Svjetski putnici

Caco i Hida negdje u planinama Ekvadora

Hida i Caco su u USA stigli u novembru 95., izlazeći iz Banjaluke nakon što je rat zvanično završio jer normalnog života za njih tamo nije bilo. Stigli su u zemlju punu izazova, i dobrih i loših, gdje samo jedan pogrešan korak odvodi na stranputicu s koje se teško vraća na pravi put. Bez roditelja, bez završene škole, morali su se izboriti za svoje mjesto pod suncem.

I izborili su se. Oboje su završili fakultete, našli poslove i evo već punih dvadeset godina žive punim plućima, oslobođeni stega koje svojoj mladosti nameće njihov rodni grad. Postali su građani svijeta u pravom smislu te riječi, koristeći svaku mogućnost da putuju, upoznaju nove krajeve i ljude, daleko od sredine gdje je svijest zaleđena na početku devedesetih i nikakve je klimatske promjene ne mogu promijeniti.

Obišli su Hida i Caco puno toga. I drago mi je da je tako, da se nisu zabili u kuću i da im gomilanje novca nije najvažnija stvar na svijetu. Putuju kada god mogu, znajući da je mladost kratka i da bi se jednog dana mogli kajati što su je propustili. Proputovali su mnoge zemlje, neke za koje možda nekada nisu znali ni da postoje. Nekoliko puta sam ih molio da mi pošalju pokoji fotos, da vidim kuda se to skitaju. Prije nekoliko dana Hida mi posla pedesetak fotografija s njenih putovanja u Ekvador i Island, dvije zemlje toliko različite a u isto vrijeme toliko lijepe da planiraju da ih jednog dana u budućnosti ponovo posjete.

Volio bih da sam mlađi i da sam u prilici da putujem kao oni. Ali, godine pritišću, vrijeme izmiče, stari se. Ne znam šta će se od mojih planova ostvariti a šta ne ali sam siguran da će Hida i Caco svoja putovanja nastaviti još dugo i da im to bogatstvo niko neće moćo oteti. I drago mi je da je tako jer nisu dozvolili da im neljudi unište život kao što su uništili mnogima koji toga nisu ni svjesni.