SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, June 30, 2009

nacionalno oNEsvijescen

malo Rade

U sutonu onog naseg proslog mira, u Startu, procitah jedan Radetov (Serbedjija) intervju. Da ga prenesem moracu sebi na vjeru, (internet tada bio u povoju) onako kako sam ga shvatio. Prica Rade (tada borac za mir, ne za Jugu, ona je davno bila izgubljena, za neke nije ni postojala) kako je tek tad shvatio sta znaci ojkanje kao nacin komunikacije medju ziteljima nase provincije koju je kao mlad obilazio sa glumistem. Njihov zivot je izgledao ovako: …zora… polje, marva, basta, njiva… nista. Mrak… petrolejka… svi na okupu… par generacija… porodica, familija, obitelji…, na celu stola… glava kuce-zakon za sve… i prije/poslije vecere… uvijek ista prica. Nemojte zaboraviti da vam je u onom ratu… ujaka, babu, tetku, ocevu ljubavnicu, dajdju… onaj, onaj ili onaj …ono i ono. I tako godinama… Strada mozak… Ne bih kome je prvo mir dosadio.

malo ja, malo vise

Volim/ ne volim… i ta dva pojma slazu se samo sa samim sobom … u osnovi isto, a tako suprotno, zbog jedne ne/ sitnice… kao uostalom i sve u zivotu. A ja volim da volim, a ne volim da ne volim. U ovom svijetu podjela/ suprotnosti jedino sam potpuno/ nacisto/ bezrezervno rascistio sa osnovnom…. volim zene, uvazavam muskarce… bar za sada, i nadam se da cu tu malu prednost, rezultatsku, za ‘volim’ odrzati do kraja zivota. Fudbalski receno sacuvati loptu medju nogama do kraja utakmice…. Sto se ostalih podjela tice, ma mogu da volim sve boje koze, obrazovanja, religije, nacije, vjere, kulture …dok su iza covjeka. Kad predju ispred, vise ih ne volim.

Nedavno ovdje u Australiji, slucajno upoznavanje sa znatizeljnom. Nakon kratkog okolisavanja da se otkrije od kojih sam …ime joj nije dovoljno za identitet… dolazi do prisvajanja da sam od njenih. Rekoh, ma nisam ja taj. A znatizeljna, direktno… da nisam mozda ne onaj, vec ekstremno onaj. Suvise bi prosto bilo da sam joj rekao da je navela nesto sto je prije zanimanje, a ne nacija. Pa joj rekoh da ti ne zalaze u moju kucu. Bi joj drago. A kako se tek ozari, kad dodah da ni onima trecima nema mjesta u njoj. E napokon dodjoh i ja na red (da mi bude drago) pa zavrsi …a tvojima pogotovo. Znatizeljna ljutito… pa ko ti onda ulazi (u kucu)? Ljudi, draga moja ljudi, a njih svugdje ima, samo ih treba pronaci.

Ko sam ja? vjeko. Kao malog jako me brinulo kako ce me zvati kad odrastem. To mi ime nikako nije islo uz odrasle.

A bio sam i vjeko/ hrvat… kratko. Kao mali . Dodje uvece popisivac….otac/ hrvat, majka/ srpkinja, a djeca …mama kaze hrvati? Ode popisivac …ja, a sto hrvati? Mama kaze, pa tata je glava kuce (ko bi rek’o)… takva bila vremena. Opet ce mama …a sta bi ti bio? Normalno ono sto i jesam, polutan. Ode popisivac, ode i hrvat.

Ja porast’o kao i sestre, a jos vise porasli jugosloveni, cak i oni koji nisu bili k’o mali polutani. O najlijepsem- najkrace. Sto da ja budem drukciji od ostalih.

