Sjecanja
Sama od sebe pocnu da naviru, niko ih ne zove. Kad sjednem za komp nesto me vuce zelim da vidim, zelim da procitam i onda pocinje trazenje o Banjaluci o onome sto je nekad bila i sto je sad. Krenu suze, srce se stisne…nestanu rijeci samo tisina se cuje.Moji pretci su utkani u Banjaluku i ona u njih. Deda tj. dido Emin igrao je za Borca imao je nadimak „Kec“, on i njegov brat.Mamu je starija gospoda iz Banjaluke zvala od Keca mala.
Pradjed je bio neki borac u Spanjolskoj pa je Banjalucka neka ulica nazvana po njemu „Ulica Franje Sarafina“.
Ja sam također rođena u Banjaluci olimpijske godine 1984.
Izasla sam iz nje 1995. Sada imam 23 i evo iziđe na to da duze zivim u Zagrebu nego u mojoj Banjaluci. Ne zivim vise u njoj, al ona svakim danom zivi u meni.
Odrasla sam na sjecanjima majke i oca (kako je nekada bilo). Vasi plesnjaci, vas korzo, raja ova, raja ona. Moja sjecanja o Banjaluci nisu tako lijepa kao vasa i zato sam „ljubomorna“ i „ljuta“, to mi niste oduzeli Vi nego neki drugi ljudi al to sada i nije tako vazno.
Kad me mama zovne i kaze: „Mi cemo za vikend skocit u Banjaluku, oces i ti sa nama?“ Ja zatreperim ne mogu docekat petak navece ili subotu ujutro da krenemo i sve je u odlicnom stanju, al kad pređem onu umornu Savu sto se vuce, zeludac mi se stisne i sto mi pitanja navre u glavu. Zasto idem, sta cu tamo, kome od prijatelja da se javim, kao da pozalim svaki put sto sam krenula. Bila sam pre mala i jednostavno priroda nije dozvolila da se zaljubim u banjaluckog fakina il nekog dobrog momka koji bi po svoj prilici igro rukomet u Borcu. Ne znam raju iz tehnike, kao ni iz gimnazije ja se sjecam kad je u Bosku prvi put usao konj.
U Zagrebu sam zavrsila srednju skolu evo sad polako i fakultet je pri kraju, naravno druzis se s ljudima izlazis ides na tulume i tako u nekom trenutku pogledas onaj zagrebacki purgeraj i mislis si u Bosni bi sigurno bilo bolje u Banjaluci bi bila 100% bolja raja ne bi morala slusat ove jebene narodnjake nego bi svi bili sretni kad bi se od vrtio cd sa Zabranjenim Pusenjem il Bijelim dugmetom. Slusaju i ovi purgeri to al nije to to kad on ne zna sta je mahala il carsija il sejtan a ja bi ko sad njemu trebala to da objasnim.
Najbolje mi je kad dođu kumovi iz Svedske (Esma i Laks) i njihove price. „Sjecas li se ti onog (kako mu se imena ne mogu sjetit) zivio ti je na Cairama, ma prava gradska raja, a radio ti je u projektu a sestra mu se udala za tog i tog, ma znas ti njega sigurno i tako po dvajest dana. I oni se tako ispricaju a ja gutam svaku njihovu rijec, svako njihovo sjecanje.
A kad se napravi teferic za 1 Maj i skupi se nesto malo „stare raje“ a ja pozovem i svog gosta (purgera) da vidi mamine i tatine prijatelje, a kad Rako Dragan zeza Fucu da on ne bi mogo ni do grada doc da njegov punac nije napravio most. Ma boli briga onog momka i za most i za malu carsiju i za veliku, a ja si opet mislim e vidis a da je iz Banjaluke…
A opet uhvati me muka kad na netu citam kako danasnji banjalucani pricaju na nekom forumu kako se sad zovu Sehitluci i kako su se zvali i kako su dobili ime i kako ne vjeruju oni u te legende,…. A ja si malo vratim svoja sjecanja pa se eto sjetim kad su palili televizor viljuskom a zamislite Vi sad njihov napredak oni diskutiraju o Sehitlucima i to na INTERNETU.
Drago mi je da sam nasla ovaj blog jer stvarno napunim dusu citajuci neke price i komentare i evo odlucih se pisati Vam jer zelim biti dio toga jer mislim da sam i ja dio toga i da pripadam tome, jer ne mogu otic u Banjaluku i povikat ispred Boske „Ja sam Majda Sarafin“, jer ne mogu otic u Sarajevo i to isto napraviti, jer ne mogu to napraviti ni na Trgu Bana Jelacica i nekada te obuzme osjecaj da ne pripadas nigdje i da nisi dio toga, da nisi nigdje pristao. Cini mi se da sam ovdje pristala i osjecam se kao kod kuce kad citam neke price i slusam neke pjesme
.
