Zagorje

Obaveze na poslu i moj put u Kinu su uticale da su se stvari na blogu poremetili pa su neki prilozi ostali neobjavljeni iako je to bilo planirano.

Jedan od njih je i ovaj prilog o Zagorju koji je svjetlost dana trebao ugledati prije 25. maja a evo sticajem okolnosti tek danas je dosao na red.

Prošli vikend bila sam prvi put u Zagorju, u Gupčevom kraju. Posjetila sam drage prijatelje iz studentskih dana. Putovala sam vlakom kroz živopisni kraj pun zelenila. Uz prugu rastu crveni makovi što me dovodi u nedoumicu - zašto baš uz prugu-?

Prijatelji su me lijepo ugostili i pokazali mi znamenitosti Velike Stubice. Iz škole se sjećamo poznate "seljačke bune" pod vodstvom Matije Gupca koja je u krvi ugušena 1573godine. Ova buna je najznačajniji istorijski događaj vezan za Stubicu pa nakon četri stoljeća još uvijek živi legenda o davnoj borbi stubičkog kmeta za pravicu i svoje ljudsko dostojanstvo.

Obišli smo Muzej seljačke bune i Spomenik seljačkoj buni rad A. Augustinčića pun reljefa sa detaljima bune. Ispred spomenika je velika figura Matije Gupca visoka 6,5m. Spomenik je veličansven i kraj njega se osjećam tužno jer mi misli lete u Bosnu na Šehitluke - spomenik NOB-a, koji ima sličnu koncepciju. Spomenik je na brdu iznad Gornje Stubice i dolje puca pogled, kao sa Šehitluka na Banj Luku. Tada se sjetim onog stiha "Da sam ptica i da imam krila...."

Pozdrav iz Gupčevog i TITOVOG kraja. Uskoro će Dan mladosti!

Niskana