O mom bivšem drugu
U prvi razred osnovne škole polazim 1959. godine. Osnovna škola Ivan Goran Kovačić u Budžaku.
U to vrijeme je bio samo jedan Budžak, a sada ih je 4 ili 5, ne znam tačno. Učiteljica mi je bila gospođa JELA PAVLOVIĆ, stanovala je u Pavlovića putu u neposrednoj blizini škole. Prvi dan, upoznavanje. Sa mnom u razredu je i sin direktora škole RADE LIČINA, njegova mama je takođe učiteljica u školi, tata direktor škole.
Stanovali su u školi, na njenom sjevernom dijelu, prema gradu. Stan, preuredjen od 2 ili 3 učionice, za ono vrijeme veoma kvalitetan. Rade je dobio ime po svom stricu (bratu od tate) narodnom heroju RADI LIČINI (u prilogu kratka informacija). Za nas u tadašnja vremena, to je bilo nešto posebno, drug u razredu iz PORODICE NARODNOG HEROJA. Vikendom, u slobodno vrijeme ja sam bio jedan od onih koji je mogao doći kod Rade da se poigramo. Roditelji su mu bili strogi. Možda su bili jedni od prvih koji su imali auto, u to vrijeme ‘’fiću’’, ne znam vise koje boje ? Ali ono što sam najviše volio, imali su TV i kod njih sam prvi puta gledao fudbalske utakmice, sjećam se i pojedinih fudbalera … Šoškić, Durković, Jusufi, Šekularac, Kostić, Milutinović itd.
Rade je u razredu najbolje recitovao ili pjevao pjesmice a ja sam volio pjevati u horu gdje se nisu mogli primjećivati moji pjevački ‘’kvaliteti’’. Rade i ja smo bili dobri drugari. Poslije petog razreda ja sam morao preći u novootvorenu osnovnu školu Ranko Šipka, kod nadvožnjaka na putu prema Vrbasu i Vitaminci. U to vrijeme to mi je teško palo, nova sredina, novi nastavnici ali kao i sva djeca, na sve se brzo prilagodiš. Ono što mi je još ostalo u sjećanju na školu Goran Kovačić , je berba graška. Svake godine, po zavrsetku škole, prvo smo imali akcije (mislim da je trajalo jednu sedmicu) branja graška na parcelama Poljoprivredne škole i Poljoprivrednog Zavod,a a tek poslije toga podjela knjižica (ocijena).
 |
| Slika iz drugog razreda osnovne škole Titovi pioniri (u drugom redu drugi s lijeva Sega, treći RADE |
Poslije završene osnovne škole polazim u Tehniku (elektro, slaba struja). U istom razredu smo ponovo Rade i ja. Upoznaje se i nova raja (moj kum Izet, Trampa, Macan, Pop, Migdo, Dadi, Čičak, Saša, itd).
 |
| Rade Ličina - stoji uz podužni zid, bijeli, prema čošku, najviši |
Ali ovu priču pišem radi još jedne osobe iz tog razreda, meni veoma drage, s čijom porodicom početkom zadnjeg rata dolazi u dodir i naš bivši drugar iz razreda RADE LIČINA. Naime, radi se o Saši, njegovom sinu i supruzi.
Još u prvom razredu Saša upoznaje svoju prvu ljubav, Razu, koja pohadja Gimanziju. Družimo se koliko nam slobodno vrijeme dozvoljava. Poslije mature Saša i Raza se vjenčavaju. Dvije godine kasnije radja se sin Ferdo. Žive sretno. Ponekad se posjećujemo. Više se ne sjećam koliko godina prije rata, sjedimo zajedno a Raza kaze : ’’Sega, da ti se pohvalim, dobila sam novi posao, sada radim u Goran Kovačić školi kao dječiji psiholog. Tamo sam srela i vašeg drugara Radu Ličinu, gdje radi kao nastavnik’’. Komentarišem o njemu, o Radi… ‘’ok, koliko ga znam (a i roditelje), dobar momak, kulturan, iz porodice pedagoga, stric NARODNI HEROJ… To mi je ostalo iz ranog djetinjstva, nekako posebno. Mi smo u porodici imali prvoborca pa mi je to bilo nešto… Skojevac, mladi komunista prije II-gog svjetskog rata, komunjara, a tek NARODNI HEROJ… to ti dodje nešto još više, ne možeš biti veći od narodnog heroja. I svaka im čast, duboko im se klanjam za sve što su učinili u to vrijeme.
