Crna kuća

Crna kuća, srušena poslije zemljotresa

Prije nego što smo preselili u kuću u ulici Braće Podgornika, koju su moji roditelji kupili zajedno s tetkom Anom i tetkom Stipom Mušanom, stanovali smo u iznajmljenoj kući smještenoj  na desnoj strani ulice Vlade Vitjuka, idući od glavnog puta Banjaluka, Gradiška prema Trapistima. Kuća se nalazila na kosini, u neposrednoj blizini rampe na željezničkoj pruzi Banjaluka - Predgrađe, Prijedor.

Početkom pedesetih bio je to prilično nenaseljen kraj.  Jedini objekat u blizini je bila gostionica Mije Bajić koja se nalazila na mjestu gdje se ulica Braće Podgornika sastaje s Vitjukovom. Preko puta kuće je bila velika parcela obradivog zamljišta koja se protezala od imanja Anušića, koje se nalazilo preko puta imanja časnih sestara, pa sve do Majstorića puta, uske ulici koja je jednim dijelom išla uz samu prugu.  Prva kuća u Majstorića puta je bila kuća familije Gagula, udaljena od naše dvjestotinjak metara. S druge strane pruge preko puta kuće Gagula nalazilo se veliko imanje, bolje rečeno neobrađivana livada, vlasništo Laze Delića, nekadašnjeg banjalučkog bogataša kojem su nove vlasti oduzele gotovo svu imovinu, ostavljajući mu samo tu livadu na kojoj se nalazila mala kućica, više koliba nego kuća, u kojoj je živio sa svojim psima. Stariji su pričali da je gazda Lazo, kako su ga svi zvali, nekada davno, prije drugog svjetskog rata, između ostalog posjedovao i pola Gospodske ulice, da se na imanju uz prugu nalazio ljetnikovac na koji bi on i njegova svita dolazila u kočijama. Sada je živio u kolibi gotovo kao pustinjak, obučen u poderanu odjeću, često praćen svojim vjernim čuvarima, psima, koji su čuvali njega i njegovo imanje od nepozvanih posjetilaca.

Vlasnik kuće u kojoj smo živjeli je bio gospodin Marinko Udiljak koji je, pored kuće u kojoj smo stanovali, posjedovao još nekoliko kuća za izdavanje na različitim lokacijama u gradu. Govorilo se da gazda Udiljak ima i neke lokale po gradu i da je od najamnina dobro živio.

U kuću se ulazilo s bočne strane okrenute gostionici. Prostorije za stanovanje su bile na nivou ulice a u prizemlju, do kojeg se dolazilo strmim, prilično oštećenim stepenicama, nalazile su se pomoćne prostorije. Na kraju stepenica, s lijeve strane, kroz velika drvena vrata se ulazilo u prostoriju u kojoj  je gazda Udiljak držao neke svoje stvari. Prostorija nije bila zaključana tako da smo mi djeca često ulazili u nju jer se tu nalazilo dosta stvari koje su privlačile našu pažnju. Bio je tu i bilijarski stol ali je meni je posebno ostao u sjećanju veliki električni fliper na kojem smo znali provesti sate i sate, igrajući se. Iako sam u vrijeme dok smo stanovali u kući bio mali i nisam često dobijao priliku da se igram na fliperu, privlačila me je buka koju bi fliper stvarao kada bi igrač zaradio poene, te raznobojne lampice koje su se palile i gasile, stvarajući neku svečarsku atmosferu u inače prilično neprivlačnom ambijentu. Kasnije, kada smo se preselili u kuću u Podgornikovoj udaljenu nekih petstotinjak metara u pravcu željezničke stanice na Predgrađu, nedostajao mi je taj fliper. Par godina po našem preseljenju u kuću kod rampe se uselila familija Tortić. Marinko Tortić i ja smo bili prijatelji, gotovo vršnjaci, i naša druženja su često završavala upravo u prostoriji u kojoj su se nalazile stvari gazde Udiljka.

