Srbuj, treći dio

Prolazile su godine, ja sam odlaske u crkvu prorjeđivao, da bih jedne godine, negdje pred kraj osmogodišnje škole, u potpunosti prestao ići, uz nevoljnu saglasnost moje majke. Kao razborita žena shvatila je da prisila ne bi imala svrhu. Bio sam dobro dijete, odličan đak, najbolji u razredu, nikada nisam pravio nikakve probleme pa bi insistiranje na mojim odlascima na misu moglo kod mene izazvati revolt. Ostali članovi familije, moja braća i sestre su i dalje nedeljom išli u crkvu, doduše, neki ne tako redovito kao prije. Meni niko nije zamjerao što sam prestao odlaziti osim što mi je mati ponekad znala to prebaciti govoreći mi da sam lutoran što je trebalo značiti da sam bezbožnik. Nije me to pogađalo i na majku se nikada nisam zbog toga ljutio. Ona je rođena, odrasla i živjela u sredini u kojoj je crkva bila sastavni dio života, nešto bez čega se ne može. Zbog toga joj nisam zamjerio što me ponekad pecka i nisam se upuštao u bespotrebne rasprave. Vjerske praznike sam slavio kao i prije, radujući se svakom Božiću i Uskrsu. Kada bi svećenik obilazio katoličke kuće na Tri sveca gledao sam da se negdje izgubim. Za razliku od mene, većina ostale djece iz katoličkih kuća su i dalje svake nedelje odlazila na misu a mnogi se nisu odrekli vjere sve do današnjih dana.

Negdje pri kraju osmogodišnje i početkom srednje škole raja se polako počela rasturati. Bodina familija se jedne godine odselila u Mejdan (Petkovići su dobili društveni stan) tako da sam ga rijetko viđao. Marinko Tortić je preselio u kuću u blizini stočne pijace i više se nismo družili tako često kao nekad. Jozo Kezić se jednog ljeta utopio na moru. Skočio je u vodu i nije isplivao na površinu. Kada su kupači primijetili njegovo tijelo na dnu mora bilo je kasno.  S Milom bi se tek ponekad slučajno sreo. Pošao je u Školu učenika u privredi  a ja sam završio u Tehnici gdje sam stekao nove prijatelje s kojima sam provodio gotovo svo slobodno vrijeme. Večeri sam uglavnom provodio na korzu i kući bih se vraćao tek kasno uveče. Sredinom šezdesetih sam uplovio u muzičke vode što me je još više odvojilo od raje iz komšiluka. Probe i svirke na igrankama u Kasinu, Domu kulture i sali Čajaveca su zaokupljale veći dio mog slobodnog vremena. Šezdesetsedme sam pošao na fakultet i proširio krug poznanika. S rajom iz starog komšiluka sam imao sve manje zajedničkih dodirnih tačaka, zanimale su nas različite stvari, druženja su gotovo potpuno prestala.

I stari komšiluk se počeo mijenjati. Na nekadašnjim povrtnjacima i livadama su počele nicati nove kuće. Nove komšije su uglavnom stizale iz okolice Banjaluke, zamjenjujući svoja sela i zaseoke s predgrađem grada. Jedne godine je tetka Ana odlučila da proda svoju polovicu kuće. Tako smo za prve komšije dobili dvije familije Šolaja koje su se iz Futoga, mjesta u Vojvodini, doselile u Banjaluke. Kako su saznali da tetka prodaje kuću nikada nisam saznao. Nedugo poslije njih u komšiluk su se doselile još dvije familije iz Vojvodine. Jedna se uselila u staru kuću Vida Macanovića a druga u kuću familije Zeba koja je odselila negdje u Hrvatsku. Ubrzo nakon toga je doselila još jedna familija iz istog kraja kada su Trebovci preselili u novu kuću u Pavlovića putu. Tako smo iznenada bili okruženi ljudima koji su govorili nama čudnim naglaskom, imali drugačije običaje i kulturu od starosjedilaca i na taj način se nekadašnji sklad polako počeo razbijati. Iako su većina doseljenika bili Srbi ili njihovi potomci koji su poslije rata kolonizirali Vojvodinu, ostavljajući svoja ognjišta u Bosanskoj krajini da bi se naselili u kuće vojvođanskih Nijemaca, život u novoj sredini je od njih stvorio drugačije ljude, prihvatajući kulturu i manire kraja u koji su došli, zaboravljajući onu odakle su otišli. Koji je bio razlog njihovoj odluci da se ponovo sele, birajući ovaj put naš komšiluk, nije mi bilo poznato niti sam tada o tom razmišljao. Nije u to doba bilo organiziranog preseljenja od strane tadašnje vlast već su odluke donesene iz nekih drugih razloga. Bila je to repriza Brankove Osme ofanzive, samo ovaj put u suprotnom smjeru.