….Njemacka. Kaze svabo nema Jugoslavije, a samim tim nema ni mene. Oni se dole jos dogovaraju, doduse na cudan nacin, al’ svabo kaze nema Juge. Zna svabo. Jos mi jednom rece da Andrej ilegalno boravi u Njemackoj, bez obzira sto nigdje drugdje (cak ni dok je bio u stomaku) nije boravio nego u Njemackoj. Al’ ilegalac. Tako ti je to, kad imas problema sa svojima/ sobom. Ost’o svabo… ja otis’o… al’ poveo i jugoslavena, neka ga, tu je negdje i danas, al’ za one nezadovoljne i …

srbin hrvatskog porijekla. Ne bil’ im bilo “lakse”. Uostalom, bioloski tacno 50/50. Malo vise onih prvih 50, ne sto je ‘kao’ dijete vise majcino. Ne pije to kod mene vode. Dijete nije nicije, vec smo mi (roditelji) njegovi. Vec sto sam rastao i stekao neke navike uz majcinu porodicu. Recimo, ljubim se tri puta… tako kazu… al’ automatski… nije do mene… ja bih cesto i vise. Jadni su oni koji i poljubce broje.

A tecno razumijem i ocev zagorski… ne hrvatski…
Bok decec – zdravo, sta ima
Kaj bus si pil – vino, cisto
Bum ga donesel – nemoj, sam cu
Zakaj, ne bum si slape podrapal – e to me i brine

Ja sam to kao mali naucio… u toplom ocevom zagorju …dok se moglo… uciti. Zadnji put ga slusao (na duze) prije 30 godina, a i dalje ga tecnije razumijem i od njemackog i od engleskog. I ostace to tako, bez obzira na vrijeme. Ovi mi ne leze, uhu. Mladice mogu da se presade, ali ne sve i ne svugdje. Za nas stare je sigurno kasno… I zato ne volim da pisemo o ruznoj proslosti. Nek nam dijeca lijepo rastu gdje god da su, dok jos mogu da se prime. Iako bi najlijepse bilo da se prime tamo gdje smo mi iscupani …a da bi to mogli, moraju imati zdravo korijenje/ lijepe price. Sta ce im nase, one ruzne. Pa ni nama nisu dobre. Ono sto meni nije dobro, ne dam ni Andreju. Nisu ni meni moji roditelji.

Jednu pricu majka jeste… slucajno… al’ ispade lijepa… namjerno… i to ovako:
Kao i svaki klinac imao sam i ja svoju prvu klincezu, tajnu, za koju je svako znao a mama normalno prva. Onu koja se samo gleda, i o kojoj se vazno prica. Na ciji se spomen dijete vragolasto smije, a ne zna ni zasto. Poslije prvog roditeljskog, majka me obavijesti kako je sjedila sa klincezinom mamom, kako su njih dve skolske drugarice i …. kako je klincezin djed u onom ratu dva puta izasao pred tenk sa onima ekstremnim i vratio ih nazad (sa periferije u grad) kada su posli da pokupe moga djeda. Ne pricu o losim, vec pricu o dobrom, postovanom hrvatu i prije svega dobrom komsiji, banjalucanu. Inace pretku spominjane na blogu, stare i jos uvijek banjalucke obitelji. (bas sam poliglota)

….a ovu sam pricu cuo od nekoga iz sire porodice (ne bas pismen, al’ poliglota)
…poslije onoga rata partizani dali djedu (narodnom odborniku) pistolj da ubije uhvacenog ekstrema koji je u ratu ubio njegovog sina (moga ujaka)… djed odbi, jer to njemu ne bi vratilo sina, vec uzelo necijeg… vrati pistolj… i ode… nije njegovo da sudi…

Rece Djole jednom… kako medju svojima pronaci njihove… ne zavrsi.
Moze se…ima ih… medju svim mojima, ima ih. Samo mi se ne traze. Kog’ ce mi.

Ko sam ja? …hrvat, jugoslaven, srbin hrvatskog porijekla, bosanac… Kako sam stario puno toga drugog me brinulo, samo nije ime…

vjeko

PS. Ovome nije mjesto, nikako, pod PS. al’ nece se djeda ljutiti.

Malo porodicno groblje… na pola puta izmedju rampe i trapiskog mosta… na obodu cika Laze (Delica) imanja... i on se tu smirio.
Godina 1977-a. Sahrana moga djeda sa majcine strane. Dok popovi obavljase svoje, zazvonise trapiska zvona. Nije im bilo vrijeme. Pogledi odraslih skrenuse tamo preko Vrbasa… u smjeru trapista… u smjeru tu na groblju prisutnog redovnika… u smjeru uvazavanja… izmedju religija, nacija, vjera i nevjera… i prije svega ljudi.

Sve se mislim danas, da im je ipak bilo pravo vrijeme.