Priča do sada je bila samo uvod, zurnal pred početak filma. A sve počinje godina devedesetih.
Višestranački izbori ili bolje rečeno... vrijeme izbora , vrijeme otvorenog pristupanja religijama, vrijeme golubova ‘’prevrtanera’’, vrijeme presvlačenja dresova. Ukida se Jugoslavenstvo.
U Sloveniji pucaju ‘’konci’’. Odlazim u rezervu kao rezervni kapetan JNA. Povlači se naoružanje iz Slovenije, mi pravimo obezbjedjenje od Gradiške do Kutine. Iako sam prije skoro sve poznavao , sada je mnogo nepoznatih ljudi, vojnika bez kapa, neobrijanih, pozdravljaju se s tri prsta. Po selima uzduž autoputa šahovnice. Nije dobro. Ne mogu da se snadjem. Nije da nešto ne odgovara, nego sve, ama baš sve je drukčije. Poslije tri sedmice nas puštaju kući s tim da se svakog trenutka možda moramo i vratiti.
Dolazim kući … Kažem Brani da nije dobro, da sve smrdi na ruzne stvari. Odlazim do Saše razgovaramo o svemu. Raza je zabrinuta, svaki trenutak njihov Ferdo može dobiti poziv za rezervu, kakvu rezervu… POZIV ZA RAT. Saša je uvijek bio idealista, kažem mu : da se svi pozdravljaju s tri prsta, da vise od 50% ljudi ne poznajem, da po onome sto sam vidio JNA više ne postoji a on ne može da vjeruje.
Raza ga pritišće do daske, traže se veze i konačno Ferdo napušta Banjaluku. Olakšanje. Počinje rat i kod nas u Bosni. Naravno. Dobivam novi poziv i ne odlazim. Nema više naše himne pod kojom smo odrasli, ludilo je, svakim danom je sve teže i teže. Jedno veče navratim do Saše i Raze, ona me upita ’’Sega, sta misliš tko nam je RATNI DIREKTOR ?’’ Ja pogadjam, lupam, lupam imena kojih se sjećam otprije… a ona odgovara... “ne, ne,ne, … ratni direktor je vaš drug Rade Ličina. I što je još interesantnije, odmah me pozvao i rekao da ako do sutra ne donesem papir za sina, da li se odazvao ili ne (u rezervu, tačnije receno, u RAT) da će mi dati otkaz. Naravno da sam mu odmah odgovorila da papir neće nikada dobiti a da mi otkaz uruči istog momenta, što je on i učinio’’.
Bio sam poražen, slomljen, kao misliš nešto a u stvari ne misliš ništa. Jednostavno si prazan. Nije uopšte bitno što je Raza ostala bez posla, nije to tragedija, posla će biti, nego mučno je i bolno, tada, a i dan danas mi prolazi kroz glavu, da je on, naš BIVŠI DRUG DJECU SLAO U RAT. Baš tako, ako nemaš papir da ti je dijete u ratu, gubiš posao. Kakva perfidnost, pokvarenjastvo, licemjerstvo... zar si ti RADE (a i vi svi) mislio da ćemo za posao… djecu ili sebe gurnuti u rat ???? Baš ste glupi !!!!
P i t a nj a TEBI BIVŠI RATNI DIREKTORE, BIVŠI DRUŽE, RADE LIČINA:
P i t a nj a TEBI BIVŠI RATNI DIREKTORE, BIVŠI DRUŽE, RADE LIČINA:
- Kao prvo kako si mogao da prihvatiš posao ili mjesto ratnog direktora ??????
- Dali si zaboravio da si dijete iz porodice narodnog heroja ili za tebe to uopšte nema veze ??
- Dali se ikada imalo sramiš što nosiš ime svog strica, narodnog heroja ??
Pročitaj u prilogu kratku biografiju o svom stricu... malo se podsjeti!!