Ovaj blog posjecuje pretezito „starija populacija“ i zelim Vam nesto poruciti za kraj. Vi imate ljepa sjecanja taj grad i dan danas zivi u Vama i samo Vi znate kako je lijepo bilo. Neki sasvim ne bitni ljudi oduzeli su Vam domove oduzeli su vam grad al SJECANJA Vam ne mogu oduzet. Ja kada uptrijebim svoja sjecanja sjetim se da nisam smjela rec kako se zovem da nisam smjela zazvati svoju rodicu Seilu na sred ceste, da sam naucila remi gledajuci cetiri godine tetka i njegovu raju kako zatvoreni u kuci kartaju. I ja zivim od vasih sjecanja jer svojih se ne zelim sjecat.
Puno pozdrava od Majde Sarafin kceri Melihe i Zdravka (Sjake iz tehnike)!!!
Labels: mladja raja
posted by co | 12:01 AM
14 Comments:
Draga Majdo, lijepo je sto ti se svidjaju nasa sjecanja i nasi dani ali ti ne mozes "odrastati" i zivjeti od tih nasih sjecanja. Mlada si i moras se potruditi i naci smisao i sadrzaj u zivotu i sredini u kojoj sada zivis, pronaci svoje mjesto, stvoriti nesto lijepo sto ce jednog dana postati tvoje vlastito sjecanje. Moja kcerka Ivana je godinu dana mladja od tebe a mom Davoru je sada 27. I oni su ponijeli sa sobom sjecanje na svoje igre, drugove, vrtic, skolu u drugare ali isto tako ovdje u Australiji zive jedan novi zivot. Ako uspomene na Banjaluku nisu lijepe - nemoj ici tamo. Zasto se podsjecati na nesto sto ti stvara bol?
Umjesto uvoda
Sta reci nakon sto covjek ovo procita?
Namjerno nisam htio da kvarim ovaj prilog svojim uvodom, kako to obicno znam uraditi. Iako se radi o prilogu novog posjetioca ovog naseg bloga o kojem mnogi nemaju nikakvih informacija, shvatio sm da je bolje da ga objavim onako kako je pristigao: bez ikakvih dodatnih objasnjenja, jer on, ovakav, govori mnogo vise o svrsi ovog bloga i mojim namjerama nego sto bih to ja uspio kazati na mnogo vise ‘papira’.
Majda je rekla ono sto ja pokusavam vec mjesecima da kazem, a izgleda da to mnogi jos uvijek ne razumiju. Mozda su moje rijeci previse grube pa izazivaju kontra-reakciju (kao sto ce to mozda biti I ovaj put) ali citajuci Majin prilog cini mi se da i nisam puno promasio. Kada je ona shvatila bit ovog bloga (ne radi se tu o razlici u godinama vec o duhu jedne generacije), onda se mi, stariji, moramo zapitati sta je s nama. Sta je sa svim onim danima i vecerima provedenim na korzu, igrankama, u kafanama, druzenjima, poslu? Sta sa predratnim, ratnim i poratnim dogadjajima? Koliko je tu prica ispicano! Kakvih je tu zezancija bilo! Kakvih je tu iznennadjenje i razocarenja bilo? Koliko je romana moglo biti napisano? Da li smo sve to zaboravili ili se stidimo o tome pricati. Zar nam Majda treba otvarati oci, Majda, kojoj nisu dali sansu da sve to (ili jedan veliki dio) na ‘vlastitoj kozi osjeti’.
Cijelo ovo vrijeme meni se stalno kroz glavu provlaci misao kako sam ja negdje pogrijesio. Kako sam sam sebi umislio da smo toliko vremena proveli zajedno i kako smo prosli kroz toliko toga da je potrebno samo malo pa da se opet okupimo, bar na ovaj nacin, pa da to nase druzenje nastavimo tamo gdje smo stali. Znam, neki ce reci, pa sta ovaj hoce, tu smo, javljamo se, vec smo postali dosadni. Istina je, nekolicina najvjernijih je tu, ali mnogi nisu. Mnogo je toga ostalo nedoreceno za ovih godinu i kusur dana od kada ovaj blog postoji.
Bilo je tako lijepih priloga a ni jednog komentara. Nikako mi nije bilo jasno zasto je to tako. Sta je to u nama da nas sputava da se opustimo i pridruzimo razgovoru kojeg u ovom novom okruzenju nedostaje. Da li je to nedostatak vremena, neslalazenje s ovim novim medijima, trka za novcem ili nesto drugo, pa se knjiga svela na 5-6 imena. Jos uvijek nemam odgovora i vjerojatno ga necu ni naci.
Zbog toga me jedno ovakvo javljanje posebno raduje jer znam da nisam uzalud protracio dane i noci bdijuci nad ovim blogom da nesto i nekog ne bih propustio. Samo jedno ovakvo javljanje je vrijedno svog tog truda i zato ne zalim sto sam to cinio. Majdino javljanje ce mozda biti ona inicijalna kapisla koja ce ‘zapaliti’ jos neke da se oslobode unutrasnjih stega i pridruze se. Siguran sam da ima jos mnogo Majdi o kojima ni ne znamo da postoje, koje ce se jednog dana ohrabriti i javiti nam se.