PS.PS. Mozda ja i zato pisem, ovako kako pisem. Nikako.


5 Comments:

Anonymous Niskana said...

Svako jutro kad sin ode na posao, a ja odmah palim kompjuter pa na blog. Sinoć sam dugo pričala sa Nadom naravno komentiramo blog, i neka od nas kaže: "Dugo nema Vjeke, a baš lijepo piše!" I jutros evo Vjeke kao da nas je čuo.

Pila sa kafu sama i čitala i svaku bi potpisala. Žao mi je Vjeko što si tako daleko pa ne možemo zajedno popiti kafu i naći nekog poznatog iz banjalučkog života. Mogu jedino pretpostaviti da je moj otac nekada davno dolazio kod tvojih štrojiti krmke (veterinar Fikret Bahtijarević. Kako je moja čitanka Ante Ćosića tu, šaljem ti jednu priču -PUT U TRAPISTE- da Andrej naući nešto o zavičaju svojih predaka:

"Uprkos silovitoj i po život opasnoj motorizaciji, što se našla u nedoučenim rukama, koje do jučer zabacivahu brnaču i pritiskivahu plug da što dublje zaroni u našu bosansku zemlju-prljugu-opkoračih svoj oguljeni bicikl i s torbom punom papira i papirića pojurih put Trapista ili Delibašinog sela.

Vozeći razmišljam o tome, kako još ne čuh ništa o tom deliji, tom carskom delibaši, prvaku i odličniku što je živio pored zelene vode, po kojem je selo dobilo ime. Bježim iz grada prema plavkastoj izmaglici što se nježno razvlači oko vlažne šume, bježim u pejsaž, obložen svjetlim aurama, bježim jer me grad ranjava hladnoćom i grizodušjem, hrlim prema zagonetkama zelenog bespuća da u njemu proćerdam svoje malo vrijeme. Pred birtijom kod željeznog mosta sjaših sa svog "đogata" i zagledah se u Vrbas, nekadašnjeg pustopašnog zelenka, koji je sada krepana riba, otrovana surovom glupošću i nemarom. To što pada hučeći preko trapiske brane nije više bistra smaragdnozelena voda-već crna, smrdljiva kafa, crno ruganje zdravoj pameti. Rijeci je oduzeta poetičnost i ona je svedena na ulogu strašila.

Na poljima duž vodotoka,gdje su nekad trapisti, pod velikim slamnim šeširima,sijali pšenicu-bjelicu, gdje su postavljali zamke za krtice-podignuto je čitavo naselje.

Oko načetih kuća, što su protresene zemljotresom- skele, cement, pijesak. Jedino su ostale netaknute baštice zasijane repom grahom pritkašem s nekoliko žbunova georgina. Prolazeći pored Ortopedije susretoh znatiželjne oči djece-invalida, koje načičkane po prozorima, ne mogu a da ne pokazuju radost. Mali okljaštreni bogalji još ne razmišljaju o ozbiljnom susretu sa životom. Bilo bi dobro kad bi moglo ostati tako.

Visoki zid oko crkve, koji je nekad opasivao cijelo trapisko imanje(oko 1 km.) dovede me do ulaza u crkveno dvorište. Željezna vrata - otvorena! Svaki znatiželjnik, koji zaviri, može vidjeti u kutu travnatog dvorišta malu brvnaru, koju trapisti iz milošte zovu "kolijevkom" jer su u njoj više od stotinu godina proveli svoju prvu zimu. Smioni, nemirni i uporni Franjo Phaner iz Mariawalda, koji pored Vrbasa udari temelje trapiskoj naseobini. Napustivši Delibašino selo otišao je s grupom trapista u Afriku, u Natal, gdje su mu kosti već odavno izbjelile. Četverokutni kamen, neka vrsta minijaturnog stečka, s urezanom 1869 god. ostade da svjedoči o jednom burnom životu i o ljudskoj kratkotrajnosti. Kolibica nadživi i svog vlasnika Mijata i Franju Phanera i prve redovnike koji se nakon osnivanja samostana, rasuše diljem Evrope i Afrike.

Tuesday, 30 June, 2009  
Anonymous Niskana said...

