Čekajući proljeće

Prevrčući slike, tražeći neku za slijedeće poglavlje nečega što nazivam svojom knjigom, naletih na jednu koja u sobu unese dah proljeća: pogled na kuću iz hladnjaka u čošku dvorišta, s šoljicom za kavu i džezvom u prvom planu i granom rascvjetalog jasmina iznad. Dok se na vani sunce stidljivo probija kroz oblake, a temperaure vrte oko nule, prizor na fotografiji mi se čini nestvarnim. Tako je to obično u ovo doba godine kada se čini da proljeće nikada neće doći. Ali, srećom, neko se pobrinuo da se, bar ovdje kod nas, godišnja doba izmjenjuju prema već ustaljenom redu pa poslije zime dolazi proljeće a s njim i toplije vrijeme, s puno sunca koje probudi novi život kud god se pogleda.

Klupa u čošku, koju sam jedne godine „sklepao“ na brzaka, je mjesto u našem backyardu koje se puno koristi. S prvim lijepim danima, još dok jasmin nije ni procvjetao, a drvo mapla tek počinje da pupa, tu se piju popodnevne kave, odmara od rada u dvorištu i povrtnjaku, ponekad zadrijema. Kasnije, tokom ljeta, kada se temperature dignu do tridesetog podioka, hladovina u čošku pruža odličnu zaštitu od sunca. A u jesen, kada stignu plodovi iz povrtnjaka, klupa je mjesto gdje se pravi šarena salata, ona prava bosanska, u srcu Amerike.

Od našeg dolaska u USA prošla je puna 21 godina. Sada definitivno mogu reći da smo i ovdje doživjeli punoljetnost. I prilagodili se. Za ovo godina smo proputovali dosta, bili na puno mjesta, uglavnom lijepih, gdje nam je bilo lijepo, ali se uvijek radujemo povratku našoj kući u okolici Pittsburgha, u naše dvorište koje nas uvijek dočekuje raširenih ruku, prijateljski, gdje se osjećamo lagodno i sigurno. Ponekad pomislim da smo imali sreću što smo odabrali „malu kuću na kraju sokaka“ koja nam je vratila mir u život nakon svega što nas je u rodnom gradu zadesilo. Još samo da nas zdravlje posluži pa da u miru i hladovini jasmina odmaramo što duže, uživajući u malim stvarima koje nam, bas se tako nadam, više niko ne može oteti.