A Majdi porucujem da nam se pridruzi (uostalom, ona je to ovim prilogom to vec ucinila), bez obzira na njene godine jer ovaj blog nema ‘starosnih ogranicenja’ a i svaki novi prilog nas sve cini bogatiji za nova iskustva i saznanja. Majdi sam pokusao odmah odgovoriti email-om ali mi se poruka vratila nazad. Mozda je razlog problem sa njenom email adresom ili sam i ja negdje pogrijesio. Ali to i nije toliko vazno: vazno je da je njen divni prilog pred nama i da svi uzivamo citajuci ga.
Nemam vremena citati dalje, vec me zovu na posao, ali ne mogu odmah, jer me Majda tako rasplaka da moram sad da brisem suze i glumim da sam prehladjena....
Draga Majdo,
Vratih se u BL iz Bgd–a poslije sedam dana; feriju se približio kraj, a jutros, uz prvu kafu, pročitah nagomilane priloge i komentare na blogu i svaki mi se učini ljepšim od ljepšeg (sa izuzećem tužnog događaja u Srkijevom klubu). I priča o nostalgiji se smirila. Ali tvoj izvanredni prilog – Sjećanje, kao i predivni komentari o Lojzi, ponukaše me na ovo javljanje.
Osjećam kolikoTi, Majdo, a i drugi mladi blogeri čeznete za svojim zavičajem, što je tako prirodno; tražite ga, a dobijate samo lijepa i bolna sjećanja svojih roditelja. A meni se čini kao da pitate ima li u starom kraju imalo te nekadašnje divne Bosne i hoće li je ikad biti? Radeći u školi, cijeli svoj radni vijek učestvujem u onoj delikatnoj fazi odrastanja kad se juniorima učini da su upravo dotakli zvijezde i znam da uvijek očekuju precizne i direktne odgovore. Zato na pitanje – ima li je i gdje je sada ona nekadašnja Banjaluka (Bosna) kažem iskreno da i mi koji cijelo ovo vrijeme živimo na obalama Vrbasa tražimo odgovor... Realnost djeluje poražavajuće (baš kao na internetu, o čemu govori i mladi g-din Muris T.). I u gimnaziji, mada u mnogo manjoj mjeri (trebao bi to biti hram znanja izdignut iznad palanačkog, mahalskog promišljanja) nego u drugim sredinama, još uvijek ima razarajuće politike, ne toliko u nastavnim programima (moja hemija je ista, nevina da ne može biti nevinija), koliko u vazduhu zbornice. Godinama poslije rata magle zagađuju naše duše. Ali, u razredu zna biti mnogo ljepše, čišće... Eto, kad ja uđem u jedan ovogodišnji IV razred i u prvoj klupi ugledam dvije bljedunjave glavice, Emirovu i Stefanovu kako se dotiču nagnute nad nekim zadatkom sa prethodnog časa (npr. matematike) ne primjećujući da je drugi čas već počeo, ili pričaju (prisluškujem) o nanotehnologijama dok ja nekog trećeg ispitujem, znam da sam tad našla jedno zrnce Bosne... buduće srećnije Bosne... zrnce, istina... jer malo je đaka povratnika kao što je Emir. A nije ih mnogo ni kao što je Stefan, kome je Emir najbolji drug u razredu, ali to su ta zlatna zrnca... Znam, trebaće mnogo Vrbasa da protekne da se ispere dovoljno takvih zrnaca. I Ti si to jedno zrno zlata.
Draga Maida,
Vjerujem da si mnoge mame i tate na ovom blogu rasplakala i natjerala na razmisljanje. Tvoj prilog je toliko divan I iskren da nisam mogla a da se ne pridruzim ostalim komentarima.
Moja Sanja je upravo Tvoje godiste a Davor je 4 godine stariji. Znam da ni njima nije bilo lako kad smo napustili Banjaluku i otisli u Zagreb, koji smo nakon godinu dana napustili da bi konacno dosli u Ameriku. Sjecam jednom u Zagrebu dok je padao snijeg, moja Sanja je onako ljutito rekla: “Ni snijeg ovdje nije lijep kao u Banjaluci”, a kad smo isli u posjetu nasim bliskim prijateljima koji su u to vrijeme bili u Zapresicu, ona me je pitala jel mi to idemo u Banjaluku. Znala je ona da Zapresic nije Banjaluka, ali su je nasi prijatelji asocirali na nju jer se ona kod njih osjecala kao kod kuce. Sjecam se i Davorovih rijeci dok smo autobusom napustali Banjaluku kad je rekao: “Nikad se vise necu vratiti ovamo” iako prije toga nije mnogo komentarisao. Hocu da kazem draga Maida, da nama roditeljima nije promaklo to da ce sva ta situacija imati dubokog uticaja na Vas mlade. Naravno da smo mnogo toga naizgled “nebitnog” u to vrijeme morali duboko potisnuti i rijesavati vaznije pitanje egzistencije.