(nastavak)

Nekadašnje trapisko imanje zbilo se oko trapiske crkve Marija Zvijezda u koju je zemljotres ucrtao crnu sedmicu. Iza crkve je groblje redovnika zasjenjeno lipovim krošnjama. Po travi polegli zaborav i tišina. Stari drveni križevi zamjenjeni su novim od cementa i teraco-kamena, koji treba da sačuvaju na bivše laike, kojih je više nego sveštenika što su ukopani na susjednoj parceli. Među strancima otkrih i dvojicu naših Jozu Perkovića i Ivicu Kezića. Odakle dođoše svi ti nespokojnici- Francuzi, Njemci, Poljaci, Austrijanci, Slovenci -što sada smireni leže pod mojim nogama. Kakva ih sila dovuče u ovu nemirnu zemlju Bosnu da slušaju noću zavijanje vukova i zveckanje ćordi raznih delibaša begova i haračlija. Od bogate opatovine ostade nekoliko trulih dasaka i nekoliko grobova u sjeni ranjene crkve. Relquiae reliquiarum! Na drugoj strani priprost spomenik su ostatci zaboravljenih i bezimenih na kome piše: Ovdje počivaju u miru Božjem prvi trapisti preminuli od 1870-1930 godine.

Iznad mene, u lipovim krošnjama, srebri se paučina u kojoj su zatočeni prvi zlatni listovi.

Meki septembarski suton i Sunce po modroj svili klizi prema Petrićevcu bez katedrale. Niz prljavi Vrbas odlazi jedan izmoreni dan. Preko vode tamo u Budžaku, u Predgrađu klopara lokomotiva-parnjača. Na "kolijevku" malu brvnaru iz 19.stoljeća, već sipi pepeo sumraka. U daljini prema Čelincu i Presnačama dimovi kao akvatinta na svijetloj podlozi. Vrijeme je da se vratim do željeznog mosta s kojeg ribiči love škobalje-pijane od kemije.

Pozdrav svima Enisa tj. Niskana

Tuesday, 30 June, 2009  
Anonymous vjeko said...

"Žao mi je Vjeko što si tako daleko pa ne možemo zajedno popiti kafu i naći nekog poznatog iz banjalučkog života."

Draga Enisa

Par dana prodje u ocekivanju da nam se poznati javi, a On nista. Sta cu, telefon u ruke da ga upitam ‘ko ce reci Enisi da ni On nije sa vjekom kafe popio. A ni itko drugi, ne pijem je. Potraja taj upit poduze, ma butelja vina, mogla komotno. A On se samo smijeska. I ponekad nas posmatra. Klasika, tastatura i od pera teza. Znas ti njega… a i pozdravio te….nama neko poznati…. Sejo….

pozdravi

Saturday, 04 July, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Bravo Vjeko i tebi i piscima komentara za ovaj prilog.I da se niko nije javio bilo bi normalno, jer u glavi je sigurno NO Comment kod svih onih koji su na istom mjestu i u isto vrijeme pelcovani kad i ti.
Pozdrav Saima

Thursday, 16 July, 2009  
Anonymous vjeko said...

Ove dvije svijece su uvjek i jedino gorjele skupa. Kada je jedna utihla, druga je jos kratko tinjala, a onda i ona otisla. I danas su skupa na onom malom groblju. Groblju moje porodice, a i nasih komsija. Na njemu su mjesto nasle razne nacije, kulture, obrazovanja, i vjere i nevjere, i komunisti i samo atesti. I gazde i siromasi. Da li gazde? Da li siromasi? Da li je ista od toga vazno? I spanski, a nas, borac sa suprugom poljakinjom. Dosli iz tudjine, bez potomaka. Nasli vezu sa mojima kroz vec pokojnog tetka, i postali nasi ujak i ujna. I ostali sa mojima na malom groblju, groblju bez kapele i crkve. Ili svaka humka kapela, nebeski svod crkva. Sta ce im vise? Ostali skupa, jer tako su i zivjeli. Kod Perduva i zetovi su dolazili i ostajali. U ona stara dobra vremena.
Neka mi blogeri oproste, na maloj privatizaciji bloga. Ovo je za moje tri preostale tetke. A bilo ih je sesnaest, brace i sestara… Malo…danas mislim, jako malo…

Monday, 03 August, 2009  

Post a Comment

<< Home