca. Poznavao sam oca
Natašinog supruga, a moj otac još bolje jer su oni porjeklom iz Drvara, a otac,
kao učesnik drugog svjetskog rata od 1941., provede u tim krajevima oko
Bosanskog Petrovca i Drvara citav rat kao pozadinski radnik što u jedinicama, što
u gradu po njegovom oslobodjenju. Miljenkovi roditelji su čini mi se dolazili
kod Ljube Zarića i njegove supruge Smilje, sestre narodnog heroja Filipa
Macure. Njihov sin Ziro kao pripadnik srpske vojske, izaprana mozga, bio je
zarobljen i kasnije razmjenjen u Hrvatskoj. Mladji Lujo je proveo rat u
Sarajevu vjerovatno doživjevši mnogo teških trenutaka vezano za granatiranje TV
kuće u kojoj je radio a i zato što je kao Srbin ostao na strani normalnih
Sarajlija. Koliko znam danas živi u Montrealu.
Ova moja storija je malo poduža jer sve što se nakupilo nije moguće
iskazati kratkom rečenicom a sjećanja su navirala pišući o tim vec davnim
dogadjajima. Moram priznati da je ona manje emotivno nabijena jer opisuje više
dogadjanja ili njihovu hronologiju, kako nazvah ta sjećanja. Iza svake rečenice
može se još toga nadodati ali sam ipak želio da skratim priču jer svaki naš
odlazak iz okupiranog grada je mali roman ili velika priča za svakoga tko je to
prošao. Ako smatraš da će je naše kolege, koje svojim pisanjem podsjete na to
vrijeme i olakšaju dušu ljepotom, kako često Nataša uz svoje napise o
putovanjima uradi, rado procčtati, objavi je. Njene, Sajmine , Tvoje , Segine i
druge priče su divno napisane i lično uživam u njihovom čitanju uz žal što sve
to ne možemo jedni drugima lično prezentirati.
Ovim kratkim tekstom još jednom hoću da zahvalim Nataši na prikazu
njenog puta i bujici osjećanja koja ih savlada nako dolaska u Hrvatsku. O njima dvoma rahmetli/pokojni Paša je imao
tako mnogo divnih riječi što su oni i zaslužili.
Pozdrav, Aljoša
Nakon što sam Aljošin tekst pročitao nekoliko puta, odlučio sam da
ga podijelim u tri dijela. Danas objavljujem prvi dio, preostala dva će biti
objavljena u ponedeljak i utorak. Nadam se da će napisano biti zanimljivo i za
ostale posjetioce bloga kao što je to bilo zanimljivo meni jer je Aljoša, zbog
činjenice da je bio aktivno vojno lice, imao uvid u događaje koji nama nisu
bili poznati.
Nadam se da će ovi zadnji prilozi ponukati još neke da se jave sa
svojim sjećanjima i na taj način ostave trajni zapis o vremenu kada je
Banjaluka, od krajiške ljepotice, početkom devedesetih postala najveći logor u
Evropi.
Hronologija događaja ili odlasci - prvi dio
U mislima se vraćam na dane kada je
sazrijevala odluka da se napusti grad moga djetinjstva, momaštva i zrelog doba.
Ratni vihor je izazvan povampirenim srpskim nacionalizmom iniciranim iz
Beograda, što se kasnije i dokazalo mnogim sudskim procesima i napisima ljudi
koji su raspolagali s informacijama.
Prekomandom iz Rudi Čajaveca, iz djela
lociranog u Novakovićima iza banjalučkog zatvora, kako su ga neki zvali na
Tunjicama, po brdu na kojem je put Banja
Luka prema Prijedoru strmo silazio u
dolinu industrijske zone u Ramićima, dodjoh u Tehničku bazu banjalučke
divizije. Smanjenje zahtjeva za proizvodima namjenske proizvodnje doveli su da
mnogi od mojih kolega oficira dobiju prekomande što u Tehničku bazu garnizona Banja
Luka, kasnije banjalučki korpus, po zlu
poznat, ili u kasarnu Slavonski Brod, što nekima posluži da se demobilišu. Dolaskom u Tehničku bazu završih
svoj magistarski rad koji sam započeo u Rudi Čajavecu vezano za upravljanje
materijalima vlastite prerade, te ga odbranih u Zagrebu na Strojarsko
brodogradjevnom fakultetu kod Dr. prof. Ranka Zgage. To je bio moj zadnji
odlazak u Zagreb koji je bio čist ali iskićen slikama Tudjmana, čini mi se na
svakoj banderi.