Medjutim vrijeme cini svoje. Sanja i Davor imaju nove prijatelje Amerikance, ali odrzavaju veze i sa starim drustvom. Ja ipak mislim da imaju lijepu mladost, jer nesto jesu izgubli napustajuci stari zavicaj, ali dolazeci ovamo prosirili su im se vidici, pruzile se mnoge sanse i bogatiji su za jos jedno iskustvo.
Sto se tice nase mladosti, ja ne poricem da nije bila lijepa, ali “ Takvim sjajem moze sjati ono sto je proslost vec….” (jedna stara Arsenova pjesma). Hocu reci da nije sve bilo tako idealno kao sto Ti dozivljavas slusajuci nase price. Ljudi se obicno sjecaju lijepih stvari, a jos kad se prepricava, tu se nesto lijepo doda a nesto ruzno oduzme pa ako jos slusas nekog kao sto Rako Drago (ako ga sretnes pozdravi ga) onda to sve izlgeda jos zabavnije.
Vjeruj, i Ti ces se jednog dana sa radoscu sjecati svoje mladosti, Zagrebackih tuluma, Tkalciceve i ponekih vikenda provedenih u Banjaluci.
Nera
Draga Majda!
Htjela sam ti jos jucer poslati ovo pismo, ali zbog silnih obaveza, ne stigoh.
Ovo moje pismo bit ce potpuno drugacije od upucenih ti komentara.
Prvo sto zelim naglasiti jest, da si bila hrabra, ucinila si onaj najtezi, prvi korak i to nikad nemoj zaboraviti. On neka bude tvoj pokretac.
Napisala si ovaj tekst i odlucila ga podijeliti s drugima.
U njemu iscitavam da si nezadovoljna, ali i da zelis promjene.
Ono cime se trenutacno hranis, pricama svojim roditelja i rodbine te ne zadovoljava. I to je odlicno. Sjecanja su obicno i retusirana.
Zelis da jednog dana mozes svojoj djeci i unucima reci, da si imala sretnu mladost i da iz mladosti imas lijepe uspomene.
Ovim svojim pismom zelim ti u tome pomoci.
Kao prvo otvori folder i nazovi ga «moj dnevnik». Ako ga imas, jos bolje. Unesi ovaj svoj tekst i sve komentare. Razmisli o svemu, pusti emocijama da se iskazu, posveti se pola sata sebi i pisi sve sto osjecas. Postavljaj samoj sebi pitanja i odgovaraj na njih. Otkrivaj sebe i svoje zelje. Trenutno nisi svjesna svojih potencijala, ali imas ih, iznenadit ces se. Odvoji svaki dan samo pola sata i pisi, unosi sve sto ti padne na pamet, budi sa sobom. Otkrit ce ti se koliko je to vazno.
Zatim ti predlazem, da odes danas u 18h30min, mozes i u utorak, u Veslacku 27 na tecaj yoge.
( predzadnja stanica tram br 4, 13, 17, prije Savskog mosta, skreni lijevo – pitaj prolaznike!)
Ponesi – trenirku, rucnik, sokne – nista vise!)
Veslački klub "Zagreb", Veslačka 27
http://www.yoga-in-daily-life.hr/joga.htm
Utorkom i četvrtkom 18,30 – 20,00
Instruktor: Amalija
upis i vježbe u tijeku
Instruktorica Amalija je izvanredna osoba, pomoci ce ti da upoznas sebe, da spoznas svoje kvalitete, naucit te da dodjes do saznanja sto zelis u zivotu. Samo budi strpljiva. Isplatit ce ti se!
Pogledaj moj prilog o yogi iz travnja, 2006.
Zelis drustvo, sebi slicnih razmisljanja. To je lijepo.
Otidji u Planinarsko drustvo sveucilistaraca, PD Velebit, tu se okupljju mladi ljubitelji prirode i oni koji, upravo kao i ti vole druzenja na bazi povjerenja, iskrenosti. Upisi se, budi s njima , mozda ti se svidi.
http://www.pdsvelebit.hr/?q=node/2
ili
http://www.zagreb-matica.hr/
Cijelo vrijeme, ne zaboravljaj na svoj dnevnik.
Pisi, pusti emocijama da se ispolje!
Mlada si, imas puno energije, ima puno plesnih skola u Zg, upisi se.
Uzivaj u plesu i glazbi, prepusti se tom uzitku.
Ne zaboravi na dnevnik!
Postepeno ces spoznavati sebe. Ni sanjati sad ne mozes koje ces sve svoje sposobnosti otkriti, a one ce ti usmjeravati put, koji ces sada svjesno birati.
Ima jos toga gdje mozes upoznati sebe, bezbroj radionica u Otvorenom sveucilistu.
Vratit ce ti se, budi sigurna, osmijeh na licu, vedrina u dusi.
Opusti se! Dozvoli da sva ta ljepota tvoje nutrine bude vidljiva na tvom licu.
Budi sigurna da ce to biti primjeceno!
Ne zaboravi, sve ovisi o tebi, pa cak i da usmjeris «onog» prema sebi.
