Srbuj, četvrti dio

Sredinom sedamdesetih sam se zaposlio u Rudi Čajavecu, RO Profesionalna elektronika, oženio i odselio s Predgrađa. Rodnu kuću sam redovito posjećivao, posebno utorkom kada bi cijela familija dolazila na grah koji je moja majka tako dobro pravila. Vikendima bi, za lijepa vremena provodili cijeli dan u lijepo uređenom dvorištu s njegovanim travnjakom i raznovrsnim cvijećem. Staru raju sam rijetko viđao. Mile se oženio, dobio dijete. U dvorištu roditelja je napravio veliku kuću u koju sam ušao samo jednom da je razgledam. Ponekad bi do svojih bake i djede navratio i Bodo i tada bi obično malo popričali. Nisu to više bili susreti najboljih drugara već više razgovor dvojice nekadašnjih komšija koje je život odveo na različite strane svijeta. Prisnosti koja nas je u djetinjstvu vezivala je nestalo. Ponekad mi se činilo da pripadamo različitim svjetovima, kao da nekada nismo dijelili i dobro i zlo, vjerujući jedan drugom kao da smo dva rođena brata.

Početkom devedesetih uplivah u vode privatnog biznisa i otvorih trgovinu računarima i računarskom opremom u roditeljskoj kući do ulice koju sam adaptirao. U prostoriji do ulice je bila lijepa, moderna trgovina s izloženom robom a u onoj okrenutoj dvorištu, oveći ured u kojem smo imali telefon, faks, te računare na kojima smo razvijali programe za financijsko poslovanje. Opet sam svaki dan bio u starom komšiluku, provodeći svo vrijeme u trgovini. Ponekad sam ostajao do kasno uveče jer u privatnom biznisu nije bilo radnog vremena već se radilo kako je posao zahtijevao. S majkom sam redovito pio podnevnu kavu a komšije sam rijetko viđao. Posao mi je, nakon početnih teškoća, išao dobro i bio sam zadovoljan svojom odlukom da napustim Profesionalu i okušam se u privatluku. Nova vlada na čelu s Antom Markovićem je osjetila da je došlo vrijeme da se čvrste stege jednopartijskog sistema popuste, da se da prilika vrijednim i sposobnim pojedincima da realiziraju svoje ideje. Po cijeloj zemlji su nicale nove firme stvarajući konkurenciju na tržištu koja je davala nadu da će se zemlja, koja je već duže vremena bila u krizi, vremenom oporaviti. U gradu se osjećao nekakav novi duh, duh poduzetništva, novi restorani, trgovine i male firme su nicale na sve strane, privatni biznis je cvjetao.

Ali ne za dugo.

Borci koji su pali uzalud.

Jugoslaviju zahvatiše demokratske promjene. Milošević na Gazimestanu započe svoj plan osvajanja vlasti, jogurt revolucionari srušiše autonomiju Kosova i Vojvodine, raspade se Savez komunista, Srbi krenuše mitingovati po gradovima bivše Juge, Slovenija i Hrvatska proglasiše nezavisnost, Srbi u Kninu proglasiše autonomiju, planu rat. U Sloveniji se situacija brzo smiri ali je u Hrvatskoj svakim danom bilo sve gore i gore. Broj mrtvih se iz dana u dan povećavao, bez naznaka da bi se situacija mogla smiriti. Banjaluka posta centar okupljanja raznih vojski. Jedinice Jugoslavenske narodne armije su se sa naoružanjem iz Slovenije povukle u banjalučke kasarne. Stizali su rezervisti iz Crne Gore, Srbije i drugih dijelova Bosne. Na ulicama grada se sve češće viđaju četnici koji se šepure gradom u svojim uniformama s šajkačama na glavi, na kojima se sjaje kokarde izvučene iz tajnih skorivišta, čekajući svoje vrijeme. Neki su nosili dugačke brade, iste onakve kakve smo nekada viđali u partizanskim filmovima. Vojna komanda je svakim danom pozivala rezerviste da se odazovu mobilizacijama. Išlo se ratovati u Hrvatsku. U gradu se osjećala se sve veća napetost. I Bosna proglasi nezavisnost. Počeše nemiri i po Bosni, Srbi proglasiše svoju republiku, počeše prve oružane čarke. Ubistva. U Sarajevu Srbi blokiraše grad. Na planinama oko grada JNA rasporedi svoje naoružanje. Bosna je bila na ivici krvavog rata.

