Majdin komentar
Nekako mi se cini da u Banjaluci su svi imali neku jabuku koja je bila svjedokom svih nasih teferica, sastajanja i rastajanja. Kod moje bake bila je to stara Petrovka koja je cvrsto stajala i podnosila dim rostilja i raznja za prvi maj ili neciji rodjendan, a kad bi krenula pjesma cini mi se da je i ona onako njezno, neprimjetno pjevusila. Kad bi se okitila svojim plodovima cijela Ulica Ante Marinica dolazila bi na broj 6 i brala prve jabuke te godine. Bili su to sretni dani za nas i za nasu Petrovku.Kad smo se vratili u Banjaluku i nase dvoriste nje vise nije bilo, ni jedne grancice. Praznoca koja je ostala poslije nje bio je jos samo jedan dokaz da vise nista nije isto u „nasem“ dvoristu, u „nasoj“ Banjaluci.
U Zagrebu smo desetak godina bili podstanari, sjedili ispod tudjeg oraha, rostiljali u tudjem dvoristu, pjevali u tudjoj kuci. Konacno je rijeseno i stabeno pitanje naime Zdravko i Meliha su predprosle godine kupili kucu u blizini Zagreba. U dvoristu te kuce nalazi se „Stara Petrovka“ mnogo starija od one nase, al evo dan danas je ziva mada nema ni slican okus onoj, nije joj ni do koljena al barem vrati sjecanja. Mislim da ce se na kraju sama srusiti jer niko nece imat srca da je odreze. U sadasnjoj kuci je kalijeva pec na drva slicna onoj peci u bakinoj kuci. Meliha i Zdravko i dan danas loze vatru, al za razliku od prije par godina, slobodno kupuju drva i loze iz gusta.
Nemam slika od one stare ljepotice „Petrovke“ ni od one kalijeve peci u bakinoj kuci u Ulici Ante Marinica na broju 6, al imam slike iz nove kuce gdje nista nije isto al barem je slicno.
Ja kao sto vidite imam malo drugaciju pricu o Jabuci, gosp. Co je morao osjec sam svoju Jabuku zbog pitanja egzistencije, ne znam zasto su odsjekli nasu „Petrovku“ sumnjam da su zbog egzistencije, mozda je bila previse lijepa pa im je smetala.
posted by co | 12:07 AM
2 Comments:
Dragi blogovci,
Mada cesto posjecujem stranice bloga, sada sam se prvi put odvazila da se pridruzim svojim komentarom na sjecanja na stablo stare jabuke kojeg su sa nama podijelili Co, a potom i Majda.
Razlog je vrlo jednostavan. I moja porodica posjeduje kucu u Banja Luci sa stablom stare jabuke. Mi smo za razliku od mnogih drugih uspjeli da zadrzimo i odrzimo tu kucu u Banja Luci kao i nasu jabuku. Jabuka je bila i ostala centar okupljanja ne samo clanova porodice Dzelic vec i najveceg broja nasih prijatelja. Ona je svjedocila mnogim nasim sretnim ali i manje sretnim danima. No kako bilo ona je tu i ponovno sa raduscu docekuje poznata lica. Moje sestre, brata, njihovu djecu i unucad, nase prijatelje koji se sa sjetom i zebnjoim vracaju u grad iz kojeg su otjerani. Svako od njih dozivljava staru jabuka na svoj nacin, ali uvijek im taj susret sa poznatim stablom i mirisom njenih socnih plodova vraca osmjeh na lice.
Anita, kcerka nasih prijatelja Dzepina koji su u Njemackoj, najavila je da ce dovesti i svog muza Spanca da vidi kucu u kojoj je odrastala, jabuku koja ima najsocnije plodove na svijetu i od kojih je njena majka Ifeta pravila nezaboravnu pita od jabuka. Kaze, da dok je bila u drugom stanju i nosila svoju kcerkicu Lolu Graciju, stalno je osjecala taj miris kao i miris majkinih ustipaka u nedeljna jutra kada bi „natjerala” roditelje da dodju kod majke na kafu. Cudno kako je malo potrebno da se ljudi emotivno vezu jedni za druge, jer prijteljstvo nase pordice sa Dzepinama, datira iz davnih 80-tih kada se njihov sin lijecio na ORL odjelu na kojem radi moja sestra Jasminka. I od tog posve slucajnog susrte a izraslo je jedno veliko prijateljstvo koje bez obzira na daljinu i dans traje. Putuje pita od jabuka za Njemacku i tako se cuvaju sjecanja.
Hladovinu ove nase jabuke kao i njene socne plodove, u prijeratnim danima, osjetili su mnogi blogovci, neki su je dozivjeli i nakon ovog rata ... Svi nasi poznanici i „postovaoci jabuke” su nam uvijek dobro dosli, kafa je zagarantovana a ako se nadje jos po nesto za to ce biti zasluzna moja sestra Jasminka koja je preuzela recepturu starih jela od nase majke Ifete.
I da, rado bih poslal neku od fotografija nacinjenu tokom nasih druzenja u hladovini stare jabuke ali ne znam kako to uciniti.
Srdacni pozdravi od
Seke Dzelic, iz danas prohladne Banja Luke
ps. Ne znam Co da li ovaj moj komentar zavredjuje da ga bar i djelimicno objavis na blogu. No ja sam pokusala. Pozdrav tebi i Neri.
Seko, drago mi je da si se javila i kako vidis nije bilo tesko. Sada kada si probila led, nadam se da ces se cesce javljati.
Kada pises o jabuci, ja bih dodao jos malo. Siguran sam da ima jos onih koji imaju svoju jabuku, krusku, ili neko drugo drvo, o kojem bi mogli napisati price. U stvari, jabuka je samo simbol necega sto je zauvijek nestalo i sto ce nam ostati zauvijek u sjecanju. Ja sada ovdje u novoj domovini imam dvoriste koje je uredjenije nego ono staro i koje takodjer ima svoje drazi ali jabuka je bila dio zivota moje porodice koji je zauvijek nestao. Sada se zivi drugacije i oni koji nisu na ovim prostorima ne mogu to razumjeti.
Sto se tice slanja priloga, molio bih te da procitas uputstvo na blogu. Tekst priloga moze biti dio email-a ili napisan u nekom od programa za tekst (MS Word, Wordpad, Notepad, WP) a slike trebas poslati zasebno, thj, nemoj ih ubacivati u tekst). Slike ne trebas posebno pripremati: kada ih primim, je ih pripremam za objavljivanje (smanjujem velicinu file-a da ih svako moze pogledati). Znaci, jedini je problem ako slike moras skenirati. Bilo bi pozeljno da us u JPG formatu, ali to nije uslov. Sve sto pripremis posaljes na komljeno@yahoo.com.
Evo nadam se da ce ti ovo objasnjenje pomoci i da ces nas obradovati svojim prilozima.
Post a Comment
<< Home