nacionalno oNEsvijescen

malo Rade

U sutonu onog naseg proslog mira, u Startu, procitah jedan Radetov (Serbedjija) intervju. Da ga prenesem moracu sebi na vjeru, (internet tada bio u povoju) onako kako sam ga shvatio. Prica Rade (tada borac za mir, ne za Jugu, ona je davno bila izgubljena, za neke nije ni postojala) kako je tek tad shvatio sta znaci ojkanje kao nacin komunikacije medju ziteljima nase provincije koju je kao mlad obilazio sa glumistem. Njihov zivot je izgledao ovako: …zora… polje, marva, basta, njiva… nista. Mrak… petrolejka… svi na okupu… par generacija… porodica, familija, obitelji…, na celu stola… glava kuce-zakon za sve… i prije/poslije vecere… uvijek ista prica. Nemojte zaboraviti da vam je u onom ratu… ujaka, babu, tetku, ocevu ljubavnicu, dajdju… onaj, onaj ili onaj …ono i ono. I tako godinama… Strada mozak… Ne bih kome je prvo mir dosadio.

malo ja, malo vise

Volim/ ne volim… i ta dva pojma slazu se samo sa samim sobom … u osnovi isto, a tako suprotno, zbog jedne ne/ sitnice… kao uostalom i sve u zivotu. A ja volim da volim, a ne volim da ne volim. U ovom svijetu podjela/ suprotnosti jedino sam potpuno/ nacisto/ bezrezervno rascistio sa osnovnom…. volim zene, uvazavam muskarce… bar za sada, i nadam se da cu tu malu prednost, rezultatsku, za ‘volim’ odrzati do kraja zivota. Fudbalski receno sacuvati loptu medju nogama do kraja utakmice…. Sto se ostalih podjela tice, ma mogu da volim sve boje koze, obrazovanja, religije, nacije, vjere, kulture …dok su iza covjeka. Kad predju ispred, vise ih ne volim.

Nedavno ovdje u Australiji, slucajno upoznavanje sa znatizeljnom. Nakon kratkog okolisavanja da se otkrije od kojih sam …ime joj nije dovoljno za identitet… dolazi do prisvajanja da sam od njenih. Rekoh, ma nisam ja taj. A znatizeljna, direktno… da nisam mozda ne onaj, vec ekstremno onaj. Suvise bi prosto bilo da sam joj rekao da je navela nesto sto je prije zanimanje, a ne nacija. Pa joj rekoh da ti ne zalaze u moju kucu. Bi joj drago. A kako se tek ozari, kad dodah da ni onima trecima nema mjesta u njoj. E napokon dodjoh i ja na red (da mi bude drago) pa zavrsi …a tvojima pogotovo. Znatizeljna ljutito… pa ko ti onda ulazi (u kucu)? Ljudi, draga moja ljudi, a njih svugdje ima, samo ih treba pronaci.

Ko sam ja? vjeko. Kao malog jako me brinulo kako ce me zvati kad odrastem. To mi ime nikako nije islo uz odrasle.

A bio sam i vjeko/ hrvat… kratko. Kao mali . Dodje uvece popisivac….otac/ hrvat, majka/ srpkinja, a djeca …mama kaze hrvati? Ode popisivac …ja, a sto hrvati? Mama kaze, pa tata je glava kuce (ko bi rek’o)… takva bila vremena. Opet ce mama …a sta bi ti bio? Normalno ono sto i jesam, polutan. Ode popisivac, ode i hrvat.

Ja porast’o kao i sestre, a jos vise porasli jugosloveni, cak i oni koji nisu bili k’o mali polutani. O najlijepsem- najkrace. Sto da ja budem drukciji od ostalih.

….Njemacka. Kaze svabo nema Jugoslavije, a samim tim nema ni mene. Oni se dole jos dogovaraju, doduse na cudan nacin, al’ svabo kaze nema Juge. Zna svabo. Jos mi jednom rece da Andrej ilegalno boravi u Njemackoj, bez obzira sto nigdje drugdje (cak ni dok je bio u stomaku) nije boravio nego u Njemackoj. Al’ ilegalac. Tako ti je to, kad imas problema sa svojima/ sobom. Ost’o svabo… ja otis’o… al’ poveo i jugoslavena, neka ga, tu je negdje i danas, al’ za one nezadovoljne i …

srbin hrvatskog porijekla. Ne bil’ im bilo “lakse”. Uostalom, bioloski tacno 50/50. Malo vise onih prvih 50, ne sto je ‘kao’ dijete vise majcino. Ne pije to kod mene vode. Dijete nije nicije, vec smo mi (roditelji) njegovi. Vec sto sam rastao i stekao neke navike uz majcinu porodicu. Recimo, ljubim se tri puta… tako kazu… al’ automatski… nije do mene… ja bih cesto i vise. Jadni su oni koji i poljubce broje.

