SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, January 31, 2016

Svjetski putnici

Caco i Hida negdje u planinama Ekvadora
Hida i Caco su u USA stigli u novembru 95., izlazeći iz Banjaluke nakon što je rat zvanično završio jer normalnog života za njih tamo nije bilo. Stigli su u zemlju punu izazova, i dobrih i loših, gdje samo jedan pogrešan korak odvodi na stranputicu s koje se teško vraća na pravi put. Bez roditelja, bez završene škole, morali su se izboriti za svoje mjesto pod suncem.

I izborili su se. Oboje su završili fakultete, našli poslove i evo već punih dvadeset godina žive punim plućima, oslobođeni stega koje svojoj mladosti nameće njihov rodni grad. Postali su građani svijeta u pravom smislu te riječi, koristeći svaku mogućnost da putuju, upoznaju nove krajeve i ljude, daleko od sredine gdje je svijest zaleđena na početku devedesetih i nikakve je klimatske promjene ne mogu promijeniti.

Obišli su Hida i Caco puno toga. I drago mi je da je tako, da se nisu zabili u kuću i da im gomilanje novca nije najvažnija stvar na svijetu. Putuju kada god mogu, znajući da je mladost kratka i da bi se jednog dana mogli kajati što su je propustili. Proputovali su mnoge zemlje, neke za koje možda nekada nisu znali ni da postoje. Nekoliko puta sam ih molio da mi pošalju pokoji fotos, da vidim kuda se to skitaju. Prije nekoliko dana Hida mi posla pedesetak fotografija s njenih putovanja u Ekvador i Island, dvije zemlje toliko različite a u isto vrijeme toliko lijepe da planiraju da ih jednog dana u budućnosti ponovo posjete.

Volio bih da sam mlađi i da sam u prilici da putujem kao oni. Ali, godine pritišću, vrijeme izmiče, stari se. Ne znam šta će se od mojih planova ostvariti a šta ne ali sam siguran da će Hida i Caco svoja putovanja nastaviti još dugo i da im to bogatstvo niko neće moćo oteti. I drago mi je da je tako jer nisu dozvolili da im neljudi unište život kao što su uništili mnogima koji toga nisu ni svjesni.
























Labels: ,

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Ovo mi je jedan od ljepših priloga na blogu,
U ratu sam najvise gledala nase slike sa raznih putovanja, koji su uglavnom bili po nasoj bivsoj domovini, uz obilazak Budimpešte sa agencijom i dva odlaska u Berlin kod brata. Sve nam se granatiranjem i vlastitim lozenjem licnih stvari ( namještaja i garderobe) uništavalo ali slike koje smo prenijeli u podrum smo sačuvali. Time i mnogo nasih uspomena kojih se ne bi nikad sjetili da nije bilo fotografija. Poslije rata nam se posrećilo, pa zahvaljujuci djeci obidjosmo mnogo zemalja i mnogo gradova.
Ovo dvoje mladih ljudi' njihov nacin zivota i njihove slike su me oduševile, a i tvoj komentar Co uz njih.
Nisu mogli ovako mladi izabrati bolji nacin zivota od ovoga.
Onda meni ludoj padose na pamet oni po BL koji su smislili pjesmu " Karadzicu ljubim te u bradu
Mjesto sela sad zivim u gradu". Danas je mnogima u tom gradu, zivot jadan i bijedan da jadniji ne moze biti.
I onda meni pade na pamet da bi svi nasi uspjesni vani, svi generacija i konfesija trebali pjevati,
On, luđaci ( mislim na sve političare i njihove sljedbenike) ljubim vas u petu.
Mjesto tora sad zivim u predivnom svijetu,"
Pozdrav Saima , koja vam zeli jos vise ljepših zemalja , zajedno. Uzivajte u svojoj sreci.

Tuesday, 02 February, 2016  
Anonymous Posmatrac said...

Saima oprostite mi ali ne slazem se sa vama. Bilo bi kudikamo ljepse zivjeti u Banjaluci, druziti se sa rajom, ici na Vrbas i uzivati u zivotu, te povremeno otici na putovanje pa se vratiti u svoju BL.

No toga nema vise, pa je dobro i ovo drugo po principu daj sto das. Covjek treba korijene.

Tuesday, 02 February, 2016  

Post a Comment

<< Home