Opet smo najbolji!

Zadnjih nekoliko mjeseci Pittsburgh je postao grad o kojem se ovdje u Americi ponovo pocelo pricati nakon dugih godina krize. Razlog za to su prije svega sport, ali i politika i svakodnevni zivot. Ovih dana je prema nekoliko anketa Pittsburgh izabran za grad u kojem je u najlepse zivjeti (vazi samo za USA) a u septembru se u gradu odrzava samit 20 najrazvijenijih zemalja svijeta. Pittsburgh je poznat po svoja tri sportska kluba (pirati, stilersi i pingvini) koji su igrali ili jos uvijek igraju znacajnu ulogu u americkom zivotu. Tradicionalne boje timova, black and gold, se mogu vidjeti na ulicama grada veoma cesto, posebno kada dodje vrijeme za odlucujuce utakmice.

Onih dana kada sam morao napustiti rodni grad i bivsu domovinu i prepustio se da me 'izbjeglicke vode' nose svojim tokom, nisam ni pomisljao da cu jednom ponovo uzivati u uspjesima sportskih klubova kao sto sam to nekada cinio u onim prijeratnim vremenima. Dolaskom u Pittsburgh poceo sam pratiti Steelers-e, ekipu u americkom fudbalu, i s vremenom postao njihov veliki obozavalac. Vec prve godine po mom dolasku u USA Steelers-i su stigli do superbowl-a ali ga na zalost nisu uspjeli osvojiti. Dosta slozena pravila igre sam vrlo brzo naucio i od tada uzivam prateci ih od prvog dana sezone . Od mog dolaska ovdje Steelers-i su osvojili superbowl dva puta sto nam je svima povecalo ugled kada putujemo sirom ove moje nove domovine.

Pingvine, hokejaski tim, nisam pratio do prije jedno dvije-tri godine. Americki hokej mi se cinio kao nekakvo silno klizanje bez nekog posebnog smisla, slicno kao sto je bio slucaj sa soccer-om (nogometom), koji je takodjer veoma cesto bio samo neorganizirana jurnjava za loptom. Medjutim, dolaskom dva mlada sjajna hokejasa u grad na tri rijeke (kako ga ovdje u Americi cesto zovu), Sidny Crosby-ja (Kanada), te Evgeni Malkina (Rus), stvari su postale zanimljivije i postao sam sve vise i vise prikovan za ekran kada bi Pingivini igrali. Mellon arena (dvorana u kojoj Pingvini igraju) je zadnje tri godine rasprodata tokom cijele sezone i za kartu se daje pristojna 'lova'.

Prosle godine je ekipa Pingvina sa svojim mladim asovima iznenadila mnoge i stigla do finala playoff-a. Igralo se protiv ekipe Red Wings iz Detroit-a koja dominira americkim hokejem zadnjih desetak godina. Izgubili smo u sest utakmica ali je atmosfera u gradu bila praznicka. Neke od utakmica su bile dramaticne i pobjednik se odlucivao u zadnjim sekundama.

Ove godine se od Pingvina ocekivalo da stignu lako izbore plasman udo playoff, uz skrivene zelje da osvoje prvenstvo. Stvari tokom sezone nisu isle najbolje i jednog momenta se cinilo da od ocekivanja nema nista. Smjena trenera donese preporod: ekipa je pocela igrati onako kako to ona umije i na kraju udjosmo u playoff, te na kraju stigosmo do finala. Protivnik, ponovo Red Wings, ekipa koju je vecina vidjela na tronu i ove godine. Ali stvari se cesto ne odvijaju kako vecina misli: Pingvini su igrali hrabro, borili se do krajnosti svojih mogucnosti i na kraju pobijedili u posljednjoj, 7. utakmici, i to u Detroit-u, na zaprepascenje dvorane pune domacih navijaca. Pittsburgh je ponovo dosao na naslovne strane, kao sto se to pocetkom februara dogodilo kada su Steelers-i osvojili superbowl.

Tako evo mi, gradjani Pittsburgh-a, ponovo slavimo. Danas je bila parada povodom osvajanja Stanly Cup-a (kako se ovdje zove pokal koji dobijaju pobjednici) i cijeli grad je ponovo bio na ulicama. Okupilo se, kako procjenjuju, oko 300 hiljada ljudi. I ja sam se nasao na licu mjesta da proslavim ovu veliku pobjedu i da zabiljezim odusevljenje na licima mojih sugradjana. Ulice kojima je prolazila parada su bile zakrcene (cujem da su prvi posjetioci stizali vec oko 6 sati ujutro iako je parada pocela u podne) tako da ovaj put nisam bio u prilici da se probijem u prve redove kako bih kamerom uhvatio aktere ovog velikog uspjeha. Morao sam se zadovoljiti mjestom na stepenicama Town Hall-a (sto bi neki rekli opstine ili opcine), podaleko od povorke, tako moja kamera nije uspjela zabiljeziti dogadjaje 'iz prve ruke'.

U ovim teskim ekonomskim vremenima kada mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem, svako slavlje je dobro doslo da se lose stvari bar za trenutka potisnu u drugi plan. Atmosfera u gradu je bila odlicna, igralo se, pjevalo, skandiralo "Let's go Pens'. Bilo je lijepo gledati ovu razdraganu masu koja je davala oduska svom odusevljenju. Toliko je to drugacije od vijesti iz rodnog grada kada igra nekada cijenjeni klub, koji se u godinama rata srozao na najnize moralne grane na koje se jedan kolektiv moze srozati a i sportski ne stoji bas sjajno. Ovdje toga, na srecu, nema, pa je tim moje odusevljenje vece jer evo ponovo imam mogucnost da uzivam gledajuci sport kao sto sam to nekada davno uzivao. Istina, ne radi se o nogometu ali to i nije tako vazno.

Uz prilog sam zakacio desetak slika sa parade ali i sa okupljanja od prije nekoliko dana kada se igrala takodjer vazna, odlucujuca, utakmica protiv istog protivnika kada smo se vratili nakon dva poraza iz prve dije utakmice u Detroit-u.