|
Miroslav Lovrić |
Naš narod je
nadaren, uvjeravam se u to gotovo svaki dan. Svi znamo onu izreku „kroz Banjaluku
ne pjevaj“, jer je naš grad bio poznat po lijepoj pjesmi i dobrim pjevačima.
Bilo je to u ona vremena kada je narodu bilo do pjesme, a kako je danas, ne znam
jer u grad rijetko svraćam. Ako je suditi po onome kako govori svijet koji je
ostao, slabo se tamo pjeva. Ljudi se bore da prežive i na pjesmu su gotovo zaboravili.
Da je u gradu bilo
dobrih pjevača to sam znao ali me prijatno iznenađuje činjenica da je naš grad
iznjedrio jako puto dobrih slikara (one poznate tu ne ubrajam). Njihove radove
srećem na Internetu bez kojeg bi mnogi od nas ostali prikraćeni uživanju u talentu
nekadašnjih nam sugrađana.
|
"Skladni" nered ateljea |
Jedan od njih je
i Miroslav Lovrić, čije sam radove imao prilike vidjeti još prilikom prve
posjete Portlandu. I ovaj put sam odvojio dvadesetak minuta da razgledam Mirin
atelje smješten u jednoj od prostorija na spratu kuće Lovrića. Ne znam zbog
čega ali slikarski ateljei su me oduvjek privlačili. Vjerojatno je to zbog
šarenila i „skladnog“ nereda koji u njima vlada. Tu se osjećam nekako prijatno
iako slikanje i ja nemamo puno zajedničkog. Nisam mogao odoliti a da ne
napravim par fotografija koje dočaravaju ono o čemu govorim
|
Jedna od naručenih slika |
Miro se slikanjem
bavi godinama i kao i mnogi slični njemu, čeka svoj trenutak. Njegovi radovi su izloženi u nekoliko galerija u USA, na primjer, Brian Marki Gallery, Palm Springs, California, Brian Marki Gallery, Portland, Oregon, Freed Gallery, Oregon Coast, Rental Sales Gallery, Portland, Oregon, MacFineArt Gallery, Florida, itd. Od slikanja ne
može živjeti, pa od dolaska u Portland radi u gradskom muzeju umjetnosti. Većinu
slobodnog vremena provodi u svom ateljeu gdje na platna prenosi svoje viđenje
svijeta. Moram priznati da mi se njegovi radovi sviđaju ali nažalost nisam onaj
koji mu može mnogo pomoći da njegova umjetnost stekne širu popularnost. Valjda
je to tako s većinom umjetnika koji godinama žive u sjeni a samo pojedinci
imaju sreću da ih neko zapazi i otkrije. Nadam se da će i Miro jednog dana
postati poznat i da će njegov talenat izaći na svjetlo dana. A stvari se polako
kreću na bolje. Vlasnica jedne galerije iz Floride je zapazila
|
Još jedna od slika po narudžbi |
Mirine radove
koje je radio po narudžbi još dok je živio u New Yorku i nedavno je naručila prvu turu slika. Slike su se
svidjele kupcima i stigla je nova, veća, narudžba. Nije to ono što bi Miro baš
volio slikati ali nekako se mora početi. Valjda je to sudbina mnogih umjetnika
koji su za svoju dušu radili jedno a drugo na zahtjev kupaca.
I Sanji su se
Mirine slike jako svidjele. Spomenula je da bi ona možda mogla iskoristiti neke
od svojih veza da pomogne da se Mirini radovi populariziraju. Napravila je par
fotografija iPhonom i poslala poznaniku
koji u Los Angelesu ima galeriju.
Odgovor je stigao odmah. Poznaniku su se Mirine slike svidjele i obećao je da
će njih dvojica uspostaviti kontakt. Da li će od toga nešto biti, vrijeme će
pokazati.
Rastali smo se s
Lovrićima u nadi da će Miro dočekati svoj trenutak jer svojim talentom i
poštenim radom to svakako zaslužuje. A kao „dokaz“ prilažem fotografije nekih
od njegovih radova da se i posjetioci ovog bloga uvjere u ono o čemu pišem.
|
"Eh, ove radim po narudžbi" |
|
Da i ja pokažem svoj talenat |
|
Malo "popravljam" Mirin rad |
|
Još malo "nereda" |
|
Mirin radni sto |
|
Sanja i Miro u razgovoru o "poslu" |
Labels: umjetnost
1 Comments:
Posten svijet je posten svijet i to se vidi na kilometar. Od Co-a koji pise cista srca, preko njegove kcerke koja je bez razmisljanja susretljiva i hoce pomoci, do Mire koji ocito zivi zivot postenog covjeka.
Sada mi je jasnije zasto su oni mamlazi u BL imali lak posao devedesetih.
Post a Comment
<< Home