Uz svečano otvaranje Ferhadije

Đoko Umičević, moj nekadašnji kolega s faksa

Bliži se dan svečanog otvaranja obnovljene Ferhadije koja će zvanično ponovo otvoriti svoja vrata vjernicima „starija i ljepša“ nego što je nekada bila. Za njeno rušenje je trebalo nekoliko sati teškog rada (priprema terena, dovoženje eksploziva, postavljanje na mjesta na kojima je bila najosjetljvija) a za njenu obnovu više od 20 godina. Istina je da je uložen i dodatni napor da se preostali dio munareta sruši i razbije na što manje komade, te kamenje od kojeg je građena razveze na razne strane kako bi ga bilo gotovo nemoguće sakupi. Srpske vlasti su se u tom poslu pokazale veoma temeljite i efikasne i umjesto nekadašnje ljepotice vrlo brzo je „zablistala“ ledina koja je služila kao parking prostor „toliko potreban“ našem gradu u ta ratna vremena kada je broj vozila na njenim ulicama bio sveden na minimum.

Par dana nakon njenog rušenja iz prikrajka sam bacio pogled na njene ostatke, spremajući se da uskoro napustim rodni grad. Toga dana nisam znao da li ću i kada ponovo prošetati ulicama Banjaluke jer nisam znao šta budućnost nosi. Sticajem okolnosti u rodni grad sam prvi put poslije odlaska stigao dan prije postavljanja kamena temeljca za njenu obnovu 2001. Sutradan sam požurio na lice mjesta s željom da prisustvujem svečanom činu ne znajući šta se sprema. Mjestu polaganju kamena temeljca se nisam mogao približiti jer je cijelo područje oko džamije bilo blokirano od strane policije i u taj prostor su puštali samo one s pozivnicama. Pokušao sam da se približim i sa strane mog bivšeg fakulteta ali bez uspjeha. 

Kada mi se učinilo da je svečanost završena (nakon što je stiglo policijsko pojačanje koje je sprovelo učesnike svečanosti do autobusa), uputio sam se u posjetu Nerinoj rođaci u kuću smještenu u blizini gimnazije. Nisam znao šta se u centru grada događa iako mi je rulja okupljena u blizini hotela Palas izgledala spremna na sve. Primijetio sam to u pogledima punim mržnje upućenim meni kada sam prišao ogradi koja je bila postavljena negdje u visini Šukrijine slastičarne, rekao policajcu da sam stigao iz Amerike i da bih želio da prisustvujem svečanosti.

Da se u gradu dogodilo ubistvo nisam znao ni u trenucima kada sam se vraćao prema Rosuljama kroz gradski park obavijen dimom i Gospodsku, u kojoj sam primijetio nekoliko policajaca koji sprovode uhapšene. Čak ni uveče, gledajući televiziju, nisam biosvjestan šta se u gradu događalo. Tek mnogo kasnije sam postao svjestan opasnosti kojoj sam se izložio prilazeći policajcu pitajući ga da me propusti prema Ferhadiji, okružen razjarenom ruljom koja je tražila krv. Zna se čiju.

Pripremajući se da na papir zabilježim događaje vezane za period života koji me je uhvatio nespremnog, pronašao sam dosta informacija o tom sedmom maju 2001. i događajima koji su mu predhodili. Pronašao sam video klipove koji jasno govore o kakvim se neljudima radi, ali i aktivnosti nekih koje sam lično poznavao i jedno vrijeme se čak družio.

Jedan od tih je moj bivši kolega s fakulteta, sin pravoslavnog popa, Đorđe Umičević, još jedan od mnogih koji su ne samo okrenuli leđa svojim bivšim prijateljima i poznanicima, nego su aktivno učestvovali u etničkom čišćenju našeg grada u ratnim godinama, a nakon potpisivanja primirja onemogućavanju povrtaku prognanih.

Dok smo studirali (Đoko je bio malo starija generacija, godinama je "utvrđivao gradivo" na fakultetu), nije pokazivao znakove bolesnog nacionalizma. Nije se posebno isticao među ostalim studentima osim što je uvijek bio lijepo obučen, obično u odijelo, za razliku od većine studenata koja je nosala džins. Ponekad smo se znali vraćati s nastave zajedno čavrljajući o beznačajnim stvarima. Stanovao je u Titovoj, u vili nasuprot današnje zgrade vlade. Tu bismo se pozdravljali a ja bih nastavljao dalje prema Predgrađu.

Nakon mog završetka fakulteta i zaposlenja u Profesionali izgubili smo vezu. Đoko je još par godina nastavio studirati i družiti se s mlađim generacijama. Ne sjećam se kada je diplomirao ni čime se bavio poslije završetka fakulteta jer su nam se putevi razišli. Nisam znao ni da se uključio u demokratske promjene početkomn devedesetih.

Na osnovu onoga što se može naći na Internetu, Đoko je od početka devedesetih promijenio nekoliko srpskih nacionalnih partija. Jedno vrijeme je čak bio predsjednik gradskog odbora Srpske Demokratske stranke a i danas je aktivan učesnik banjalučke političke scene. Čak je bio i gradonačelnik Banjaluke (na te pozicije se obično biraju „najpametnije“ a Đoko je svoju „bistrinu“ pokazivao još na fakultetu), gdje se posebno istakao svojim odnosom upravo prema Ferhadiji. Kada su se 1998. godine pojavile inicijative za njenu obnovu, kao gradonačelnik nije htio izdati potrebnu dozvolu. Umjesto toga poslao je „otvoreno pismo“ Carlosu Westendorpu, tadašnjem visokom predstavniku OHR-a, u kojem govori kako bi obnova Ferhadije mogla imati „ozbiljne posljedice na dejtonski mirovni sporazum“, dodajući da "ona nije nacionalni spomenik ni za jednu od tri bosanske nacije već spomenik tuskih osvajača koji su se prema tadašnjem stanovništvu regije odnosili okruntije nego fašisti".  i da bi "mogla probuditi sjećanja na najgore dane spskog ropstva“. Primjećujem da je Đoki historija bolje ležala od elektronike, kao i mnogim drugima iz moje struke s kojima sam imao "sreće" družiti se, studirati i raditi.

Zbog ovog njegovog istupa Westendorp ga je odlukom smjenio s mjesta gradonačelnika (u to doba su predstavnici međunarodne zajednice imali mogućnost da utiču na političku situaciju u Bosni).

I kasnije se Đoko pokazivao kao ortodoksni nacionalista, protiveći se podizanju spomenika papi u dvorištu crkve na Petričevcu, optužujući ga za papinu podršku bombardiranja Srba.

Kako će Đoko „preživjeti“ svečanost za par dana, ne znam. Pomalo se brinem za njegovo zdravlje jer vjerujem da mu nije lako što je Fehadija obnovljena i što je mora gledati kada u svojim šetnjama prođe tim dijelom grada. Teško je to, posebno sada pod stare dana kada bi trebao uživati u etnički čistom gradu čijem je čišćenju jako doprinjeo. Srećom, medicina je zadnjih godina jako napredovala pa je izbor ljekova za smirenje živaca prilično bogat. A siguran sam da će mu trebati.

UZ SAIMIN KOMENTAR

UZ ENISIN KOMENTAR

Glavni inžinjeri na obnovi Ferhadije:
arhitekta Dr. Muhamed Hamidović i

Ing. građevine Sead Pašić, Lala, banjalučani