A tecno razumijem i ocev zagorski… ne hrvatski…
Bok decec – zdravo, sta ima
Kaj bus si pil – vino, cisto
Bum ga donesel – nemoj, sam cu
Zakaj, ne bum si slape podrapal – e to me i brine

Ja sam to kao mali naucio… u toplom ocevom zagorju …dok se moglo… uciti. Zadnji put ga slusao (na duze) prije 30 godina, a i dalje ga tecnije razumijem i od njemackog i od engleskog. I ostace to tako, bez obzira na vrijeme. Ovi mi ne leze, uhu. Mladice mogu da se presade, ali ne sve i ne svugdje. Za nas stare je sigurno kasno… I zato ne volim da pisemo o ruznoj proslosti. Nek nam dijeca lijepo rastu gdje god da su, dok jos mogu da se prime. Iako bi najlijepse bilo da se prime tamo gdje smo mi iscupani …a da bi to mogli, moraju imati zdravo korijenje/ lijepe price. Sta ce im nase, one ruzne. Pa ni nama nisu dobre. Ono sto meni nije dobro, ne dam ni Andreju. Nisu ni meni moji roditelji.

Jednu pricu majka jeste… slucajno… al’ ispade lijepa… namjerno… i to ovako:
Kao i svaki klinac imao sam i ja svoju prvu klincezu, tajnu, za koju je svako znao a mama normalno prva. Onu koja se samo gleda, i o kojoj se vazno prica. Na ciji se spomen dijete vragolasto smije, a ne zna ni zasto. Poslije prvog roditeljskog, majka me obavijesti kako je sjedila sa klincezinom mamom, kako su njih dve skolske drugarice i …. kako je klincezin djed u onom ratu dva puta izasao pred tenk sa onima ekstremnim i vratio ih nazad (sa periferije u grad) kada su posli da pokupe moga djeda. Ne pricu o losim, vec pricu o dobrom, postovanom hrvatu i prije svega dobrom komsiji, banjalucanu. Inace pretku spominjane na blogu, stare i jos uvijek banjalucke obitelji. (bas sam poliglota)

….a ovu sam pricu cuo od nekoga iz sire porodice (ne bas pismen, al’ poliglota)
…poslije onoga rata partizani dali djedu (narodnom odborniku) pistolj da ubije uhvacenog ekstrema koji je u ratu ubio njegovog sina (moga ujaka)… djed odbi, jer to njemu ne bi vratilo sina, vec uzelo necijeg… vrati pistolj… i ode… nije njegovo da sudi…

Rece Djole jednom… kako medju svojima pronaci njihove… ne zavrsi.
Moze se…ima ih… medju svim mojima, ima ih. Samo mi se ne traze. Kog’ ce mi.

Ko sam ja? …hrvat, jugoslaven, srbin hrvatskog porijekla, bosanac… Kako sam stario puno toga drugog me brinulo, samo nije ime…

vjeko

PS. Ovome nije mjesto, nikako, pod PS. al’ nece se djeda ljutiti.

Malo porodicno groblje… na pola puta izmedju rampe i trapiskog mosta… na obodu cika Laze (Delica) imanja... i on se tu smirio.
Godina 1977-a. Sahrana moga djeda sa majcine strane. Dok popovi obavljase svoje, zazvonise trapiska zvona. Nije im bilo vrijeme. Pogledi odraslih skrenuse tamo preko Vrbasa… u smjeru trapista… u smjeru tu na groblju prisutnog redovnika… u smjeru uvazavanja… izmedju religija, nacija, vjera i nevjera… i prije svega ljudi.

Sve se mislim danas, da im je ipak bilo pravo vrijeme.

PS.PS. Mozda ja i zato pisem, ovako kako pisem. Nikako.