U drugoj, velikoj prostoriji u prizemlju, u koju se ulazilo na suprotnoj strani od stepenica, u jednom dijelu smo držali drva za ogrjev i ugalj. Negdje na sredini prostorije nalazile su se lotre koje su vodile na otvoreni, prilično visoki tavan s kosim plafonom, čijim bi se najvećim dijelom moglo hodati ne saginjući glavu. Na desnoj strani tavana, u kosom plafonu, nalazio se veliki izbačeni krovni prozor, postavljen okomito na pod tavana, okrenut livadi. Prozor je bio prilično uvučen u krov tako da se ispred njega nalazio povelik popođeni prostor prekriven limom, na koji se kroz prozor moglo izići kao na malu terasu. Odatle se pružao pogled na livadu koj se prostirala do ograde livnice Jelšingrad, te željezničku prugu s lijeve strane, koju je Austra-Ugarska izgradila na nasipu koji je razdvojio veliku livadu na dva dijela. Drugi dio se preko naselja Šega i Lipovaca širio sve do Vrbasa. Terasa je s dvije strane bila zaštićena krovom tako da je sjedenje na njoj bilo prijatno čak i za vrijeme hladnih sunčanih dana jer su je zrake sunca grijale a krov s obe strane štitio od eventualnog vjetra i hladnoće. Bilo je to mjesto gdje sam se kao dijete volio zavuči kada bi mi dosadilo da budem u kući u kojoj je uvijek bilo malo mjesta. Znao sam se na toj terasi satima igrati kartama jer su me one, iz nekog meni nepoznatog razloga, privlačile. Zbog te moje ljubavi prema kartama starija braća su mi dala nadimak Kockar, kako me i danas zove brat Jure, iako se nikada u životu nisam kockao.

Na livadi ispred kuće se nalazila ogromna vrba po kojoj smo se često pentrali, ne plašeći se da bi se mogli okliznuti i pasti. Ispred vrbe su roditelji napravili poveći povrtnjak koji su vrijedno obrađivali svake godine a u poslu su im pomagala moja dva starija brata.

Naša familija je bila brojna. Mati je izrodila petoro djece, tri dječaka i dvije djevojčice. Ja sam bio najmlađi a pošto me mati rodila prilično kasno, bio sam ljubimac sviju. Otac je radio na željeznici kao mašinovođa a mati je bila domaćica koja se brinula o nama i domaćinstvu. Uz očevu plaću i prihode iz povrtnjaka imali smo sve što nam je bilo potrebno za život. Živjeli smo skromno ali zadovoljni jer nismo ni u čemu oskudjevali niti smo ovisili od ikoga. Mi, djeca, nismo bili velikih prohtjeva. U to doba malo ko u komšiluku je imao radio a o televiziji se još nije ni znalo pa su djeca iz komšiluka svo slobodno vrijeme provodila na vani. Livada s donje strane kuće je bila mjesto gdje smo mogli raditi šta nam je volja. Ljeti su stariji obično igrali lopte, zimi se sankalo niz strminu iza kuće a ponekad bi se, za hladnijih zima, moglo klizati na dijelu livade na kojem bi se voda zaostala nakon kišovitih jeseni zaledila i na taj način livadu pretvarala u naše malo klizalište. Moja braća su dosta vremena provodila sa svojim ljubimcima, zečevima i golubovima koje su držali u istoj prostoriji u kojoj su bila drva i ugalj. Kavezi za zečeve su bili u dijelu prostorije u prizemlju a oni za golubove, na tavanu. Ja se nisam petljao u njihov hobi jer sam bio premalen, iako sam se volio poigrati sa zečevima koji su bili pitomi i nisu nikuda bježali kada bi ih pustio iz kaveza.

Otac je radio u smjenama i na posao bi odlazio u različita vremena. Često je željezničku kompoziciju preuzimao u Prijedoru, Sunji, Bosanskom Novom, Doboju ili nekoj od drugih željezničkih stanica pa bi do posla morao putovati vlakom, zajedno s kolegama koje su bile u istoj situaciji. Mati bi mu spremala hranu i pakovala u za to specijano napravljeno posuđe, pažljivo ga stavljala u kožnu torbu pravljenu za željezničare po kojoj su se željezničari toga doba mogli prepoznati jer ih niko drugi nije nosio. Hranu bi uvijek kuvala tako da bude spremna prije njegovog polaska na posao. Ako bi se desilo da se očeva smjena zavšava po noći ili pak iza ponoći, mati bi ostajala budna da ga dočeka sa svježe pripremljenim jelom bez obzira na vrijeme. Ujutro bi ustajala rano da braću i sestre spremi za školu i radila po cijeli dan kao da je cijelu noć spavala. O tome kako joj je to uspijevalo nikada nisam razmišljao. Sličan život su živjele i ostale familije željeznčara, prihvatajući ga kao nešto normalno jer za bolje se nije znalo. I niko se nije žalio. Živjelo se mirno, bez stresova, u komšiluku u kojem gotovo da nije bilo nikakvih nesporazuma među komšijama.

