4. juli kod Tufekcica

Posto Dzindici spomenuse proslogodisnje druzenje u Carnegie-u za 4. Juli odlucih na napravim prilog o ovogodisnjem, istina u znatno uzem krugu jer nam ove godine ne dodje niko. Ovaj put smo se okupili kod Tufekcica, u Monroeville-u, 30-tak kilometara istocno od Carnegie-a. Pade mi ideja da cijeli put pokusam uhvatiti kamerom, da napravim nesto slicno sto Dubravka napravi jos tamo davno sa svojim prilogom o njenom putovanju od kuce do posla. Pokusaj nije u potpunosti uspio jer vecina slike nije ispala najbolje ali sam ipak ono malo boljih ubacio o album (uz one iz backyard-a Tufekcicia), tek onako da pokusaj ne propadne.

4. juli smo svi slavili u staroj Jugi, 4. juli slavimo I ovdje u novoj domovinimi a kada uz to dodamo i jos jedan rodjendan, eto razloga da se covjek malo opusti i razonodi. Ovdje u Pittsburgh-u je to dan kada se organiziraju okupljanja po parkovima, uz muziku i vatromete, a u downown-u je tradicionalna velika festa na kojoj se ponekad okupi vise od 100-hiljada ljudi. A i mnogobrojne familije se okupljaju da zajedno proslave ovaj veiliki americki praznik. Puca se taj dan iz svih ‘oruzja’ a ja to ne volim jer nikada nisam volio pucnjavu pa cak ni kada se radi o petardama. U tome se sa mon ‘slaze’ i Rex, nasa ‘obicna seoska dzukela’ kako mu ja ‘tepam’ i taj dan se najsigurnije osjeca u garazi. Cak se ne veseli ni svakodnevnoj setnji i jedva ceka da se skloni na sigurno.

Ove godine, cini mi se, slavlja po kucama je bilo manje nego obicno. Vozeci prema Tufekcica nisam primijetio da se familije okupljaju jer su driveway-I kuca uglavnom zjapili prazni. Izleda da je ekonomska kriza uzela maha jer se tu i tamo mogao vidjeti pokoji auto a ni pucnjava se nije cula kao sto je to obicno slucaj.

Tufekcici su od nas udaljeni 30-tak kilometara a ma putu do njih moramo proci kroz dva tunela: prvi nas vodi u downtown i na njegovom izlasku se iznenada pruza interesantna slika grada koja se posjetiocima koji stizu s ove ‘moje strane’ obicno ureze u sjecanje. Iz tunela se izlazi na most i onda se direktno ulazi u centar grada. U gradu se, kao sto rekoh, odrzavao veliki tradicionalni ‘vasar’ (zvanicni naziv, Regatta) i raja se mogla vidjeti u parku koji se nalazi na mjestu gdje od dvije rijeke nastaje treca, Ohio. Mislio sam da cemo uspjeti uhvatiti dio atmosfere ali je moj licni fotograf ponovo zakazao.

Od downtown-a nas autoput vodi na istok kroz jos jedan tunel a onda se nakon par kilometara skrece u Monroevill-e, ‘selo’ u kojem zive Tufekcici. Kuca Tufekcica se nalazi pri kraju kratke slijepe ulicice od jedno 6-7 kuca. Skrecemo na driveway a na ulazu nas s osmjehom docekuje domacin, Izet. Odmah primjecujem cvijece na ulaznoj ‘verandi’ i neke novine oko kuce. Tufe je ocigledno bio vrijedan i rezultatati se odmah primjecuju.

Ljeti, prilikom nasih posjeta, obicno ne idemo u kucu nego se odmah upucujemo u backyad. I tu primjecujem novosti u povrtnjaku (mi, amerikanci, koji zivimo na ‘selu’, sve vise vremena posvecujemo paradajzu i paprikama, mozda je to posljedica godina koje su se namnozile): paradajz raste kao iz vode i ako ovako nastavi, Tufe ce se moci penjati u spavacu sobu veruci se uz stabla paradajza.

Tufekcici su trpezu pripremili a kako mi obicno ‘ne jedemo dva dana kada znamo da idemo kod nekoga’, odmah smo bili spremni da ‘prionemo na posao’. Medjutim, Jasna i Nera su prvo obisle cvijece i povrtnjak, uz strucnu diskusiju a mi muski smo imali svoje razgovore na lijepom patio-u na kojem je Tufe primjenjivao svoje ‘graditeljske sposobnosti’ zadnjih par godina .

Kada su se godpodje vratile s obilaska yarda prionili smo na veceru. Uz supu (juhu) i pecenu janjetinu, Tufe je dodao malo junetine sa rostilja a sve smo to zalijevali ‘belim’ i crnim. Muzika je bila iz nasih krajeva, ona iz naseg vremena. Negdje oko 10 , kada je malo zahladnilo, presli smo u kucu da sve zaokruzimo dezertom. Bilo je lijepo i vrijeme je brzo prolazilo tako da smo kuci stigli negdje pred ponoc.

Kao sto rekoh, pokusao sam ovu posjetu zaokruziti albumom slika, pa evo ga za one koje zanima kako to kod nas izgleda.