Puna vreća s pitanjima može da se napuni. Ali vjerujem da na njih nemaš odgovor, u stvari ne bi mogli da razgovaramo jer su nam pogledi i pristupi mnogim stvarima potpuno razliciti. A ako ih imaš, to su odgovori i priče za timove u drugim dresovima.
Naši stari bi rekli: ‘’e… Rade, crni Rade šta uradi ?’’ S jedne strane uhvatio si se u kolo s nacionalistima a s druge strane se uvukao manje ili više u kriminal ?? Čitam nedavno jedan od izvještaja o kriminalu u našem rodnom gradu… pa me više toliko i ne iznenadjuje, vidim i tvoje ime.
Sjećam se branja graška i parcela poljoprivrednog zemljišta na potezu od nase osnovne škole prema Poljoprivrednoj školi. Pišu, a koliko je kriminala, zašto i ne vjrovati, da si i ti učestvovao u ‘’zamjeni’’ i prodaji navedenog (društvenog) zemljišta.
Šteta, šteta Rade da si porodično stablo ‘’protresao’’ i uputio se na pogrešnu stranu, pardon, po tvome si sigurno na pravom putu, bivši druže.
- Bio si komunista, pripadao si porodici komunista i sve si to popljuvao ??
- Ili… ili… je sve bilo samo maska ??
- Ne znam kako bi tvoji roditelji ocijenili sve tvoje postupke ??
- Sječaš li se da si najbolje pjevao ‘’… Hej Sloveni…’’ ??
- Prisustvovao si sastancima ratnih direktora, nas i našu djecu slali ste u rat,
- Dali ste vi i vaša djeca bili u tom istom ratu ??
- Priključio si se Brdjaninu i ostalima. Kako si mogao da prihvatiš nove ideale ??
Puna vreća s pitanjima može da se napuni. Ali vjerujem da na njih nemaš odgovor, u stvari ne bi mogli da razgovaramo jer su nam pogledi i pristupi mnogim stvarima potpuno razliciti. A ako ih imaš, to su odgovori i priče za timove u drugim dresovima.
Sve što si uradio od godina devedesetih do danas, sveo bih pod jedno: GOLUB PREVRTANER.
Naši stari bi rekli: ‘’e… Rade, crni Rade šta uradi ?’’ S jedne strane uhvatio si se u kolo s nacionalistima a s druge strane se uvukao manje ili više u kriminal ?? Čitam nedavno jedan od izvještaja o kriminalu u našem rodnom gradu… pa me više toliko i ne iznenadjuje, vidim i tvoje ime.
Sjećam se branja graška i parcela poljoprivrednog zemljišta na potezu od nase osnovne škole prema Poljoprivrednoj školi. Pišu, a koliko je kriminala, zašto i ne vjrovati, da si i ti učestvovao u ‘’zamjeni’’ i prodaji navedenog (društvenog) zemljišta.
Šteta, šteta Rade da si porodično stablo ‘’protresao’’ i uputio se na pogrešnu stranu, pardon, po tvome si sigurno na pravom putu, bivši druže.
Sega
Labels: ratna sjecanja, sega, sjecanja
posted by co | 8:52 AM
2 Comments:
Iako se Sega i ja kao djeca nismo družili (bio je mlađi od mene par godina a to u djetinjstvu znači mnogo), sve više otkrivam da nas vežu mnogi događaji iz tog doba. Jedno vrijeme smo išli u istu školu a kako iz priloga vidim, čak smo se družili s istim osobama. I ja sam kao dijete odlazio u stan direktora škole i to uglavnom da gledam televiziju koja je u to doba bila u svojim počecima. Program je bio samo nekoliko sati dnevno, s mnogim problemima kao što je to normalno za sve što je novo. Sjećam se kako sam znao sjediti u dnevnoj sobi Ličina u društvu njihove djece Jace i Rade dok je slika na ekranu treperila ili je blještao tekst „Tehnički smetnje“, strpljivo čekajući da se slika pojavi ili umiri. Gledali smo neke italijanske dječije emisije te, na naše veliko zadovoljstvo, emisiju „Mendo i Slavica“. Ni dan danas mi nije jasno zašto me direktorova supruga učiteljica, kojoj sam ime zaboravio, pozivala baš mene da s njenom djecom gledam televiziju, iako su u školi bila dva prva razreda s popriličnim brojem učenika. Moj otac je bio željezničar a mati domaćica, nisu se ni po čemu mogli mjeriti s familijom jednog direktora škole i jedne učiteljice. Mi smo živjeli skromno, Ličine su već tada pripadale višoj klasi. Moji roditelji su bili vjernici a Ličine komunisti. Nisu se poznavali niti su se ikada sreli. Ali, eto, ja sam pozivan u stan u sklopu škole da gledam televiziju koja je u to doba bila tolika rijetkost da je više niko u široj okolini nije imao.