Otac je na poslu imao prilično raznoliko društvo i sa svima se dobro slagao. Prijateljstva su se stvarala i učvršćavala na mnogobrojnim putovanjima s posla i nazad, kada se vrijeme razbijalo pričom, uz mezu i piće, kojih nikada nije nedostajalo. Nikada nisam čuo da se s nekim posvađao niti da je imao bilo kakvih drugih problema. Bio je dobar radnik, nikada nije kasnio na posao i bio je cijenjen među kolegama.

Život je tekao svojim ustaljenim tokom sve do proljeća pedesettreće. Imao sam tada četiri i pol  godine. Jednog dana na vrata naše kuće zakucaše dva nepoznata muškarca obučena u mantile, s šeširima na glavi. Traže oca. Pitaju da li je kod kuće. Otac je spavao jer je to jutro stigao iz smjene. Mama ga probudi i on se onako bunovan pojavi na vratima kuće ispred kojih su stajali posjetioci. Pozdraviše se i otac ih upita kojim poslom su došli. Rekoše mu da se obuče i da pođe s njima u milicijsku stanicu na razgovor. Nisu mu rekli zbog čega. Otac se na brzinu obuče i pođe s iznenadnim posjetiocima. Mati ga isprati zabrinutim pogledom, sluteći da će se nešto loše desiti. Otac joj na odlasku reče da ne brine, da on nije ništa loše uradio i da će se brzo vratiti kući.

Mati je bila nervozna. U očima su joj se mogle nazrijeti suze iako ih je sakrivala od nas. Za cijelo vrijeme od kada su u braku niko iz naše familije nije imao posla s milicijom i ovaj iznenadni dolazak nepoznatih lica na naša vrata je došao kao grom iz vedra neba. Znali smo da je ranije u nekoliko slučajeva otac odlazio na razgovor s milicijom kao svjedok u slučaju kada bi se na poslu desila kakva nesreća ali su ti razgovori uvijek bili obavljani u krugu željezničke stanice i nikada niko nije dolazio na kućna vrata. Bila je to normalna procedura u takvim slučajevima kojoj su podlijegali svi zaposleni na željeznici. Ali, ova iznendna posjeta nam je bila sumnjiva. Da se radilo o nečemo što se desilo na poslu, otac bi znao. Obično bi majci ispričao šta se desilo kada bi se vratio iz smjene kući. Zadnji put kada je stigao kući, nije ništa spominjao. Mati je pomislila da je možda bio preumoran i da joj nije stigao ništa reći. Bio je to pokušaj da se odagnaju ružne misli koje uvijek padaju na pamet kada se nešto neobično dogodi.

Dan je prolazio a otac se nije vraćao kući. Mati je sa svakim proteklim satom bila sve nervoznija. Nervozno je hodala po kući, zagledala svaki čas kroz prozor nadajući se da će ugledati oca kako se vraća, zanemarujući svakodnevne poslove. I ručak je napravila na brzinu, tek da se nešto pojede. I mi, djeca, smo bili zabrinuti. Bilo je to prvi puta u našem životu da se nešto ovako desilo. Bili smo tiši nego što je to uobičajeno. Kuća u kojoj je sve odzvanjalo od graje petoro djece je iznenada utihnula. Čekali smo očev povratak, osluškivali korake na ulici, nadali se da će se ulazna vrata iznenada otvoriti i da će se on pojaviti na njima. Sati su prolazili a ništa se nije dešavalo. Kada se na komšiluk već počeo spuštati sumrak, mati se žurno obuče, reče nam da ide do milicijske stanice na Malti da provjeri šta se događa, i iziđe iz kuće.