Ne zaboravi na dnevnik!
Ne zaboravi, hrabra si, ti si ucinila prvi korak!
Sigurna sam da ce tvoj komentar iduceg sijecnja biti sasvim drugaciji.
Shvatit ces da grad, nije kriv, da je sve u tebi i spoznaji same sebe.
Srdacno te pozdravljam Natasa.
Drago mi je da sam ponukala neke na komentar ako nista drugo. Napravit cu malu komparaciju (moja Meliha neka mi oprosti jer je ziva i zdrava – hvala Bogu). Meni je Banjaluka (cini mi se kao i svima nama) poput majke Ali eto tako moja „mama“ razboli se kad sam imala sest godina (1990.). Bolova ona tako pa „umre“ 1995. Ja ostado „siroce“, a primi me Zagreb „fini gospodin“ na prvi pogled tako uglađen i jako, jako FIN.
Znam da mi je „majka“ bila lijepa da je imala dusu da je puno ljudi oko nje (u njoj) bilo sretno. Pa eto kad pocnem slusat od starije brace i sestara (ili kako vec hocete da Vas nazovem) neke price cini mi se bome da je moja – nasa „majka bila velika zena“.Zao mi je sto me ona u potpunosti ne odgoji al tu su moja „starija braca i sestre“. (Zato mi je iskrteno drago sto sam nasla ovaj blog – jer imam mogucnost da ucim). A moja starija „braca i sestre“ kako neki kazu „malo nas je al smo dobro raspoređeni“ krvna su zrnca moje-nase „majke“ i mogu puno toga da nauce nas, jer tako fini “gospodin Zagreb“ nikada nece moc zamjenit moju majku kao niti jedan drugi grad.
A kada mi neki kazu da ne idem u Banjaluku ako previse boli to Vam je isto kao da ne odem na „grob svoje majke“ koliko god to bolno bilo u meni.
Bilo bi suludo kad bih stala zivjet sa jedanaest godina. Zivot te ne pita ides dalje ja sam odavno krenula samo se ne mogu otet mislima da se ne zapitam kako bi to bilo kraj (u njoj) moje „majke“.
Veliki pozdrav od Majde!
Draga Majdo,
ja malo kasnim, ali bas sad nakon tvog komentara moram ukrasti malo vremena od mog posla da ti se javim.
Mogla si primjetiti da ti se vecinom javljaju mame koje imaju djecu tvojih godina, i ja mogu reci za mene, da sam imala veliku griznju savjesti pogotovu prvih dana u stranom svijetu, jer ja sam bila ta koja sam stavila djecu u neke nove i veoma teske uslove zivota u emocionalnom smislu i u smislu prilagodjavanja. Bile su to dvije djevojcice Sonja 15 godina, i Ana 10 godina.
Sad nakon 12 godina vidis i sama da si izasla iz svega toga jaka i ostroumna. tvoja teza o dobroj majci koja je bila i "otisla" je jako dobra. To je u psihologiji poznata tacka spoticanja. Kad izgubis nekoga ko ti je bio veoma drag i zalis dugo za njim. poslije izvjesnog vremena nadjes nekoga ko bi ti isto tako maogao biti veoma drag, ali nesto u tebi se protivi da otvoris svoje srce, jer se osjecas da si iznevjerio onu osobu koju si volio i koje vise nema.
ti si sve to shvatila i sad samo otvori svoje srce, to je sve.
svijet je pun dobrih ljudi, lijepih gradova, lijepe prirode.
isto tako mozes primjetiti iz komantara nas "starih " koji smo uljepsali nasu proslost u nasim pricama, da se libimo priznati da nam moze biti lijepo i ovdje u "tudjini" s ljudima koji ne govore nas jezik. to je ustvari zadnja faza prilagodjavanja na novu sredinu koja se zove adaptacija. Ovaj blog je predivan i mi ga cesto upotrijebimo kao "terapiju". zasto da ne ?
i na kraju zamisli tvog pradjeda , on je bio daleko ispred svog vremena odlucivsi se da ucestvuje u spanskom ratu. on se malo pomaknuo iz banajaluke i sanjao snove koji su se ticali svih ljudi dobre volje sirom svijeta.i zamisli koja blagodat. ti imas njegove gene u sebi.
puno pozdrava od Dubravke is Montreala
Draga Majdo,
Na pravoj si adresi.Ovdje ces naci uvijek puno B.Luke a kada ti zatreba jos malo vise , e onda na Branimirovu pijacu na stand kod cika Fuce ili na cevape kod Tofke pa ces uvijek nekoga sresti koji prica kao Kunta Kinte.Ja , kada navratim u Zagreb, prvo do Fuce i Tofke a tek onda dalje.Nije mi jasno ko je na slici kraj naslova; da li si to ti ili tvoja mama iz dana malo prije.Ako si ti , onda ste iste. Pozdravi mnogo svoje roditelje i nagovori ih da se i oni ukljuce, oni pripadaju ovde. Dobro se znamo a vas Rudi je bio legenda B.Luke; dobar gimnasticar, autor vise sletova, sekretar B.L-SOFK-e. Sportas od glave do pete, "sportski romanticar".Ciao!
