Sjećanje na žrtve holokausta

Danas je dan sjećanja na žrtve holokausta, strašnog zločina koji su fašisti počinili nad Jevrejima tokom drugog svjetskog rata. Svijet ga nije zaboravio a evo prošlo je gotovo 70 godina od kako je rat završio i Hitlerova Njemačka doživjela poraz. Zlo nije preživjelo jer se cijeli svijet digao protiv njega. Učinjeno zlo je priznala i zvanična Njemačka, ograđujući se od neljudi koji su ga u njeno ime počinili. Prošlo je, dakle punih 70 godina od kada je jedna nacija priznala grešku što joj je omogućilo da dana živi normalno, napreduje, surađujući čak sa svojim najljućim neprijateljima.

Neki dan prelistavam nedeljno izdanje Pittsburgh Post-Gazette,  novina koje izlaze u Pittsburghu. U sekciji  The Region naslov: Holocaust educators racing to keep survivor’s stories alive. U slobodnom prevodu naslov govori o borbi s vremenom onih koji se bave izučavanjem holocasta kako bi  sačuvali sjećanja preživjelih jer ih je svakim danom sve manje. Radi se o ljudima u kasnim osamdesetim i devedesetim koje sjećanje još uvijek služi, kojima slike iz njihovih domovina i koncentracionih logora još uvijek nisu izblijedile. U Pittsburghu i okolini ih ima oko 60. Gospođa Bairnsfather, izvršni direktor Holocaust Centre u Pittsburghu, govori o borbi da se sjećanja sačuvaju, da se pronađu oni koji mogu dati svoj doprinos da se njihova lična stradanja dokumentiraju kako bi služila budućim generacijama da se zlo više nikada ne ponovi. Ona kaže da njihove istinite priče ne smiju biti zaboravljene, da bi to bio grijeh prema čovječanstvu.

Neki  od priživjelih se odlučuju da u svojim poznim godinama svoja sjećanja pretoče u napisanu riječ. Jedan od njih je Abe Salem, 96, poljski Jevrej koji je, uz pomoć drugih, napisao knjigu po naslovom: „Samo nekoliko pitanja: Barbarske priče iz običnog života“. Svoje priče obično završava pitanjima na koja uglavnom još uvijek ne zna odgovore.

Yolanda Avram Willis, 81, Jevrejka iz Grčke, priča o kršćanskoj familiji koja ih je skrivala za vrijeme njemačke okupacije Grčke. Počela je da piše knjigu u kojoj će se fokusirati na heroje holokausta, one koji su riskirali svoje živote da bi sačuvali tuđe. Knjigom želi da se zahvali onima koji su joj pomogli da preživi, te njihovim unucima i praunicima, jer je to jedini način na koji to može učiniti.

Mosha Baran, 95, je aktivan u kazivanju svoje vlastite priče, bilo da se radi o držanju govora po školama ili pišući svoj blog „Jezik može ubiti: poruke genocida“.

On kaže: „Jezik može izliječiti i jezik može ubiti. Radi se o tome da, ako si prisutan kada je nešto rečeno ili učinjeno, moraš reagirati jer, ako ti ne reagiraš, neko drugi će.“  Gospodin Baran je mišljenja da se ideja „jasnog jezika“ uklapa u širu temu učenja o holokaustu koja bi trebala pomoći da se ponovo ne počine isti zločini kao oni kada je ubijeno preko šest miliona Jevjera  i milioni drugih manjinskih naroda.

Poruka gospođe Elizabeth Brown, 97, koju su spasile američke trupe je: „Nikad ne odustaj. Nikad ne odustaj. Nikad ne odustaj. Mi moramo nastaviti. Mi ne možemo dozvoliti da nas unište. Mi moramo nastaviti.“

Čitajući članak moram povući paralele s našim sudbinama.

Ove godine će se navršiti 20 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je u Bosni donio mir. Ali, malo šta se promijenilo u ljudskim glavama, da ne govorim o glavama političara. I u Bosni je učinjeno veliko zlo ali se ono danas slavi više nego ikada. Dižu se spomenici, pjevaju opjela, ubijanja nevinih i masovno protjerivanje onih koji su malo bolje prošli se slavi na sav glas. I gotovo niko da podigne glas, da se pobuni što se u njegovo ili njeno ime to radi.

Kemin vapaj „Zašto? Zašto?“, kada pita zašto su stanovnici Gornjeg Šehera bili maltretirani, prebijani, izgladnjivani, držani u okruženju?“  a da nisu učinila ama baš ništa da bi ih ta sudbina zatekla me podsjeti na neodgovorena pitanja gospodina Abe Salema koji ni do današnjeg ne zna odgovore na mnoga pitanja. Čini mi se da ni Kemo neće lako doći do odgovora kao ni većina nas koji postavljamo isto pitanje: „Zašto?“

Što se tiče onih koji su se otvoreno suprostavili zlu, a kojih je bilo i u našem gradu, se stidljivo govori ili se malo zna. Razlog je klima u gradu koja nije takva da bi oni koji bi o tome željeli govoriti mogli biti sigurni da se tim hrabrim pojedincima neće nešto ružno dogoditi jer se oni po pravilu smatraju izdajnicima svoga naroda. Izgleda da će morati proći još mnogo godina prije nego će im se moći odati priznanje koje zaslužuju.

Poruka gospodina Barana da se mora reagirati kada je nešto rečeno shvaćam dvojako. Trebalo je reagirati i devedesetih kada se zlo rađalo i raslo ali se treba reagirati i sada kada je mnogo toga iza nas. Treba pričati, bilježiti, pisati o tom zlu da se ne zaboravi, da ga lažovi ne preokrenu u svoju dobrobit kao što zadnjih godina sve češće i žešće rade. To je naš zadatak, svih nas koji smo zlo osjetili na svojoj koži. Naš zadatak je da se historija zabilježi onakva kakva je bila jer će ostati samo svjedočenja lažova na kojoj će se graditi budućnost. Zbog toga sam izuzetno zahvalan Kemi na njegovoj želji da nam ispriča kako je to u njegovom slučaju bilo. Bilo je na ovim stranicama još nekoliko svjedočenja koja zaslužuju da budu dio još jedne knjige o našem gradu i njegovim žiteljima, i onim dobrim a i onim zlim, koji su obilježile jedno razdoblje koje nekima nikada neće i ne može služiti na čast.

Završio bih riječima gospođe Elizaberth  Brown: „Nikad ne odustaj. Mi moramo nastaviti. Mi ne možemo dozvoliti da nas unište. Mi moramo nastaviti.“ Na nama je samima da li će se to desiti ili ne. Ne dozvolimo da i nas, kao što to sada rade s preživjelim žrtvama holokausta, zadesi ista sudbina: da nas traže da ispričamo šta nam se desilo a nas više nema.