Nije je bilo dugo. Vrati se već kada je mrak odavno prekrio Predgrađe. Po izgledu njenog lica smo znali da vijesti nisu dobre. Oca su odveli na saslušanje u Crnu kuću i tamo će prespavati. Razlog, govorio je nešto protiv države. Više informacija će moći dobiti sutra.

U sobi je nastao tajac. Niko nije ništa govorio. Vijest je bila loša, da nije mogla biti lošija. Bili smo u istom trenutku i šokirani i zbunjeni. Otac se nije bavio politikom, nije bio u partiji i nikada ga u kući nismo čuli da priča o politici i državi. A sada ovo. Govorio protiv države! Kada? Gdje? S kim je bio u društvu? Ko ga je prijavio? Zašto? Kakva ga kazna čeka? Kako ćemo preživjeti bez njegove plaće? Pitanja su se rojila, bez odgovora.

Mati nam na brzinu pripremi nešto za jesti i otjera nas na spavanje. Sutra je novi dan, čekaju nas obaveze. Braća i sestre moraju u školu i trebaju se odmoriti.

Noć je protekla u nemirnom snu. Osjećao sam to jer sam čuo kako se svaki čas neko mrda i okreće. Mi, djeca, smo svi spavali u istoj sobi i svaki šum se u tami sobe jasno se čuo.

Slijedećeg dana mati sazna šta se desilo. Otac je optužen da je govorio protiv tadašnje vlasti a prijavio ga je radni kolega. Za dan-dva će biti donesena presuda. Nikakvih drugih detalja nismo znali. Čekali smo da se donese presuda, nadajući se da kazna neće biti duga.  Morali smo prihvatiti stvarnost ma kako ona bila ružna. Znali smo da nas čekaju teški dani, da u kući nemamo nikakve ušteđevine jer se gotovo sav zarađeni novac trošio na hranu. Ono malo što bi preostalo se trošilo na skromnu odjeću, obuću, školski pribor. Kako preživjeti? Odakle nabaviti novac za hranu, odjeću, obuću? Kako podnijeti poglede komšija i školskih kolega kada saznaju za očevu kaznu?

Otac je osuđen na deset mjeseci zatvora koje će odležati u Crnoj kući. Bio je to banjalučki zatvor smješten u centru grada, u blizini džamije Ferhadija. Nekoliko puta me mati povela sa sobom kada mu je išla u posjetu. Obično bi se sastajali s njim na kapiji zatvora koja se se nalazila u kratkoj ulici koja je spajala Kozarsku i njoj paralelnu ulicu.  Bili su to kratki sastanci koje bi mati iskoristila da sazna malo više o tatinom životu u zatvoru. On nije pričao puno, nije se žalio. Da li nije smio ili nije htio da nam život čini još težim, nismo znali. Govorio bi nam da svaki dan ide nekud raditi i da posao nije težak. Mati bi mu svaku put donosila pakete u kojima je bila hrana. Morala su se poštovati stroga pravila. Paket bi pregledao stražar prije nego bi ga otac mogao odnijeti u ćeliju.

Kumovi Anka i Blaž Josić, na desnoj strani fotografije

Život bez glave obitelji, bez skromnih ali jedinih novčanih primanja, je bio težak. Mati, koja je bila pametna i sposobna žena, je od nas djece skrivala probleme s kojima se suočavala. Trudila se da bude vesela da ne pokaže koliko joj je u stvari bilo teško. Iako je na izgled sve bilo u redu, nekoliko puta sam je uhvatio kako plače, u trenucima kada bi pomislila da niko od nas nije u blizini. Tih deset mjeseci nismo bili gladni i nije nam ništa falilo. Kako je to ona uspijevala dugo mi nije bilo jasno. Tek mnogo kasnije sam saznao da su nam u pomoć pritekli vjenčani kumovi naših roditelja, Anka i Blaž Josić, dobrostojeći bračni par koji je imao lijepu kuću u ulici koja je vodila prema današnjem naselju Borik. Oni su majci posuđivali novac za hranu i ostale potrebe, rizikujući da ga nikada ne dobiju nazad. Bez njihove nesebične pomoći naša familija bi vjerojatno bila više gladna nego sita. Ali, dobrih ljudi na koje se čovjek može osloniti kada je to potrebno je bilo uvijek i tako će biti dok je svijeta.