Cao, Majda. Pozdrav od Davora, Milanovog sina, iz Houstona. Milan, ili Co, je osnovao i odrzava ovaj blog.
Ja se manje-vise osjecam isto kao ti sto se tice Banjaluke. Isto kao ti, ja se zelim vratiti u Banjaluku, ali kada razmislim, nemam bas nekog cvrstog razloga. Nemam vise prijatelja tamo jer su vecina otisli, a oni koji su ostali me vise ne smatraju kao prijateljem ili mozda cak kao i neprijateljem. Skoro sva familija je otisla. Komljenovici su svi bili tamo osim tetke Mire i njenih kcerki u Mostaru. Porici i ostala mamina familija je (mama, molim te ipravi me ako grijesim) isto tako skoro citava zivjela u Banjaluci ili okolici. Sada, svi su rasuti po svijetu. Hvala Bogu, Mujini cevapi su prezivjeli rat i to je jedan glavni razlog zbog mog povratka rodnom kraju. Osjecam se strancem, i mozda jesam sada stranac, ali jednostavno tako se osjecam - necu lagati. Dodatno, meni je mnogo, mnogo teze vratiti se u Banjaluku nego tebi. Ja sam u dalekom divljem zapadu, Teksasu, pa dok ja doletim do Londona, pa do Zagreba, pa onda autobusom do Banjaluke - eh, onda mi je vec dosadilo. A za sve to treba vremena jer kada krenes raditi u Americi, ne dobijes mjesec dana odmora, nego samo dvije sedmice godinsnje. I jos treba posjetiti onu familiju i prijatelje rasute sirom Hrvatske i jos mozda skoknuti do mora. Pravo da ti (i vama, bloggerima) kazem, meni je radije otici na more i opustiti se pokraj mora dobrih 14 dana nego otici do Banjaluke. Opet, jednostavno tako se osjecam, necu lagati.
Meni se uvijek cini da sam ja ipak drugaciji od vecine drugih Banjalucana i Bosanaca. Sve koje ja znam se zele vratiti u Bosnu i Banjaluku na neku duzu posjetu ili cak i preseljenje. Vole Bosnu i vezni su za nju. Ja govorim o starijima i mladjima od mene. Evo, na primjer, upoznao sam jednu Bosanku poptuno slucajno proslog vikenda. Pricali smo o svemu i svacemu. Sjecam se dobro kako mi je rekla kako se ona voli vratiti u Bosnu i to da zeli ostati koliko god moze. Open, sinoc smo izasli u sklopu americkih i stranih prijatelja (mi smo jedini Bosanci bili). I nakon izvjesnog vremena, ona mene pita kakvu muziku ja slusam. Ja odgovorim da najvise volim "grunge" muziku, odnosno, americke bandove Stone Temple Pilots, Alice In Chains, Soundgarden, Nirvana, Pearl Jam. A ona meni odmah odgovori,"Ma ja samo nase slusam ...". Eh, sada vi meni recite, zar nisam drugaciji? Ja ono sto sam vidio kada sam zadnji put bio u Banjaluci, plus ono sto cujem kroz nove price ili novosti, mene uopste ne privlaci Bosni ili Banjaluci. Onaj nacionalizam, mrznja, kradja, drogiranje, itd., itd., to me uopste ne privlaci i isto me tako gura dalje od te Bosne i te Banjaluke. Sto je najcudnije u svemu ovome jeste da sam ja veoma, veoma pozitivna i optimisticka osoba. Ali eto, tako se ja osjecam o Bosni i Banjaluci. Ne znam da li sam ovakav zato sto sam Komljenovic (i pola Poric, naravno) ili zato sto sam jednostavno takav genetski sastavljen ili zato sto sam jedan od prvih koji je dosao u Ameriku. Zanima me sta drugi misle, pa molim vas, javite se. Majda, sta ti mislis?
