Jasmina i Milan

Jedno vrijeme sam kukao kako nam se nitko iz Australije ne javlja a sada se situacija potpuno okrenula. Raja sa tih prostora se naglo aktivirala i evo nas jos uvijek u posjeti petom kontinentu. Kako sada stvari stoje, zadrzat cemo se tamo jos neko vrijeme. Mozda je tome razlog sto je sada tamo ljeto pa je raja ozivjela a mi, u ovim zimskim krajevima (cujem da je u pojedinim dijelovima Evrope izuzetno hladno), pomalo smo umrtvljeni, spavamo zimski san.

Karmen je veoma aktivna i njeni prilozi pristizu gotovo svakodnevno. Danas nam ‘predstavlja’ jos jednu familiju iz Banjaluke, uz jednu, koju su prvi posjetioci bloga upoznali jos decembra prosle godine.

Jasminu i Milana Prosenicu sam zadnji put vidio u Banjaluci, cini mi se u ono cudno predratno vrijeme, kada smo svi iscekivali sta ce se dogoditi. Jos u to doba su su mnogi poceli praviti planovi za buducnost jer situacija u bivsoj Jugi nije mirisala na dobro i mogle se naslucivali da ce se nesto ruzno desiti. Stranke sa nacionalnim predznacima su harale na politickoj sceni, komunisti su preko noci zaboravili sve ono sto su godinama ucili u politickim skolama, kursevima, kongresima, a ono malo naivnih se jos uvijek nadalo da ima neke nade.

Jasmina i Milan su negdje u to doba donijeli odluku da pokusaju srecu u Novom Zelandu. Vec su uveliko bili u procesu dobijanja papira i sjecam se da smo se par puta sastajali i razgovarali o njihovim planovima. Nera i ja smo takodjer poceli razmisljati o odlasku i Novi Zeland nam se cinio privlacnim, iako nas je udaljenost od Evrope i Juge pomalo strasila.

Prosenice su otputovale u novu domovinu, a mi smo, nakon izvjesnog vremena, u doba kada je vecina nepodobnih napustala Banjaluku, kao izbjeglice stigli u Zagreb. U Zagrebu smo ponovo bili u situaciji da trazimo neko bolje rjesenje (Hrvatska i Zagreb su bili puni izbjeglica iz Bosne, posla nije bilo ni za domacine, a kamo li za ‘goste’) i Novi Zeland se ponovo pojavio kao moguce rjesenje.

Bilo je to doba kada su se na nasim prostorima pojavile organizirane grupe ljudi koji su shvatili da je vrijeme idealno da se na brzinu obogati na ocajnim ljudima koji su trazili bilo kakvo rjesenje za buducnost. Tako smo i mi, zajedno sa Tufekcicima, stigli na jedan skup o organiziranom iseljenju u Novi Zeland. Sjecam se da je skup bio organiziran u nekom restoranu u blizini Dinamovog stadiona u Maksimiru i da je restoran bio pun. Organizatori su se trudili da nam sve prikazu u najljepsem svjetlu i mnogi od prisutnih su se ozbiljno zagrijali za odlazak.

I mi smo bili jedno od tih. Sreli smo se sa jos nekolicinom koji su imali informacije o Novom Zelandu, cak gotovo odlucili da apliciramo za useljenje, ali nam je nedostajao odredjeni broj bodova (mislim tri). Jedna od mogucnosti je bila da nadjemo nekoga iz Novog Zelanda da nam bude sponsor. Sjecam se da smo sa Jasminom i Milanom bili u kontaktu (pismima) i da smo ih zamolili da nam pokusaju pomoci. Nakon nekog vremena od Prosenica stize pismo s potvrdom o sponzorstvu, koju su oni uspjeli pribaviti od neke organizacije u Novom Zelandu. Cinilo se da je sada sve sto je potrebno za useljenje tu, samo je jos trebalo poslati aplikaciju.

Takodjer se sjecam da aplikacija nije bila jeftina, para se nije imalo, a i nije bilo garancije da cemo biti prihvaceni. Jos prije nego smo dobili pismo sa potvrdom o sponzorstvu, pokusavali smo dobiti useljenje u jos neke zemlje: Svedsku, Dansku, Kanadu, Ameriku. Na odluke se moralo cekati mjesecima a sanse za odobrenje su u to doba bile male. Neposredno nakon pisma iz Novog Zelanda, ukazala se sansa za useljenje u Ameriku. Kako se za useljenje nije trebalo nista placati (avionske karte su nam date kao kredit koji smo morali otplatiti kada se u USA snadjemo), a i Amerika je bila mnogo blize, Novi Zeland je ispao iz igre.

Sa Jasminom i Milanom smo jos jedno vrijeme bili u kontaktu a onda je informacija bilo sve manje. Zadnja koju smo imali je bila da su odselili u Australiju jer im se to cinilo kao bolje rjesenje.

Danas evo, uz pomoc Karmen, ponovo uspostavljamo vezu. Jasmina i Milan se za sve ove godine gotovo nisu promijenili, sto mi govori da su uspjeli izbjeci sve one stresne situacije koje su na mnogim od nas ostavile neizbrisive tragove.

Sada kada su ovdje, ocekujem da nam se i oni direktno jave i ispricaju nam nesto od svojih dogodovstina. Vjerujem da bi se samo o podmlatku moglo napraviti nekoliko priloga. Mozda saznamo nesto i o toj dalekoj zemlji za koju se kaze da je na kraju svijeta.

O Granulicima cu drugi put, kada sjecanja malo dovedem u red, a treba nesto ostaviti i za novi dan.

P.S. donji red, s lijeva na desno: Ostoja, Karmen i Grana. gornji red: Jasmina, Milan i Vera