Otac je nakon deset mjeseci robije izašao na slobodu. Na našu veliku radost nastavio je raditi na željeznici na istom radnom mjestu mašinovođe kao prije presude. Družio se s istim ljudima, dijelio obroke, mezio, pomalo cugao. Činilo se kao da se ništa nije desilo, kao da tih deset izgubljenih mjeseci nije ni bilo.

Tek kada se otac vratio iz zatvora saznali smo šta se zapravo desilo. Jednom prilikom, u ovećem

Otac po izlasku iz Crne kuće

društvu željezničara koji su se vraćali s posla iz Prijedora, povela se diskusija o teškom životu, skupoći osnovnih životnih namirnica i drugim problemima koje su pritiskali familije željezničara. U jednom trenutku je moj otac rekao kako je za vrijeme stare Jugoslavije pšenica bila jeftinija nego tih dana, ne misleći da kritizira tadašnju vlast. Jednostavno je rekao istinu, da je za vrijeme kralja pšenica bila jeftinija. Bila je to njegova jedina izjava koju bi neko mogao protumačiti kao govor protiv tadašnje vlasti. I bilo je tako. Tih nekoliko riječi su ga koštale deset mjeseci zatvora. Bila je to ljaga koja je bačena ne samo na njega, nego na sve nas.

A prijavio ga je njegov dobri radni kolega Stevo Petrović s kojim je podijelio mnoge ručkove i popio dosta pića. To smo saznali mnogo kasnije. Bilo je to doba Informbiroa kada su mnogi nedužni ljudi završili na robiji. Neki od njih su završavali na Golom otoku na dugogodišnjim robijama a za neke se više nikada nije čulo. A pomagači u tom poslu su obično bile osobe od povjerenja koje su se za svoju dobit služile lažima ili poluistinama, kao što je to bilo u slučaju moga oca. Stevo Petrović je jednom prilikom, kada je malo više popio, sve priznao mome ocu. Rekao mu je kako ga je prijavio zbog onoga što je rekao za cijenu pšenice jer se nadao da će mu to pomoći da učvrsti svoj položaj i napreduje u partiji čiji je član bio. Kasnije mu je bilo žao jer je shvatio šta je učinio ali više nije mogao ništa učiniti a da ne naudi samom sebi. Savjest ga je grizla godinama ali nije smogao snage da si olakša dušu. Taj dan, nekoliko čašica rakije više su mu pomogle da se ispovijedi. Molio je oca za oprost. Priznao je da je napravi veliku grešku što je svog radnog druga i kolegu prodao da bi sebi prigrabio korist.

Za divno čudo, otac je njegovo priznanje i molbu za oprost prihvatio bez puno priče. Od robije je bilo prošlo nekoliko godina, mi smo kao familija živjeli bolje, sada u svojoj vlastitoj kući s velikim komadom zemlje na kojem je bio lijep povrtnjak s dosta voća, svi smo išli u školu i bili dobri đaci, budućnost se činila svijetlom. Stevo Patrović i moj otac su i dalje ostali prijatelji kao da se ništa nije dogodilo.

Crna kuća je odavno srušena i ovaj istiniti događaj mi vjerojatno nikada ne bi pao na pamet da se nešto slično ne desi u našem gradu krajem osamdesetih i početkom devedestih. Opet su partijaši, veliki broj njih, prodali svoje prijatelje i poznanike da bi sebi prigrabili korist. Samo ovaj put to nisu učinili u ime partije u koju su se godinama kleli već u ime onih drugih protiv kojih su se za vrijeme drugog svjetskog rata, kako su trvdili, borili. A rezultat njihovog podmuklog rada su desetine ubijenih i na desetine hiljada protjeranih. Da li ikoga od njih grize savjest i da li će iko od njih nekada u budućnosti priznati svoju grešku, pokajati se i tražiti oprost pokazat će vrijeme. 

Proteklih četvrt stoljeća ne daju nadu da će se to desiti. Znamo to mi koji smo protjerani iz našeg grada da se u njega više nikada ne vratimo.

UMJESTO KOMENTARA

Suradnici SDB-a u BiH (Bošnjaci)