Život u gradu je polako zamirao. Nesrbi, koji se nisu odazvali na mobilizacije ili su u familiji imali člana koji je odbio da ide ratovati u Hrvatsku, su ostajali bez posla. Privatnici su zatvarali svoje firme. Neki bogatiji i promućurniji, koji su znali ili predosjećali šta se sprema, napustiše grad. Nasta raslojavanje među dojučerašnjim prijateljima, poznanicima, komšijama. Većina Srba je otvoreno podržavala Miloševića i njegovu politiku dok je većina ostalih bila protiv. U gradu se počeše osjećati nestašice hrane, benzina, struje. U okolinu grada stigoše snage UNPROFOR-a koje su trebale biti garancije da rata u Bosni neće biti. U prostorijama RO Medicinaska Elektronika otvori se kancelarija UNHCR-a. Moj privatni biznis je polako gubio zamaha dok skoro potpuno nije stao. Nera osta bez posla. Razlog, moje neodazivanje na mobilizaciju. i moji u široj familiji, jedno po jedno ostaše bez posla. Počeli smo se svakodnevno okupljati u porodičnom dvorištu gdje smo provodili dane ubijajući se od dosade. Dok smo porodično ispijali popodnevnu kavu ispod hladnjaka u sredini dvorišta, naše komšije Srbi su se vraćali s posla. Sjećam se kako nas je moja pokojna mati znala kritizirati što to radimo govoreće. “Uđite u kuću. Zar vas nije sramota da pijete kavu dok se komšije vraćaju s posla?”

Hrane je bilo sve manje i manje pa bi ono što bi se skuvalo moralo podijeliti na sve više gladnih usta. Srećom, moj privatni biznis mi je još par mjeseci donosio prihod jer je kancelarija UNHCR-a rentirala par kompjutera i printer. Ja bih kod njih navraćao par puta nedeljno ili da riješim eventualni problem, ili da ih snabdijem potrošnim materijalom. Pri tim posjetama sam znao popričati sa direktorom kancelarije, Englezom čije sam ime zaboravio. Iz razgovora s njim  sticao sam utisak da je međunarodna zajednica spremna da se angažira da spriječi rat u Bosni mada sveukupna situacija nije bila povoljna. U gradu su počela maltretiranja i hapšenja muslimana i Hrvata, noću su se čule eksplozije podmetnutih bombi ispred njihovih kuća i lokala, crveni kombi je krstario gradom. Tu i tamo bi se desilo pokoje ubistvo.

U Bosni su sukobi postajali sve češći. Po gradu su svako jutro osvanjale smrtovnice poginulih na ratištima, i onim u susjednoj Hrvatskoj, i onim u Bosni. Muslimani i Hrvati su počeli napuštati grad. U komšiluku u kojem sam se rodio nismo imali problema s komšijama. Mile, Čane, mlade Šolaje i još neke od mojih vršnjaka sam viđao u uniformama jugoslavenske armije. Da li su išli na ratišta, ne znam. Jedino sam primijetio kako je Čane Macanović nekoliko puta svraćao u dvorište svoje familije s kamionom napunjenim ratnim plijenom. Vidio sam kako iznose kućanske aparate, predpostavljam pokradene iz kuća jadnika koji su ili izgubili živote ili su na vrat na nos morali ostavljati rodna ognjišta bježeći ispred raznih vojski koje su obavljale poslove etničkog čišćenja prema davno napravljenim planovima.  To je bila redovna aktivnost onih koji su išli za jedinicama koje su obavljale takozvana čišćenja terena.

Kretanje po gradu je bilo sve riskantnije. Ja sam svoje svodio samo na relaciju Starčevica – Predgrađe, pazeći pri tom da ne naletim na vojnu policiju ili crveni kombi koji je bio strah i trepet za one koji nisu imali valjane papire. Jednog dana je, nakon tri pokušaja, i moja starija sestra napusti Banjaluku, odlazeći u Zagreb kod sina koji je pred sam početak rata u Hrvatskoj diplomirao na građevinskom fakultetu u Zagrebu i tamo se zaposlio. Nekoliko mjeseci kasnije mati se razboli. Slabila je sve više i više, da bi krajem marta devedesettreće napustila ovaj svijet.

Došao je red i na nas da se zaputimo sestrinim stopama.

Dok je naš autobus grabio prema Bosanskoj Gradišci, i dalje Hrvatskoj, prolazeći kroz naselja moga djetinjstva, u ušima su mi odzvanjale riječi mog prijatelja: "Ustaše! Srbuj! Jebem vam majku ustašku svima! Srbuj!"  Tek tada sam postao svjestan njihovog zlokobnog značenja. Trebale su mi godine da shvatim da je naša sudbina bila isplanirana još jako davno, da su neke naše komšije, prijatelji i poznanicijoš davno  znali šta nas čeka, samo smo mi naivno živjeli u uvjerenju da je njihova ljubav prema partiji, državi i Titu bila iskrena. I za to smo platili veliku cijenu.