Hronologija događaja ili odlasci - treći dio

Banjaluka, Beograd, Budimpešta, Toronto

Dolazak izbjeglica i narastajuća krvožednost, te kontrole i nemogućnost izlaska iz kuće, natjerale su nas da obnovimo molbu za iseljenje u Kanadu koju, na nagovor Snježane i Gorana Ibrišagića, podnesosmo 1992. godine. Mrak i zločini koji se činjahu, te odlazak gotovo svih mojih prijatelja, prijetnje meni i porodici, dovedoše da u meni sazrijeva misao za definitivni odlazak. Kako sam ipak bio aktivan u jednom sportskom klubu ukaza se šansa da djecu pošaljem na takmičenje a da se ja kao član uprave pridružim. Supruzi kupih ličnu kartu na kojoj uspješno promjenih sliku te ona postade Srpkinja što joj uz aspirine za smirenje omogući da autobusom odemo iz Banja Luke. Prethodno prodah stan kompletno namješten  za 18000 njemačkih maraka jer mi je to davalo šansu da iselim u Kanadu pošto dobismo poziv u septembru da dodjemo na interviju. Kako smo telefonski objasnili službeniku ambasade da mi ne možemo putovati on nam reče da kada god dodjemo u Beograd oni će nas primiti na razgovor pošto su znali situaciju u kojoj smo se nalazili. Znajući da se mora imati dozvola za putovanje izdata od Sekretarijata narodne odbrane, tada smještenog u bivšoj ulici Borisa Kidriča, otišao sam tamo u uniformi da tražim potvrdu i videći tu gužvu i kada mi jedan od sekretara reče da dodjem na dan-dva prije putovanja, u sebi sam im opsovao i rekao da sam napustio JNA kad sam htio pa ću i otići bez vaše potvrde. Kako klub nije imao novaca da plati put za djecu ja se ponudih da im obezbjedim iznos od 750 njemačkih maraka uz uslov da i moja djeca izadju s njima. Trener i član uprave kluba pristadoše i ja od poznanika Srba, koji su imali razne poslove trgovine i proizvodnje, obezbjedih pola sredstava a drugu polovicu namirih od svojeg novca. 

Zadnju noć prenoćismo kod moga brata koji nas u jutarnjim satima odvede na autobusku stanicu odakle je polazio autobus za Novi Sad gdje se održavalo takmičenje. Moj sin, igrajući se s još jednim dječakom, pri ulasku u autobus umjesto da kaže ime kao Aleksandar, Saša Jovanović, izreče svoje ime koje udje u spisak putnika pošto se on radio radi čestih kontrola. Moja kćerka je to primjetila i rekla mi te sam kasnije zamolio vodju puta da s vozačem pokuša da prepiše spisak s korigovanim imenom što su oni i učinili. Oprostih se s bratom, neznajući da ga nikada više živa vidjeti neću, sjedoh u autobus s kćerkom, a supruga uz popijene sedative na sjedalo ispred mene. Krenusmo i put nas je vodio preko Prnjavora i Vučjaka, gdje smo prvi puta stali. Na ovelikom parkingu bili su parkirani mercedesi, audiji, te razne druge marke kola koje vukovi s Vučjaka, elitna lopovska jedinica, opljačka što u Hrvatskoj a najviše u BiH. Na svim većim raskršćima bile su kontrole od strane naoružanih prljavih i bradatih spodoba koje su više ličili na četnike iz bivših partizanskih filmova nego na regularnu vojsku JNA odnosno srpsku vojsku. Put je vodio preko sela, makadamskim putevima, pošto su mostovi prema Derventi bili porušeni. Nakon Doboja prodjosmo kroz Modriču preko ostećenog mosta i kroz špalir uništenih kuća i malih poslovnih objekata čiji su ostaci zjapili prema nebu i nalikovali kosturima koje sunce i vrijeme izapra. Put se i dalje nastavljao kroz krajeve gdje su se mogla vidjeti devastirana sela, pretpostavljam bosanskih Hrvata, za koja mi je pričao Ružela Zdravko, kolega iz Medicinske elektronike, koji je bio u jedinici lociranoj na tom području, kako oni zauzmu selo i ostave ga da sutradan okolni seljaci kao žuti mravi doslovno oljušte kuće, vadeći prozore, vrata i sve sto se moglo odnijeti tako da selo poprimi avetinjski izgled u skladu s ratnom i političkom situacijom. Takozvani koridor prodjosmo bez incidenta i zadržavanja. 

