Jabuka

Sjedim u dnevnoj sobi, listam albume, trazim materijal za prilog i naletih na jednu fotografiju snimljenu veoma davno, jos za vrijeme studentskih dana. Na slici grupa jarana (ova rijec ne koristim bas cesto, ali mi nekako ovdje sjeda) u hladovini ispod stare jabuke. Odmaraju se prije polaska na Jadran. Tu je i gitara, bez koje se odmor u to vrijeme nije mogao zamisliti. Sjedim i gledam sliku. Bude se sjecanja na ta lijepa vremena koja smo svi nekada zivjeli.

Januar je, zima vec odavno stigla, vani je ispod nule, a snijeg konacno ozbiljnije propada. U sobi je ugodno. Toplo. Grijanje radi besprijekorno: temperature se kontrolira elektronski (mikroprocesori su i ovdje stvar preuzeli u svoje ruke), i ventilator salje upravo onoliko toplote koliko je potrebno da je uvijek odrzava na istom nivou.

Odjednom mi na um pade zima 1992. Rat vec uveliko uzima svoj danak, Bosna gori, podjele, komsija komsiju ne poznaje, cijena ljudskog zivota pala na najnize grane. Grijanja ‘ni zglave’, struje nema vec danima, a i stojadinov akumulator koji je davao ono malo svjetla u rane zimske noci se odavno ispraznio. Stan u prizemlju, hladan sam po sebi, bio je jos hladniji. Mali sporet na drva, koji smo dobili od Nerinih, jedva je mogao zagrijati kuhinju, koja je, po nesreci bila okrenuta ka sjeveru (a uz to, pola poda je u stvari bilo izbaceno izvan temelja zgrade, sto je situaciju cinilo jos gorom).

Drva malo, samo za najnuznije potrebe. U pocetku smo ih dovozili od mojih, na biciklu, pa ponekad od Nerinih, dok se gume na tockovima nisu poderale i bicikli izgubili upotrebnu vrijednost. Kasnije su, s dolaskom snijega, sanke preuzele ulogu bicikla. Sjecam se dana kad je snijega bilo samo toliko da su se sanke mogle po njemu klizati uz najvece napore. Na pojedinim mjestima gdje se snijeg otopio, trebalo je iskoristiti posljednje atome snage da se sanke s ono malo drva preguraju. Da ne spominjem Starcevicu i brdo koje je trebalo savladati za ono nekoliko sati tople sobe.