Caco

Hasana Kadenića, Cacu, nisam vidio već par godina. Iz Pittsburgha se preselio u Portland, kako bi naš narod rekao, trbuhom za kruhom, i zgleda da mu je u novoj sredini lijepo. Njegova specijalnost, Web design se u Portlandu jako puno traži i posla ima preko glave. Dobro je da je tako jer nije lako živjeti na državnoj pomoći kako mnogi u USA rade.

Caco je sa sestrom Hidom u USA stigao još tamo daleke devedesetpete, bježeći iz rodnog grada kao mnogi prije njega. Stigao je kod nas u komšiluk s nekoliko članova šire familije kojima smo poslali papire za useljenje. Te godine je u Banjaluci završio srednju školu i u USA je nastavio školovanje. Morao je položiti nekoliko predmeta da mu se dotadašnje školovanje prizna a onda je, kao velika većina naše djece upisao i završio fakultet. Zaposlio se u jednoj kompaniji za reklamiranje i tu proveo nekoliko godina. Nakon toga je par godina radio u državi North Carolina a onda se, nakon kratkog boravka u Pittsburghu, odlučio za Portland. I nije pogriješio. Cijelo vrijeme je zaposlen, zarađuje jako dobro a uz to se našao u sredini koja mu se sviđa. Veoma često s društvom ide u obilaske zanimljivih mjesta u okolini grada kojih ovdje ima na pretek.

Sreli smo se na kratko. Stigao je do Sanjinog stana za petnaestak minuta pješice a onda smo otišli na kavu u obližnji hotel gdje se, kako kažu, pravi najbolja kava u Portlandu. Proveli smo u ugodnom razgovoru više od sata a onda smo prošetali do manjeg restorana u kojem se pravi hrana samo za vegane, što Caco prakticira već godinama. I ja sam našao nešto za sebe pa smo i tu proveli više od pola sata pričajući. Restoran je dio većeg objekta u kojem se nalazi i originalno uređeni joga centar, što je na prvi pogled bilo vidljivo po gostima restorana. Posjetioci uglavnom vitke osobe koje vode računa o hrani, zdravlju i svom izgledu.

Nakon što smo prezalogajili, svako je otišao na svoju stranu: ja nazad prema Sanjinom stanu, a Caco na posao. Kaže da mu se kompanija nalazi u zgradi preko puta stana, što je još jedna velika pogodnost u državi u kojoj većina na posao putuje jako dugo.

Vraćajući se nazad prena centru grada razmišljao sam o toj našoj omladini i njihovim sudbinama. Iako su im djetinjstva ukradena, većina ih je kroz ružna vremena prošla hrabro, učeći i boreći se da se uklope u nove sredine u kojima mnoga američka djeca gube kompas i završavaju na marginama života. Caco je samo još jedan primjer naše mladosti koja se u novoj sredini odlično snašla za razliku od onih koji su ostali u rodnom gradu i koji nemaju nikakve perspaktive. Dok naša protjerana mladost radi u najvećim kompanijama svijeta, predaje na fakultetima, vozi avione i svakim danom sve više napreduje, dotle njihovi parnjaci u Banjaluci boga mole da dobiju bila kakav posao, pa makar i privremen. Osim, naravno, djece onih koji su na vlasti i koji su sada pripadnici neke više klase koja sudbinu običnog svijeta ne osjeća. Zbog toga mi je bilo još više drago kada sam se lično uvjerio da aje Caco na pravom putu za kojeg se izborio bez roditelja, zahvaljujući samo svom radu.