Da nastavim. Prvo sam htio nesto napisati jer je Majda poslala svoj blog. A drugi razlog je da kazem nesto o onome sto je moj stari, Co, napisao kao komentar o Majdinom blogu. Stari, javi mi se kada ovo procitas, ako zelis, haha. Sve ja razumijem sta ti zelis reci o javljanju na ovaj blog. Pricali smo o tome mnogo puta. Ali zelim da ovo druga raja procita. Ja bih se zelio javiti na blog cesce i namjeravam to raditi u buducnosti. Ja bih isto tako zelio da i mladja raja ima da se negdje posebno javi, ali ne kao konkurencija ovom blogu nego kao dodatak. Zelio bih napraviti neku stranicu sa slikama, video snimkama, muzikom, blogom, pricama, pjesmama, itd. (o tome cu pricati sljedeci put). Isto tako ja bih se zelio druziti sa nasom mladjom rajom sirom Amerike. Ali ... iako moj stari zeli da se ljudi jave na ovaj blog i isto tako zeli da se mladja raja vise javlja, ja moram reci svoju stranu. Ja ne znam kako drugi mladi Bosanci ili Banjalucani zive svoj zivot ali za mene su vaznije neke druge stvari u ovom trenutku u mom zivotu. Na primjer, ja sviram gitaru. To mi pruza neogranicen uzitak. Ne samo da uzivam dok sviram, sto mi oduzima vrijeme javljanja na blogu, nego ja jos moram i vjezbati da bih bio bolji, jer opet, to ce mi pruziti i veci uzitak i to je jedna od stvari koje ja najvise zelim raditi u ovome jedinom zivotu. To ja zovem "duhovni" dio mog zivota. Isto tako, ja igram fudbal dvaput sedmicno u dvije razlicite lige. Da bih bio u nekoj formi, ja trcim oko 20-30 minuta kada ne igram fudbal. To ja zovem "fizicki" dio mog zivota. "U zdravom tijelu zdrav duh". Oh, da, ja cak i radim 5 dana sedmicno. Evo, upravo sam potrosio pola sata pisajuci ovo na poslu. Jos mi stari kaze, "Nemoj to raditi na poslu da te nebi otpustili". Ah, sta ces, kada bar sada imam vremena. I treba neko kuhati, cistiti, prati ves. Naravno, imam prijatelje sa kojima bih se radije vidio nego visio na Internetu sat-dva. Nemam cure pa da bih nasao jednu, moram izaci u zivot. I nakon svih tih stvari (da ne spominjem putovanje kuci, gledanje fudbala, itd.) ja bih trebao naci vremena da se javim svaki dan ili da pisem stalno? Izvinite, ali ja cu se javiti kada imam vremena. Ja bih radije se druzio sa Banjalucanima lice u lice, kao sto smo uradili za Novu godinu ili susret Banjalucana u St. Louisu. Pocetkom marta idem u Phoenix da slavimo Anijev rodjendan. To je ono sto ja zelim raditi, a ne osjecati se odgovoran da se javim na blog.
Molim vas sviju, nemojte ovo smatrati kao napad na ovaj blog ili mrznja prema javljanju na ovaj blog. Ja se volim javiti kada imam sta reci i ako se ja mogu povezati na temu na neki nacin. Ja samo zelim reci da mnogo mladih ljudi imaju sansu da zive svoj zivot kao sto ste svi vi stariji zivjeli u Banjaluci prije rata. Ja predpostavljam i cak bih i zelio da mladja generacija bas tako i uradi - da se druzi sa prijateljima, da igra sportove, da putuje svijetom, da pise knjige, da voli a da ne mrzi, da uci, da napravi nesto od zivota. Da bi se takav zivot zivio, treba uloziti mnogo vremena. I nekada jednostavno ne preostane vremena da se javi na ovaj blog.
Eh da mogu sa svima vama bar jednu pivu popiti. Ali ne mogu. U medjuvremenu, ja cu pokusati da se javim od sada koliko god mogu - ili koliko mi sef dopusti. Ali samo ako nadjem vremena ...
Pozdrav svim bloggerima od Davora iz Houstona. Da ste mi svi zivi i zdravi.
Dragi Davore evo vidis ti na pocetku price isto tako kazes da se zelis vratit u Banjaluku al onda kad pocne vladati racio u tebi kazes sto cu tamo. Tamo nemam nikog tamo su neki drugi ljudi iz neke galaksije koju mi jos nismo otkrili niti necemo. Ja ti pomalo gledam i s jedne druge strane i cini mi se po meni i po nekim komentarima od bloggera da je nama ovaj rat jednim segmentom „pomogao“.Tvoji pogledi na svijet i sve oko njega su neusporedivi sa tom galaksijom. Da je neko tvom, mom,…., „starom“ rekao ti ces otic u Ameriku i zivjet ces tamo, tamo ce ti djeca ic u skolu il ti ces otic u Svedsku il u Zagreb oni bi pukli od smijeha i rekli ovaj je puko skroz na skroz. Al eto kazem pomogao nam je u tom smislu da sada vecina nas zivi u vecim sredinama i da se mi djeca mozemo skolovat u nekim priznatim sveucilistima i meni je na neki nacin zao sto mi starci nisu otisli u „trecu zemlju“ kako se to ovdje govorilo nego su ostali ovdje u Hrvatskoj. Ako nista drugo pricala bi onaj cisti banjalucki, a sad pricam po purgerski i niko (ako ja to necu) ne moze ni skuzit da sam iz Bosne, a opet sve i da hocu da pricam po banjalucki ne znam i ne mogu. Tog jezika nema vise ni u Banjaluci oni sad tamo deru ekavicu, a mnogi su to njihovo poprimili. A vidis ja ti gledam i onu galaksiju i njima je „pomogao“ sad ti oni imaju wc u kuci, pa imaju televizore, pa imaju kineskinju koja im pjeva narodnjake, (pa imaju djecu koja im smrcu sve i svasta – htjeli su u grad, a to je nesto sto grad nosi - nazalost).