Dodjosmo do Bjeljine i nakon kraćeg zadržavanja do Pavlovića ćuprije gdje je bio granični prelaz izmedju bivših republika. Pošto sam putovao sa svojom vojnom legtimacijom, u kojoj nije bilo imena oca, to sam kao Aljoša mogao da se prošvercam da sam Srbin, jer toliki bezobrazluk da se uputim na dalek put, znajući da postoji naredba da se nijedan Musliman iz BiH ne pusti u Srbiju, što mi je ranije potvrdio kolega Milan D. koji je radio u policijskim strukturama bivše države, nisu mogli očekivati. Na pitanje carinika da li imam dozvolu za put rekoh mu da nebih sjedio u autobusu a da me komandant nije pustio. Stajali smo na granici više od sat vremena jer jedan dječak, Musliman, nije mogao ući u Srbiju. Konačno rekoh vodji puta idi objasni da djeca idu na takmičenje i da se dječak vraća po završenom takmičenju. Tako i bi i nakon njegove intervencije i provjere o takmičenju, krenusmo u Srbiju i malo lakše prodihasmo. Put je vodio kroz mačvansku ravnicu a kasnije i Srijem da bi u predvečerje došli do hotela u blizini željezničke i autobuske stanice. Svjetla su me opijala nakon banjalučkog mraka. Djeca ostadoše u Novom Sadu a ja i supruga natovareni torbama i sinovom gitarom planirasmo da vozom odemo za Beograd. Štrajk željezničara je prekinuo sav promet prema Beogradu i svi koji su imali posla u Beogradu okrenuše se autobusima. Tamo je vladala neopisiva gužva tako da nije bilo moguće doći do karata. Nakon nedoumice u kojoj smo se našli odlučismo da uzmemo taksi i eventualno podjelimo troškove sa nekim tko želi takodje da putuje u Beograd. Nadjosmo taksi i za 100 njemackih maraka podjelismo prevoz s dvojicom Srba iz okoline Djakova koji dodjoše takodje iz Banja Luke gdje su pokušavali da zamjene svoje nekretnine u Hrvatskoj i odu u krajeve sa "srpskom većinom". Nisam mogao a da im ne kažem da bi im bilo pametnije da se smire i da ostanu u Hrvatskoj jer to ludilo mora stati i da su oni sve što imaju stekli u Hrvatskoj. Šutnja, noćna vožnja i okupiranost vlastitim mislima prekinuše razgovor i dodjosmo do Beograda. Taksi nas ostavi u blizini jednog od fakulteta u gradu, odakle se napatismo da sa stvarima dodjemo do prijatelja koji je obećao da će nas primiti a nalazio se kojih dvjesto metara u pokrajnoj ulici. Ostadosmo kod njih dva ili tri dana dok ne dobih ključeve stana moga rahmetli strica, na čiju sahranu dvije godine ranije ne odhoh jer tada već uskočih u vojničke čizme. Stan je bio mali, u dvorišnoj zgradi, i do nas je trebalo proći dvoja vrata tako da smo se osjećali malo bezbjednijim. 

Uskoro odosmo na razgovor u Kanadsku ambasadu gdje predočismo dokumente i opisasmo naš dolazak u Beograd. Supruga, koja je dobro govorila engleski, je uspješno predočila sve teškoće koje imamo. Kako smo ranije željeli da odemo kao nezavisni imigranti koji su imali nešto novaca za prvih pet-šest mjeseci eventualnog boravka u Kanadi, službenik ambasade reče da su se sume povećale tako da mi nismo imali dovoljno novaca. Kroz glavu su nam letjele misli od koga posuditi dosta nedostajućeg novca. Dilemu i glavobolju je prekinuo službenik ambasade koji reče da će nas prebaciti u grupu izbjeglica, pošto poznaje situaciju u BiH, čiji status nismo znali, ali nam za ulazak u Kanadu nije trebao novac nego viza, prije čijeg dobivanja smo morali obaviti ljekarske preglede i čekati 4-6 mjeseci da se procedura obavi, pošto se ta služba nalazila u Beču. Obavismo preglede i tu upoznasmo ljekara iz jednog bosanskog grada kome ispričasmo kako je u Bosni. On nam reče da pazimo s kim se družimo jer je i on pod prismotrom. 