Vraćao sam se preko Banije i ostao mi je detalj
u sjećanju o izvješenim zastavama. Kao slanina prošarana mesom tako su se
izmjenjivala sela okićena hrvatskim šahovnicama i slijedeća trobojkama s
crvenom zvijezdom, zastavom još uvjek zajedničke države. To je govorilo o
stanovništvu koje tu življaše a i o budućem bururetu koje je njih u tim
krajevima, a nas u našim, očekivao.
Nedugo nakon moga položenog magisterija dobih naredbu o postavljenju na mjesto komandanta bataljona tehničkog snabdjevanja lociranom na brdu Krčmarica više Trapista na putu prema Slatini. Godina 1991. donese sukobe u Sloveniji, pa balvan revoluciju u hrvatskim krajevima nastanjenim u najvećem broju Srbima. Polako uskočih u čizme i ratnu uniformu koju praktično nisam skidao skoro dvije godine. Vojnički sastav jedinice se u tom periodu promjeni, što samovoljnim napuštanjem jedinice vojnika Hrvata i Muslimana iz BiH, otpuštanjem vojnika Slovenaca, te skoro čisti od drugih naroda (ili nacija kako neko voli da kaže), ostadoše samo Srbi i poneki Albanac s Kosova i Metohije.
Uskoro otpoče mobilizacija banjalučkog korpusa na čelu s budućim zločincima, prvo generalom Uzelcom a kasnije Talićem, koji odigraše neslavne uloge komandujući jedinicama koje naniješe dosta zla na Baniji i Kordunu i djelovima Slavonije, Papuk, Psunj, Lipik i djelovi prema Podravskoj Slatini i najviše u BiH prema Bihaću, okolina Prijedora, prema Travniku, Jajcu, Donjem Vakufu , Kupresu, tkz koridoru, Orašju i drigim mjestima širom BiH, a pod srpskom kontrolom.
Bataljon je "uspješno" dostavljao
municiju svih vrsta jedinicama korpusa a učestovao je i u prevozu municije iz
skladišta oko Čapljine, Sarajeva, Donjeg Vakufa, Jajca, Mrkonjić Grada, Bihaća,
Karlovca, Doboja i Tuzle. Sastav je bio uglavnom popunjen iz redova srpskog
naroda, s ponekim banjalučaninom pripadnikom drugog naroda, dok ih kasnije ne
demobilisaše, po odluci da nesrbi ne mogu biti na komandnim dužnostima. Jedni
ostadoše a drugi napustise grad kanalima koji su bili poznati samo njima.
U ljeto 1991. dopremiše iz Semizovca, skladišta
kraj Sarajeva, konvojem od 146 kamiona, kompletno naoružanje takozvane savezne
rezerve pješadijskog naoružanja, ako me pamćenje služi preko 70.000 raznih
"cijevi", od automatskog naoružanja do minobacaca raznih kalibara. Na
isti način iz skladišta u Donjem Vakufu je dopremljeno svo oružje teritorijalne
odbrane gornjo vrbaske regije. U narednom period se svo to oružje podjeli
srpskom narodu. Tu treba dodati i svo naoružanje teritorijalne odbrane gradova
u dolini rijeke Vrbas, Kotor Varoša i banjalučke regije, koje takodje ode u
ruke Srba koji su time bili naoružani do zuba u odnosu na sve nesrbe, koji
ostadoše u tom velikom zatvoru. Tome treba dodati opremu i naoružanje koje
dodje iz Slovenije, Karlovca s inžinjeriskom školom, s Borongaja i iz Bjelovara
iz Hrvatske, praćeno s brojnim starješinama i njhovim porodicama. Cjenim da i
danas mnogi zločni, koji se čine u tim krajevima, su izvršeni s oružjem koje
oni imaju a nikada ga nisu vratili jer se evidencija o podjeljenom oružju
"izgubila".
U svojim rukama sam imao naredbu, odnosno
izvod iz naredbe više komande, o nastupu jedinica korpusa iz Banja Luke i Tuzle
u rasparčavanju Slavonije i zauzimanju linije koja se poklapala s kartama
Velike Srbije kreiranim da pokriju krajeve, navodno, najbrojnije naseljenim pripadnicima srpskog naroda, što svjedoči o učesću
JNA, koja je bila orudje u rukama srpske politike kojim se nastojao ostvariti
san o svim Srbima pod kapom tadašnje republike Srbije. Na sreću to se ne ostvari
zahvaljujući otporu hrvatske vojske i naroda.
Radi nedovoljne popunjenosti jedinice dodana
mi je četa snabdjevanja iz Šipova u kojem su se isticali ljudi s četničkom
ideologijom. U predvečerje jednog transporta za dovoz materijala iz Doboja,
gdje sam i ja išao, objasnjavajući im zadatak, bio sam prekinut od jednog vojnika
s upadicom da su oni svi četnici. Objasnio sam mu da ako se on osjeća tako ne treba
trpati sve ostale u isti koš uz napomenu da četnici uradiše dosta zločina samom
srpskom narodu i u dolini Drine našto je nasto tajac. Nikada nisam prestao da
reagujem na retardirane misli i ponašanje pa je to jedan od mnogih primjera da
nisam kao djete prvoborca od 1941. mogao da oćutim na te ostatke fašističke
ideologije i njenih slugu.