I ja sam kao i Sega pjevao u školskom horu jedno vrijeme sam čak s Jacom, direktorovom kćerkom a Radinom starijom sestrom, vježbao balet, i to u zbornici škole dok su drugi učitelji i nastavnici bili prisutni. Teško mi je to padalo ali nisam imao izbora. Zašto su baš mene izabrali i zašto mi je partnerica bila kćerka direktora škole opet mi nije jasno.
O Radi nisam znao ama baš ništa do ovog Seginog priloga. Kakvo razočarenje!!! Poslije ovog Seginog priloga počinjem da sumnjam u sebe, u moje razumijevanje ljudi, u moje objašnjenje zašto nam se desilo to što nam se desilo. Vjerovao sam da su nam sve ovo napravili oni koji su od malih nogu bili odgajani u mržnji prema drugima, glumeći „bratstvo i jedinistvo“ (o kojem smo se zadnjih dana raspisali) i usput koristeći privilegije koje su se uz pripadnost partiji na vlasti podrazumijevale. Ali kako razumjeti Radinu transformaciju koji je iz familije koja je dala narodnog heroja! Da li to znači da su i njegovi roditelji pripadali grupi onih koji su imali dva lica? U to prosto ne mogu da vjerujem kao što još uvijek ne mogu da vjerujem u informaciju koju mi je poslao Josip. Sumnjam da je njihovo gostoprimstvo bilo zbog nekih viših interesa. Jednostavno rečeno, Radino ponašanje početkom devedesetih (a i kasnije, ako je tačno šta Sega piše), je za mene velika zagonetka jer za njega nemam logičnog objašnjenja osim da se radi o pokvarenoj osobi bez karaktera koja je iskoristila trenutak za sopstveni dobitak ne razmišljajući o posljedicama takvog akta. Očigledno je da je Rade bio zaslužni član SDS-a jer bez tog „atributa“ ne bi mogao biti postavljen na direktorsku poziciju.
Mislio sam da je od zadnjeg rata prošlo već dovoljno vremena da me više ništa ne može iznenaditi. Ovo saznanje o Radi mi govori da nije tako i da će tako biti još dugo, sve dok ne odem tamo gdje svi jednog dana odlaze.
Co je primjer onih kvalitetnih, karakternih ljudi u BL zbog kojih je i bila na tako dobrm glasu. Takvi ljudi nastupaju otvoreno i mirno spavaju jer nemaju skrivenih namjera. Posebna raja je cinila Banjaluku privlacnom jednako kao i parkovi i Vrbas. Meni licno jako fale takvi ljudi u okolini u kojoj sada zivim, sve se svodi na materijalno i na karijeru, na ljude se uglavnom ne mozes osloniti niti me takvi privlace.
Medjutim ni sam nikako da naucim po kojem je kriteriju bilo moguce prepoznati ko je raja a ko pokvaren covjek bez karaktera. Kako odvojiti pravog prijatelja od onog koji glumi druga, sa tobom pije i druzi se, zajedno ganjate trebe, a ako dodje prilika e tada ti postane neprijatelj. Zbog cega, zar samo radi druge nacije.
Nekako ne mogu da povjerujem da je tako u citavom svijetu, cini se da je to kod nas bilo izrazenije nego drugdje i da su ti ljudi glumili bratstvo i jedinstvo a unutar prodicnog kruga su njegovali arijevske rasne teorije o nadmoci svoga naroda.
Kome to jos nacija moze biti vaznija od postenja, ljudskosti i prijateljstva. Cini mi se samo krajnje duhom siromasnim i primitivnim ljudima. A takvih je danas dosta, zato je covjeka tako tesko naci.
Post a Comment
<< Home