Nakon katastrofalnog zemljotresa šezdesetdevete godine doseljavanje Srba u naš komšiluk se ubrzalo. Kod Stijakovića su počeli odsjedati neki ljudi iz Srbije, trgovci rakijom koju su prodavali na stočnoj pijaci i Tržnici. Rakiju su pravili miješajuci vodu iz pumpe i nekakav bijeli prašak. Biznis im je očigledno dobro išao jer se inače ne bi odlučili na tako dalek put. Dvorište Stijakovića je često odzvanjalo srbijanskim akcentom toliko neuobičajenom za naš komšiluk. Braća Boro i Bogdo Stijaković su se oženili dovodeći mlade iz okolice Banjaluke. Vlajko i Ljubinka Brković su preselili u kuću koju su napravili u blizini Malte, a u njihov stan se doselila srpska familija koja je u dvorištu otvorila podrum voća i povrća. Nekada prazan prostor oko ulica Vlade Vitjuka i Majstorića puta je potpuno izmijenio izgled. Nove kuće su nicale preko noći a nekadašnje bašće su nestajale. Imena i prezimena većine novodoseljenih nisam znao a i rijetki susreti su bili kratkotrajni, više formalni nego što su to bili susreti ljudi koji se godinama poznaju. Nekadašnji komšiluk u kojem smo se svi poznavali i posjećivali je postao kraj gdje smo živjeli jedni pored drugih ponekad ne znajući kako nam se zove komšija par kuća dalje.

U Budžaku su nakon katastrofalnog zemljotresa 69. izgrađene montažne kuće u kojima su smještene familije čije su kuće i stanovi bili porušeni ili oštećeni. Novi stanovnici su potpuno izmijenili nacionalnu strukturu cijelog kraja. Nije to više bio kraj u kojem su katolici činili većinu već su postali manjina kao što se to desilo I nekim drugim dijelovima grada.

Nekako u isto vrijeme, malo po malo, srpske kuće su počeli obilaziti pravoslavni popovi. Činili su to obično uveče, krišom, kao da se radi o sumnjivim rabotama. Prvo su to radili bojažljivo, a kasnije sve otvorenije. U dvorištu Stijakovića sam ih prvi put vidio kada je komšija Boro dobio kćer. Kasnije su se počeli slaviti i pravoslavni Božići i Uskrsi. U cijeloj državi su se u to vrijeme osjećale promjene, stega partije je slabila a crkva je to protumačila kao šansu da prigrabi svoj dio kolača. Članovi partije, koji ranije nisu smjeli dijeliti radost s komšijama kada su se okretale pečenice na ražnju za Badnjak, počeli su ignorirati stroga partijska pravila. I u dvorištima pojedinih srpskih familija se počeše okretati ražnjevi. Počeše se slaviti krsne slave o kojima ranije niko nije pričao. Meni su one bile potpuno nepoznate jer nikada ranije za njih nisam čuo. Nama koji smo vjerske praznike slavili godinama ove promjene nisu smetale jer nikada nismo mogli shvatiti zbog čega je partija imala tako krut odnos prema vjernicima. Mislili smo da je došlo drugo doba, da je partija namjerno počela zatvarati oči pred ovim promjenama nastojeći zadržati popularnost među običnim svijetom koja je počela padati. Zaboravili smo da je članstvo u partiji nosilo privilegije koje su vjernicima bile nedostupne. Nije nam padalo na pamet da su se slave možda slavile i ranije, ali krišom, daleko od očiju javnosti, dok se pred svijetom održavala drugačija slika.

Naše prve komšije Srbi počeše odlaziti u crkvu. Prvo oni stariji. Primijetili smo to nedeljom ujutro kada bi lijepo obučeni odlazili nekuda. Bila je to novost za naš kraj jer ranije to nisu činili. Kroz razgovor saznasmo da idu na misu. Pravoslavnih crkava nije bilo u blizini. Najbliža je bila ona kod Borčevog stadiona izgrađena nakon drugog svjetskog rata. Na Rebrovcu je bila manja crkva koja nije mogla primiti veći broj vjernika. U gradu je, istina, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izgrađena pravoslavna crkva na mjestu gdje se nalazio spomenik palim borcima ali je 1941. godine porušena u njemačkom bombardiranju. Nova vlast je na njenom mjestu napravila spomenik Palim borcima a kopija crkve sa nešto nižim tornjem je izgrađena kod Borčevog stadiona. Zašto u gradu nije bilo više pravoslavnih bogomolja mi nije bilo poznato. Dok su katolici imali nekoliko crkava smještenih uglavnom u sjevernom dijelu grada, uz dvije u samom centru, a muslimani šesnaest džamija raspoređenih od Novoselije na južnom ulazu u grad pa do Ferhadije koja je dominirala svojim minaretom u neposrednoj blizini tvrđave Kastel, pravoslavci su imali samo jednu crkvu koja je mogla primiti više vjernika. I to je bilo sve. Godinama ih vjera nije privlačila. Da li je to bio njihov stvarni odnos prema vjeri ili je razlog bila partija koju je većina prihvatila vrijem će pokazati.

Imanje časnih sestara koje od našeg
sada dijeli moderna saobraćajnica

Za razliku od njih, katolicima iz komšiluka je bilo lakše. Mise su se počele održavati u kapeli časnih sestara u Vitjukovoj i većini komšija je trebalo samo par minuta da stignu na misu. Moji roditelji su, kako su ih godine stizale, odlaske u crkvu prorijedili ali im je ova promjena pomogla da lakše obave svoju dužnost prema Bogu kada su za to osjećali potrebu. Trebalo je samo da prošetaju do kraja našeg imanje i već su bili pred kapelom.