Trošile su se velike količine municije, čak
su se neki od komandanata jedinica hvalili kako su u danu potrošili čitav mjesečni
borbeni komplet artiljerijske municije, što govori o njihovoj hrabrosti i
taktici da se nešto totalno razori pa da se ostatak opljačka. Prvo sukob u
Hrvatskoj sa svim razaranjima koje je donosio, pa se onda 1992. prenese i u BiH
gdje jedinice JNA uz pomoć lokalnih srpskih kriznih štabova preuzeše vlast i
krenuše u zločin etničkog i fizičkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Tamo gdje
je bilo izuzeto oružje Teritorijalne odbrane pružen je otpor, kao u Jajcu i Kotor
Varošu, sve do izdaje inicirane dogovorom Tudjmana i Miloševića, te prevoza hrvatskog
stanovništva oko Kotor Varoša u Hrvatsku i prestanka otpora jedinica HVO na
području Jajca, što dovede do pada ova dva područja i zločina nad golorukim
narodom koji je bio opkoljen.
Moja majka ispusti dušu i bi sahranjena
12.04.1992 da bih ja 19.04.1992 bio optužen pred postrojenim bataljonom da
kradem gorivo, municiju i hranu namjenjenu bataljonu. Pismo pročita meni
nepoznat vojnik i nakon njegova čitanja rekao sam postrojenim vojnicima da on
nije dovoljno pametan da to napiše nego su mu napisali drugi koji se skrivaju
iza njega, lopovi koji kradu gorivo, municiju i hranu su medju njima a ja znam
da nisam poželjan u jedinici zbog porjekla i da ću da tražim od komande da pošalju
drugog komandanta da me zamjeni. Naredivši da dežurni povede jedinice na izvršenje
zadataka razdužih se s oružjem i predah dokumente mome zamjeniku majoru Dr. teh.
nauka Ostoji Miletiću, koji je bio profesor na Mašinskom fakultetu Banja Luka.
Njegovo ime spominjem zato što je sve znao šta se priprema a za života moje
majke je dolazeći samnom da je obidjem, ljubio joj ruku pri pozdravu pretvarajući
se kako mi je prijatelj. Majka je njegov postupak opisala riječima: "Kako
ti je dobar ovaj tvoj drug". Kasnije taj moj "dobri drug", kada
sam ga pozvao za svjedoka na sud pri pokušaju da vratim svoj stan koji ni danas
2015. godine nisam vratio u posjed, iznenada izgubi pamćenje i ništa se ne sjeća.
Isto tako i major bezbjednosti Pavlović Jordan, koji mi jednom pri obilasku
skladišta u vrijeme blokada puteva oko Banja Luke i mostova, reče kako mi je
spasio život jer sam trebao prethodnu noć biti likvidiran. Isti takodje na sudu
dobi amneziju i ništa se nije sjećao. Ta amnezija o zločinima prema svojim komšijama
i dan danas traje u entitetu u kome oni vladaju.
P.S. Fotografije i tekstovi ispod njih ubačeni od strane administratora bloga
Labels: aljosa, ratna sjecanja
1 Comments:
Drago mi je da na blogu imamo i onih kojisu bili direktno uključeni u neke aktivnosti o kojima smo saznavali iz druge ruke. Aljošin opis događaja po njegovom odlasku iz Rudi Čajaveca samo potvrđuje ono što smo znali: da je sve oružje takozvane Jugoslavenske armije stavljeno u službu jednog cilja i raspoređeno samo jednom od „bratskih“ naroda bivše nam domovine. Zbog toga me posebno vrijeđaju hvalisanja koja se mogu pročitati na pojedinim Internet stranicam o „hrabrosti“ srpskih boraca koji su se samo branili naoružavši se do zuba kako bi se „odbranili“ od „krvoločnih“ neprijatelja. Od predhodnog me još više pogađaju hvalospjevi koji se mogu čuti od strane zvaničnike iz manjeg blentiteta, kada se na mnogobrojnim proslavama „slavnih pobjeda“ njihove vojske razbacuju velikim riječima, veličajući zapravo zločine koje su im omogućili da danas žive na visokoj nozi dok obična raja jedva preživljava.
Zbog toga se zahvaljuje Aljoši što je svoja sjećanja na ta vremena podijelio s nama na ovim stranicama.
Post a Comment
<< Home