Gledala sam jednog covjeka kako prica u Banjaluci kaze kako mu je zao sto je Srbin kako mu je zao sto nije izasao iz Bosne i kako mu je zao sto nije sad u Svedskoj jer bi tamo imao posla il ako ga ne bi imao, imao bi bar socijalu od koje bi mogao zivjet.
Ima ih puno sto su se razocarali u njihovu politiku sto je logicno (ne znam sto su ocekivali-„blagostanje“). Nije mi ih zao jer kada je Karadjic „pricao“ bili su uz njega (cast iznimkama).
Jos uvijek su oni tamo (vecina) puni nekog nacionalizma i primitivizma, neznanja.
Ja nisam alergicna na te neke vjerske jer to su takve gluposti iz one galaksije da su mi u potpunosti nejasne. Alergicna sam na primitivizam koji vlada i u Hrvatskoj, alergicna sam na narodnjake tj. na stvari iz one galaksije koju namecu ti vanzemaljci, a mnogi posustaju pred njima, prihvacaju te stvari, mada iskreno ne znam zasto.
Hocu ti rec da normalno da te ta galaksija ne privlaci i ne moze te privlacit, mene privlaci ona prijasnja Bosna, Banjaluka koja zivi u nasim ljudima to ti mene moj Davore privlaci. I onda kad krenem prema Banjaluci sanjam da cu zatec onu predratnu Banjaluku, sanjam da ce bit ko prije rata. I kada dodjem prene me iz sna ona 4 es ili ti ga c na ogradi Ferhadije koja se obnavlja i zapravo nista nije isto (osim mozda cevapa kod Muje). I kako me to moze vuc samo se nasekiram, hodam po Bulevaru i mislim si hocu li srest nekog hoce li mene neko prepoznat (neki komsija barem) al nista od toga. I naravno da se osjecas kao stranac ali stranac u svom rodnom gradu (sto je mozda malo ne shvatljivo ili u krajnju ruku cudno).
Tu smo gdje jesmo i zivimo kako zivimo al hvala Bogu zivi smo.
Stvari se mjenjaju i pitaj Boga gdje ce moja i tvoja djeca jednog dana zivjet, a to i tako nije bitno samo me brine dal ce slusat narodnjake i oce li ona galaksija zavladat cijelim svijetom.
Pozdrav!
Evo da se samo na kratko nadovezem na Davorov i Majdin komentar (s Davorom ocigledno moram razgovarati 'daleko od ociju javnosti' o nekim 'sustinskim' stvarima). I Majda i Davor spominju Mujine cevape. Evo citam raspravu na kajaku kako ni Mujini cevapi nisu kao sto su nekad bili. Raja koja je nedavno posjetila cevapcinicu kod kina Kozare kazu da su to sada neki drugi cevapi!
Ne znam, nisam u prilici da provjerim, ali izgleda i Majdi i Davoru i ta zadnja veza sa rodnim gradom polako klizi iz ruku!
Draga Majdo, ti fakat dodje na ovaj blog ko dasak svjezeg zraka.
Ja sam malo stariji od vas ( tebe i davora) ne puno, samo malo:-) I sve to o cemu vi pricate sam ja davno prosao i takodje prolazim svaki put kad se nadjem na tim "nasim" prostorima... Pa sam shvatio sljedece, ako banjaluku vezes za zgrade, rijeke, ulice i sva ta materijalna cuda. Onda je ona i dalje na istom mjestu, medjutim ako zelis ljepotu, harmoniju, muziku i srecu, ne trebas dalje traziti od svog srca. Sve ti je tu na mjestu i ceka da mozak pustis na pasu, a srcu das glavnu rijec:-)
Ne znam da li razumijes o cemu pricam, dosta puta me malo pogresno shvate ili se ja lose izrazavam , ali ovo ti zelim reci:
www.myspace.com/udogsi
Meni je sad u subotu bilo kao na nekim igrankama od nasih roditelja, cak i bolje ( i narodnjaci su padali u sevdah:).
Jeste da su mi u prvom redu stojali/skakali norvezani, da je bilo vise mostaraca, sarajlija, beogradjanja itd, nego banjalucana, ali je opet na kraju sve to ta "banjaluka". Vesela, razigrana,iskrena, bratski jedinstvena i tolerantna. Kratko i jasno:
Ti, ja i mi smo hodajuca banjaluka tako da je ona uvijek tu, a i mi sa njom!
Pozdrav svim dobronamjernim.
P.S
Kvalitet videa je los jer je sniman sa digitalnom kamerom, ali mozda tako i treba da bude...To sad pripada sjecanjima,mada opet iz magle se moze vidjeti i osjetiti sta se je tu desavalo:-)
Za ovu muzicku ekipu cemo uskoro postaviti malo kvalitetnije snimke. Do tada imate mahanje!
Cao Majda, ne znam da li jos uvek pratis ovaj forum. Ali bih volela ako vidis poruku da se cujemo.
Ja sam Mariela Sarafin.
Post a Comment
<< Home