Trebalo je čekati naredna tri mjeseca za vizu koju dobismo pred kraj februara 1994. godine. U medjuvremenu se moralo živjeti kupujući hranu i trošeći namirnice, najčešće rižu i grah koji nam poslaše iz Banja Luke supruzini roditelji a donese prijatelj s kojim sam nekada radio u Čajavecu. Kao i sva djeca tako i moji poželiše kečap da mogu umakati pržene krompire. Deset njemačkih maraka za kečap kod uličnih prodavaca prestavljali su velike novce u vrijeme kada se kod švercera za njih mogle dobiti "milijarde" dinara čija je vrijednost iznosila dva ili tri hljeba u prodavnici. Ne kupih taj kečap cjeneći da će nam novac trebati po dolasku u Kanadu. Duša me i danas boli jer po dolasku prijavih novac koji smo imali, jer nikada nisam naučio lagati, te dok ga ne potrošismo za režije stana i plaćanje avionskih karata, nismo mogli dobiti pomoć koju su normalno izbjeglice dobivale. Kako smo morali izaći u grad da prodišemo malo plućima, prolazeći Francuskom ulicom vidjeli smo u crno obučene bradate pripadnike Srpske radikalne stranke koji su imali kuću u toj ulici koja im je služila kao klub ili centrala u kojoj su se okupljali. Takvi kakvi jesu bili, unosili su jezu u naše duše, pogotovo što su ulice bile izljepljene Šešeljovim i Arkanovim posterima, a zna se šta su oni u Hrvatskoj i BiH tada radili. Uz jedinu razonodu gledanje malog TV s filmovima koji su se prikazivali svako veče, vrijeme nam je uljepšavalo odlazak u operu i pozorište, za male novce, s porodicom naših prijatelja koji takodje izbjegoše iz Banja Luke, pošto su bili u tkz. mješovitom braku kako to nacionalisti nazvaše. Objašnjavanje poznanicima koji su živjeli u Beogradu o situaciji u BiH bio je Sizifov posao jer su im mozgovi bili izaprani propagandom TV i novina u kojima je prednjačila Politika koja se pretvori u ratno huškačku novinarsku kuću. To nam je unosilo jezu u srca i polako se uvlačismo u stančić jer se jedino tako osjećasmo nešto sigurnije. Telefonske veze sa supruginim roditeljima i porodicama moga brata i sestre su predstavljale šansu da si damo oduška znajući da su živi i pored uslova u Banja Luci koji su se pogoršavali iz dana u dan. Dido nam posla neke pakete s knjigama i nesto kućnih stvari koje će s nama i doći u Kanadu.

Konačno dobismo vize i zakazaše nam polazak početkom marta 1994. godine. Naoružani kesama sa simbolom IOM ( International Organization for Migration) u kojima smo imali dokumente za iseljenje imao sam osjećaj da mi još samo fale žute trake kakve su Jevreji morali da nose u doba fašizma koji je opet zavladao, ali u bivšoj domovini. Oprostismo se od prijatelja, ukrcasmo stvari kojih je bilo više nego što smo ponijeli iz Banja Luke pošto su u  medjuvremenu poslate preko poznanika i donešene na našu boravišnu adresu. Autobus udoban dopola popunjen nama izbjeglicama, a veći dio druge polovine švercerima koji odlaskom u Mađarsku, u šoping, donosiše hranu u Srbiju gdje se već dobro osjećala nestašica više prehrambenih proizvoda i naročito benzina, koji se dovozio iz Rumunije. Dolazak na granicu u večernje sate i carinik koji uze pasoše moje porodice i još jedne porodice iz okoline Doboja, koji su kao i mi putovali za Toronto, uz komentar da nam mađarski carinici neće dati ulazak. Čekajući na njegov povratak skoro čitav sat neko od švercera predloži vodji puta za ibjeglice da ode i traži naše pasoše. To se odradi i vratiše nam pasoše te autobus predje u Madjarsku bez ikakvih problema i u jutarnjim satima nas iskrca na aerodrom u Budimpešti odakle smo imali avion za Frankfurt i dalje za Toronto. U Budimpešti sam vido svog nećaka,koji dodje iz Beča gdje je izbjegao odlazeći zadnjim "Kikašem", avionom iz Banja Luke za Beograd. To je bio dirljiv susret pošto je zasnovao porodicu i dobio kćerku godinu dana ranije. 

Iz Frankfurta let do Toronta gdje nas dočeka mlada djevojka prevodilac, Srpkinja po imenu, što nam uz svu našu muku malo pokvari raspoloženje uz umor od dugog leta. Kako je bila zima dadoše nam neke gumene čizme više za blato nego za snijeg, neko dobi od izbjeglica i zimske vindjake te nas rasturiše ovisno o tome gdje je odredjena destinacija za svakoga. Mi predočismo ono malo para cariniku koji to stručno unese u papire te nas ukrcaše u mali kombi koji je vozio za grad Kitchener lociran jugozapadno od Toronta oprilike 100 km. Noć, oči se sklapaju od umora, snijegom pokrivena zemlja, na ulasku u grad s desne strane blješte svjetla skijališta za koje ćemo kasnije saznati da se zove Chicopee (Čikopi). Iskrcaše nas u tkz. "reception house", prijemnu kuću gdje nam dadoše sobe i naravno što od umora što od promjene časovne zone u bunilu dočekasmo jutro s blještavim snijegom i zaledjenim jezercetom na kojem je stajao nekakav čamac simbolizirajući indijanski kanu. Uz prvo javljanje supruginim roditeljima o našem dolasku, uz paprene cjene koje smo plaćali za telefonske kontakte, odosmo da prošetamo centrom Kitchenera, da udahnemo slobodu i uživamo u malom drveću okićenom sijalicama od prethodnog Božića i Nove godine. Tom šetnjom započe naš "privremeni" boravak u Kanadi, ne znajući šta će nam sve donijeti u narednim godinama, što je za neku drugu priču.

Aljoša Mujagić, Kitchener 18.11.2015.